37 dana štrajka i otpora fašističkom teroru

Ove se godine obilježava 93. obljetnica Labinske republike, kratkotrajne samoupravne republike koju su rudari s područja Labina proglasili 2. ožujka 1921. tijekom svoga štrajka. Taj ustanak istarskih rudara smatra se prvim svjetskim antifašističkim ustankom uopće. Kako je počeo?

Nakon što se 1. ožujka 1921. godine vratio iz Trsta, istaknutog sindikalnog i socijalističkog vođu Ivana Pipana u Pazinu su napali i maltretirali fašisti. Pobjegli su prije dolaska predstavnika vlasti, koji su Pipanu savjetovali da u Pazin više ne dolazi. Stigavši u Vinež, o događajima u Pazinu informirao je vodstvo sindikata, te se vijest o tome proširila Labinštinom. Ojađen time, kao i ostalim nasilnim ispadima fašista, sindikat 2. ožujka u 13 sati počinje protestni štrajk.

Štrajk ubrzo prelazi zamišljene okvire. Razvija se u pobunu i pokret političkog, ekonomskog i revolucionarnoga karaktera u kojem je sudjelovalo više od 2000 ljudi, pripadnika najmanje sedam različitih nacionalnosti. Trajao je 37 dana, a ugušen je vojnom intervencijom.

Budući da vjerodostojnih dokumenata iz Socijalističke partije Italije ili iz sindikalne federacije nema, sva saznanja o događaju temelje se na službenim talijanskim izvorima i kazivanju svjedoka.

Odluku o početku štrajka donijela je sindikalna federacija 2. ožujka prije podne. Prijedlog je podnio sekretar federacije Ivan Pipan. Za sljedeći dan, 3. ožujka, sazvana je skupština u 9 sati u Vinežu na koju su došli i brojni mještani. Na skupu je potvrđeno stupanje u štrajk u znak prosvjeda protiv sve većeg fašističkog terora da bi nakon njega došlo do incidenta između štrajkaša i fašista u kojem je bilo i ozlijeđenih.

Nacionalni zadružni konzorcij za proizvodnju ugljena i njihovih ekstrakata iz Firence proglasom je pozvao rudare da od dotadašnjih vlasti ugljenokopa u Italiji preuzmu rudnike ugljena i njihovih ekstrakata. Poziv je glasio ovako: „Rudari! Vi sigurno znate da je u posljednje vrijeme konstituiran, sa sjedištem u Firenci, Nacionalni zadružni konzorcij za industriju ugljena i njihovih derivata. Konzorcij je zadružna asocijacija radnika. Njegovo se članstvo sastoji isključivo od radnika: on pripada Generalnoj konferenciji rada i Nacionalnom savezu kooperativa. Cilj Konzorcija je u tome da se u formi zadruga iskorištavaju rudnici, isključujući odatle državnu birokraciju i kapitalističku špekulaciju. Naš je program da bez plaćanja odštete zaposjednemo ugljenokope, proširujući to dalje i na ostale grane ekstraktne industrije. Socijalizacija podpovršine je krajnji cilj za kojim teži djelovanje Konzorcija. IZ SVIH RUDNIKA TREBA DA BUDU UKLONJENI VLASNICI, privatni kapitalisti i izrabljivači radničkog truda! U svakom rudniku neka se konstituira po jedna radnička zadruga, organ Konzorcija, koja treba da preuzme upravu rada pod svojim rukovodstvom. SVE KORISTI I DOHODAK INDUSTRIJE TREBA DA PRIPADNU RADNIČKOJ MASI! Konzorcij namjerava da na području rudarstva započne novi život, novi početak rada i neposredna oživotvorenja velikih socijalnih ideala, koje razvija  radnički svijet…"

Poziv je poslan prije 2. ožujka, pa sa sigurnošću možemo pretpostaviti da je Ivan Pipan bio u Trstu kako bi se o njemu što bolje informirao.

Na odluku o pokretanju štrajka sasvim sigurno je utjecalo i opće stanje u rudnicima, niske plaće, slabi uvjeti života te previsoke norme. U listopadu 1920. godine rudari su s upravom sklopili nepovoljan kolektivni ugovor. Po njemu je jedan dan neopravdanog izostanka s posla značio gubitak cijele mjesečne zarade. Također je problematična činjenica bila i da je prethodni austrijski sistem priznavao 24 praznika godišnje, a novi talijanski upola manje – 12. 

Sam tijek štrajka, kojem se pridružio i dio uprave, govori o visokom stupnju organiziranosti. Postavljen je novi direktor, rudari su preuzeli rudnike, postrojenja, separaciju na Štalijama, skladište eksploziva i luku Brščica. Formiran je Centralni komitet, koji je rukovodio svim aktivnostima. Organizirano je prikupljanje hrane u okolnim selima. Da bi se branili od napada, radnici su osnovali crvene straže koje su branile pristup rudniku, minirali su skladišta, rudarska okna i separaciju. Naoružanje kojim su rudari raspolagali sastojalo se od desetak pušaka, nešto bombi, revolvera i eksploziva. Zadatak Komiteta bio je i održavanje reda i mira, rješavanje eventualnih sporova. Skupina rudara sa Sicilije koja je surađivala s vlastima bila je uhićena.

Preuzimanje rudnika pod parolom "Kova je nasa", isticanje crvene zastave i obnova proizvodnje bili su točka koja dijeli klasični štrajk od pobune, odnosno pokreta koji se u ovom slučaju dogodio. Štrajk podrazumijeva prestanak radnih aktivnosti, a u Labinu su radnici 21. ožujka nastavili s vađenjem ugljena, ali ovaj put za svoj račun. Već je 7. travnja isplovio brod pun ugljena iz luke Štalije, koji, međutim, nikad nije naplaćen, jer je pokret ugušen.

Iako je među fašistima prevladavala želja da se pobunjeni rudari napadnu već na početku, vlast nije bila sklona takvom rješenju. Računala je da će štrajk biti kratak. Budući da je pritom vlas bila nova, priželjkivala je prihvaćanje, a ne probleme s lokalnim stanovništvom. Kako je vrijeme odmicalo, tako je vlast ipak odlučila razbiti štrajk, i to konkretnim akcijama u više pravaca: pregovorima, pokušajima podmićivanja i prijetnjama. Budući da u tome nije uspjela, 7. travnja izdana je naredba da se Labinština zauzme nasilno. Angažirano je oko 1000 dobro naoružanih vojnika, a u Štalije su uplovila dva ratna broda.

Vlasti su u razgovoru s Pipanom predložile rudarima kapitulaciju, što je sindikalni vođa u ime rudara odbio, te je prihvatio borbu s vojskom. Vojna akcija protiv rudara počela je 8. travnja u jutarnjim satima kod sela Štrmac. U 13 sati zauzet je rudnik u Krapnu, a u 13.30 i onaj u Vinežu. Skladište na Štalijama zauzeli su financi iz Pule. Izgleda da je svaki otpor rudara prestao u popodnevnim satima.

Na strani rudara poginula su dvojica – Maksimilijan Orter i Adalbert Sikura – a bilo je i ranjenih. Vojska je zabilježila dvojicu ranjenih. Uhićeno je četrdesetak rudara, koji su odvedeni u zatvor u Rovinj, gdje su dvojica podlegla ozljedama od zlostavljanja.

Istraga je trajala sedam mjeseci, a glavna rasprava bila je zakazana za 16. studenoga 1921. pred Okružnim sudom u Puli. Optužena su 52 rudara.

Iz optužnice je vidljivo da  su vlasti štrajk i događaje na Labinštini tretirale kao uspostavljanje sovjetskog režima. Tužitelj je tretirao optužene kao pobunjenike, a branitelji su tvrdili da su optuženi u nepovoljnijem položaju u odnosu na slično optužene u Italiji, jer se na njih primjenjuju austrijski zakoni. Tražili su da se na njih primijeni dekret o amnestiji.

Budući da novoj vlasti koja se još učvršćivala nije bilo stalo do zatezanja odnosa s lokalnim stanovništvom, donesena je oslobađajuća presuda, pa su rudari pušteni kućama. Bojeći se represije, dio ih je emigrirao u Jugoslaviju i druge evropske zemlje te SAD. Centralni se rudarski komitet raspao, ali aktivnost rudara na Labinštini nije prestajala.

Životne su prilike bivale sve teže, pa je u kolovozu 1922. godine ponovo izbio štrajk, koji nije bio uspješan kao prethodni, jer je vlast u međuvremenu ojačala. Nakon njega je otpušteno mnogo rudara.

Potkraj listopada 1922. godine na vlast dolazi Benito Mussolini, Squadre d'azione krstare gradovima i selima i teroriziraju stanovništvo, da bi 27. travnja dekretom dana ovlast kojom se slavenski nazivi naselja mijenjaju u talijanska, a u nastojanju talijanizacije Istre, isto to je učinjeno i s prezimenima.

Novonastala Komunistička partija Italije postaje onaj politički subjekt u kojemu rudari prepoznaju sebi najbližu političku opciju. U crvenu federaciju, koju vodi Partija učlanjeno je 850 rudara. 

U izvještaju fašističke milicije od 9. srpnja 1925. godine navodi se: "Grad Labin je, kao što je poznato, uvijek glavni centar boljševizma u Istri."

Unatoč nastojanju fašista da onemoguće bilo kakvu aktivnost, 1925. godine rudari ponovno štrajkaju. Tom su prilikom izborili 25 posto veće plaće.

Dana 6. studenoga donesen je zakon o zaštiti države prema kojem je osnovan Specijalni sud za zaštitu države; najviše je sudio komunistima i ostalim rodoljubima.

Imajući u vidu te događaje i dostupna saznanja o njihovoj uzročno-posljedičnoj vezi te postavljenim ciljevima, nameće se pitanje je li Labinska republika imala u sebi elemente državnosti. Iz analiza svjedoka i dokumentacije nema potvrda da je zbog toga proglašena i formalno organizirana. Narod je govorio o slobodnoj republici. U tisku se ovaj pokret nazivao La repubblica rossa, San Marino comunista ili Comune parigina Istriana.

Drugo je pitanje je li ta zamisao bila utopija. Uzimajući u obzir ukupno stanje stvari, za to nema potvrde. Naime, rudari su bili duboko uvjereni da je Italija pred revolucijom i da je samo pitanje vremena kad će ona izbiti. Za pretpostaviti je da su tako mislili i u Nacionalnom zadružnom konzorciju iz Firence kad su rudarima upućivali proglas. U tom kontekstu oni svoju akciju nisu vidjeli kao izoliran slučaj.

Ustvari, bila je to istinska prirodna želja čovjeka za svojim oslobođenjem i željom da ovlada rezultatima svoga rada. Pokušaj realizacije Marxove misli "tvornice radnicima", drugim riječima samoupravljanja.

Samoupravljanje je na ovim prostorima uspjelo dva i pol desetljeća kasnije, kada su bili ispunjeni i ostali socijalni, klasni i povijesni uvjeti potrebni za ostvarenje tih vrijednosti. A epizoda Labinske republike svakako je poslužila kao dobar putokaz u izgradnji potrebne klasne svijesti, ali i revolucionarne prakse, nadolazećoj generaciji, koja je ideju uspješno provela.

Autor je predsjednik Socijalističke radničke partije Hrvatske.