Saša Vejnović
<p>Uvjeren da svaki pravi novinar mora biti pošten prema sebi, iskren prema čitateljima, odan činjenicama, nepokolebljiv u otkrivanju istine. Društvo treba prave novinare, u to nema sumnje. Treba se nadati da će doći vrijeme kad će ih ponovno trebati i vlasnici medija</p>
Nije bilo potrebe, pored činjenice prijavljivanja nadležnim tijelima, biti izvor za distribuiranje informacija putem sredstava širokog i trenutnog učinka. Ovo je rečenica iz presude Ružice Garac, sutkinje zagrebačkog Općinskog radnog suda, kojom je odbacila tužbu Vlatka Klarića da je otkaz kojeg je dobio u URIHO-u nezakonit. Lišeno suhoparnog pravničkog jezika, sutkinja je Klariću poručila da je to što je podnio kaznenu prijavu bilo sasvim dovoljno te da nije smio dokumente koji upućuju na nezakonitosti u URIHO-u davati novinarima.
Klarić je u URIHO-u bio zaposlen kao samostalni referent nabave i svjedočio je mnogim mutnim poslovima ove tvrtke koja zapošljava uglavnom osobe s invaliditetom. Upravo zbog zapošljavanja ove skupine ljudi URIHO dobivao poslove od države ili državnih poduzeća, ali su neke potom odrađivali podizvođači. Te treće firme, koje ne bi mogle dobiti poslove na tim natječajima, odnosile su većinu zarade. Klarić je to najprije anonimno prijavio,ali ništa se nije dogodilo. Onda se pod prijavu potpisao. Opet ništa. Onda je dao podatke novinarima tjednika Nacional i portala Zagrebancija.com.
Kad je Josip Držaić, ravnatelj URIHO-a, konačno doznao tko je “zviždač” u njegovim redovima, 19. lipnja 2012. mu ekspresno daje otkaz. Taj je potez formalno obrazložen potpunim gubitkom povjerenja u radnika Klarića. “Gospodin Klarić je u subotu, koja je u Ustanovi neradni dan, neovlašteno ušao u zaključanu prostoriju u kojoj inače niti ne radi, čitao i pregledavao dokumente, a koje je kasnije dostavio redakciji portala Zagrebancija, odnosno Nacionala, radi čega mu je Ustanova, nakon provedenog postupka, otkazala ugovor o radu”, kaže se u odgovoru pravne službe URIHO-a kojeg je svojedobno objavio In-portal.hr.
Istragu o Klarićevim prijavama vodila je inspektorica PNUSKOK-a Selma Abadžić, no rezultata nije bilo. Razlog se možda krije i u činjenici da je Abadžić krajem 2012. uhićena zbog sumnje da je opstruirala istrage. U javnost su tada isplivale inspektoričine neobične metode ispitivanja nezakonitosti u, primjerice, HAC-u. Tako je izjave od bivših ministara HDZ-ove vlade, Božidara Kalmete i Ivana Šukera, uzimala u kavani Lisinski. Bar su tako javno pravdali druženje u tom kafiću. One što su prijavljivali nezakonitosti u HAC-u dovodila je pred njihove nadređene tražeći da im ponove optužbe.
No iako je poznato da se Klarićevom prijavom bavila inspektorica uhićena zbog opstrukcije istraga, sutkinja je zaključila da on nije smio novinarima davati dokaze koji upućuju na kriminal. “Tužitelj nije novinar čija je uloga informiranje i skretanje pozornosti javnosti te prenošenje informacija i zamisli, odnosno vrijednosnih sudova o stvarima koje se tiču javnosti, nego radnik tuženika koji prema svom poslodavcu ima dužnost rezerviranosti i diskrecije”, zaključuje sutkinja Garac i ide korak dalje pa zaključuje da je Klarić sve to objavio zbog “osobnog nezadovoljstva svojim radnopravnim statusom i napredovanjem”.
Njegov odvjetnik žalbu je već napisao, no bez obzira na to Klarić mora podmiriti sudske troškove koji su dosad iznosili oko 20 tisuća kuna. Zanimljivo je da je lani sutkinja zagrebačkog Općinskog kaznenog suda Ivona Horvatić odbacila Držaićevu tužbu za klevetu protiv Klarića, a svoju odluku je, između ostalog, obrazložila i rečenicom da “prijava kriminala nije kleveta, nego građanska dužnost”.