Sjedinjene Države i Rusija moraju postići konsenzus oko Ukrajine

Revolucija u Kijevu donijela je značajne promjene, ali upitno je koliko će one biti korisne za demokratizaciju Ukrajine, zemlje kojom od stjecanja nezavisnosti vladaju klanovi koji svoju moć temelje na bogatstvu, a političke stranke služe samo kao pokušaj oligarha da formaliziraju svoju moć i zauzmu visoke državne položaje. Stranke koje su zbacile Viktora Janukoviča s vlasti i da žele ne mogu krenuti u duboke društvene reforme jer su zauzete očuvanjem integriteta zemlje, tumači Davor Boban, docent na Fakultetu političkih znanosti.

Zgrade administracije u desetak gradova u istočnoj Ukrajini zauzeli su proruski separatisti, ruska vojska je spremna s istočne strane granice, Amerika šalje dodatne vojnike u baltičke zemlje i Poljsku. Kakav razvoj događaja očekujete?

Nužan je dogovor između Zapada, odnosno SAD-a, i Rusije. Naravno da će i jedna i druga strana do konačnog dogovora pokazivati zube. Vrlo je mala vjerojatnost da će sada izbiti treći svjetski rat, ali treba također biti svjestan i da su, na žalost, mnogi veliki ratovi preko noći izbijali mimo svake logike i kad ih nitko nije očekivao. Iako je Amerika danas jedina supersila, malo je vjerojatno da bi išla u otvoreni sukob s Rusijom koja ima moćno nuklearno oružje. To im je najmoderniji i najefikasniji dio oružja, dok konvencionalno oružje većinom potječe iz sovjetskog razdoblja i ima zastarjeli dizajn. Ni Amerikacima se ne smije vjerovati na prvu loptu. Žele li oni zaista da sve te zemlje imaju pravo na izbor - konkretno u Ukrajni, da se priključi zapadnim demokracijama i uspostavi demokratski politički sustav - ili im je samo bitno da  pristupanjem Zapadu budu pod njihovim utjecajem? Zato u prvom redu treba postići konsenzus između Rusije i SAD-a, koliko god izgleda da suverenitet Ukrajine vrijeđa to što netko drugi o njoj odlučuje. Trebalo bi donijeti neki sporazum kakva bi zajednička politika prema toj zemlji trebala biti, na tragu toga da se poštuju pravo i sloboda ljudi da odlučuju o svojoj sudbini i da se sačuva pravo na ukrajinsku neovisnost i suverenitet. Takav bi se dogovor onda reflektirao i na druge. Što ako se, na primjer, dogodi nešto s Bjelorusijom, ako umjesto sadašnjeg proruskog diktatorskog režima dođe neki prozapadni režim? Hoće li Rusija na isti način ili čak očitije intervenirati nego u Ukrajini ili ne?

Što bi bilo najbolje za same Ukrajince i može li se uopće govoriti općenito o Ukrajincima ili se oni nužno dijele na stanovnike zapada i istoka zemlje?

Njih same treba pitati što žele, iako nam primjer Krima pokazuje kako je to problematično. Kakav god je bio referendum koji je održan, pošten ili nepošten, jer 58 posto stanovnika čine etnički Rusi, vjerojatno je da većina stanovnika Krima zaista želi ulazak u Rusiju. Ono što je zapravo problematično s revolucijom u kojoj je srušen Janukovičev režim je to što su se nove vlasti pokazale nespremne da hitno povežu istočni dio zemlje s centrom. To pokušavaju povezivanjem s oligarsima iz Donjecka i Harkiva, različitim klanovima. Najočitiji primjer je Rinat Ahmetov kao najmoćniji među ukrajinskim oligarsima danas, a koji je dao svoju podršku cjelovitosti Ukrajine i pozivao lokalno stanovništvo na mir i toleranciju, ali zapravo očito je da nisu uspjeli samo stanovništvo istoka Ukrajine privući na svoju stranu.

Jesu li prosvjedi u studenom bili spontani prosvjedi proeuropski orijentiranog stanovništva ili je sve bilo, kao što misli ruska strana, orkestrirano od Amerike?

Rusi to uvijek misle za bilo koje prosvjede koji se događaju u svijetu. Vjerojatno jest postojala podrška Zapada, ali ništa se tamo nije naglo dogodilo. Treba promatrati politiku Ukrajine zadnjih dvadeset godina, a naročito u zadnjih četiri godine, od 2010. kada je Janukovič pobijedio na predsjedničkim izborima i kada je došlo do ponovnog jačanja diktatorskih elemenata - od poništavanja promjene ustava iz 2004. i vraćanja stare verzije u kojoj je predsjednik iznimno moćan, do donošenja novog izbornog zakona 2011. po kojem su provedeni parlamentarni izbori 2012., iz čega je korist izvukla Stranka regija. Tijekom cijele prošle godine bilo je nemira, bojkotiranja rada parlamenta i prosvjeda, a kulminacija je izbila u studenom, za što je okidač bilo nepotpisivanje sporazuma s EU-om. Međutim, prosvjednici su dolazili iz zapadnog dijela zemlje, od kuda je išla i stalna autobusna linija; ne znam koliko ih je dolazilo iz središnjeg dijela, dok istok i jug nisu reagirali.

Međutim, nedavna istraživanja provedena na istoku zemlje pokazuju da bi se samo trećina stanovništva na referendumu izjasnila za pripajanje Rusiji - ne sviđaju im se nove vlasti u Kijevu, ali istodobno ne žele pripojenje Rusiji.

Tamo ne žive samo etnički Rusi, nego i etnički Ukrajinci koji govore ruskim jezikom jer riječ je o podjeli zemlje po jezičnom, a ne samo etničkom načelu. Sve do najnovijeg doba - a sada se sve naravno može promijeniti - većina stanovništva jest bila za jedinstvenu zemlju. Ni sama Rusija, a kamoli to rusofono stanovništvo, nisu željeli raspad Ukrajine i treba imati u vidu da je 1991. na referendumu 90 posto stanovništva glasalo za nezavisnost. Primjerice, bivši predsjednik Leonid Kučma koji je vladao od 1994. do 2004,. a koji je iz Dnjipropetrovska i ruski je znao bolje od ukrajinskoga (i Julija Timošenko je do 1996. govorila ruski jer je došla iz tog dijela zemlje) osuđuje okupaciju Krima i traži integritet zemlje, ali pitanje je hoće li nove vlasti pametnom politikom uspjeti dokazati da mare za cijelu zemlju. Problem je u tome što Desni sektor još djeluje, iako ubojstvo jednog od njihovih vođa prije otprilike mjesec dana pokazuje da su nove vlasti njihovo sudjelovanje na prosvjedima vjerojatno iskoristile kao instrument. I, naravno, tu je zaista velik problem sudjelovanja u vlasti stranke Sloboda, krajnje desne stranke koja se do 2004. zvala Socijal-nacionalna stranka, a svoje korijene vuče iz nacionalističkog pokreta iz Drugog svjetskog rata koji je pružao otpor Sovjetima i borio se za ukrajinsku nezavisnost surađujući s njemačkim nacističkim okupatorima.

Želi li Putin podjelu Ukrajine ili samo želi zadržati istu dozu utjecaja kao do sada?

Tijekom 14 godina, koliko je na vlasti, on nije imao konzistentnu politiku. Naravno da je uvijek htio da Ukrajina bude u ruskoj sferi utjecaja. U krajnjem slučaju, mnogi Rusi smatraju da je to sve jedan isti narod koji potječe iz Kijevske Rusije. Međutim, najnoviji razvoj događaja očito ide za tim da se prvo izazove federalizacija Ukrajine, što znači da bi proruski istočni dijelovi imali veću autonomiju u odnosu na centar. Treba imati u vidu i da je prije mjesec i pol, kad se govorilo o Krimu, Putin rekao kako je još u sovjetskom razdoblju nastala nepravda u razgraničenju Rusije i Ukrajine i da su neki dijelovi današnje Ukrajine ušli u sastav te zemlje, a nisu trebali. To izaziva sljedeći problem: kako će se sada ponašati prema drugima, konkretno Kazahstanu, gdje danas 23 posto stanovništva čine Rusi, a 1989.  ih je bilo čak 37 posto, gotovo isto kao Kazahstanaca? Cijeli taj sjeverni dio pripao je Kazahstanu u razgraničenju dvadesetih i tridesetih godina, premda je i tada lokalno stanovništvo bilo većinom rusko.

Javlja li se nakon takvih izjava opasnost za sve susjedne države koje su bile u sastavu Sovjetskog Saveza? Jedan od mogućih scenarija koji se spominje je želja za spajanjem s odmetnutim dijelom Moldavije preko Ukrajine?

U potencijalnoj opasnosti je Kazahstan. Baltičke zemlje su članice NATO-a i tu mislim da se Putin zaista neće usuditi jer je Povelja NATO-a vrlo jasna - ako se napadne jedna zemlja, to je napad na cijeli Savez. Što se tiče Moldavije, dovoljno je pogledati na zemljopisnu kartu. Pridnjestrovlje je potpuno okruženo ukrajniskim i moldavskim teritorijem, a to je i vrlo malo područje - oko 4000 četvornih kilometara s pola milijuna stanovnika. Mislim da to više koristi Putinu kao trn u oku Zapadu nego što bi zaista prelazio stotine kvadratnih kilometara do Pridnjestrovlja.

Ako se prihvati da jedna velika država može samo tako napraviti aneksiju dijela druge države, kao što je Rusija napravila s Krimom, što to znači za međunarodno pravo?

Naravno da si onda mnoge zemlje mogu uzeti isto pravo jer slični problemi postoje od zapadne Afrike do južne Slovačke. Naravno, sve zemlje u Europi prihvaćaju nepromjenjivost granica - do prve prilike. Ono što je Rusija sada napravila je presedan. Amerikanci, koliko god da interveniraju po svijetu, zapravo nisu u suvremenoj povijesti nigdje napravili aneksiju teritorija, dok je Rusija napravila upravo to. Nije to napravila s Abhazijom i Južnom Osetijom, ali sada jest prvi put. Nikakve patnje Rusa na Krimu nisu postojale. 

Što mislite koji su Putinovi stvarni motivi?

Postoji jedna anegdota koju je on sam ispričao: 1989. kad je bio časnik KGB-a u Istočnoj Njemačkoj, u Dresdenu, izbili su prosvjedi tijekom kojih su lokalni Nijemci okružili sovjetski kulturni centar, koji je bio paravan za KGB. Putin je bio tamo smješten i zvao je Moskvu tražeći vojno pojačanje, ali je doživo šok. Moskva je šutjela, drugim riječima, država nije funkcionirala. Od vremena kad je došao na vlast vidi se njegova želja da napravi efikasniju državu, u čemu je i uspio. On nije samo jačao svoju poziciju unutar sistema, nego je i sve vlasti pojedinih federalnih jedinica čvršće vezao uz Moskvu; sve zakonodavstvo usklađeno je sa saveznim zakonodavstvom; njegova stranka Ujedinjena Rusija ne vlada samo u saveznom parlamentu nego i u parlamentima pojedinih regija i tako jača središnju vlast. Isto tako bilo mu je stalo i do jačanja uloge u  međunarodnim odnosima, odnosno širenja zone utjecaja Rusije. Zemlje postosovjetskog prostora pripadaju ruskom bliskom susjedstvu, gdje Rusija ima posebne i veće interese nego u dalekom susjedstvu u koji ulazi ostatak svijeta. Rusija si tu uzima za pravo intervenirati kad osjeća da je ugrožena. To su bili i pravi motivi rata u Gruziji koji je išao pod egidom zaštite ljudskih prava u Abhaziji i Južnoj Osetiji, a zapravo je bila riječ o tome da je Gruzija jedna od potencijalnih kandidatkinja za ulazak u NATO i da je Saakašvili američki čovjek. Isto mu je važno i u Ukrajini.

Kako tumačite to što je Putin postao idol krajnjoj desnici i u zapadnoj Europi?

Može to izgledati paradoksalno, ali krajnja desnica uvijek traži jaku državu, sve ono što sada Putin pokazuje - mi štitimo i širimo svoje državne granice i ne damo da nas itko maltretira. Naišao sam na podatak da je među promatračima referenduma na Krimu, na kojem međunarodna zajednica službeno nije htjela sudjelovati, bilo navodno čak i njemačkih neonacista.

Mogu li biti uspješne bilo kakve sankcije Rusiji s obzirom na ovisnost Europe o ruskom plinu?

Amerikanci već nekoliko godina ne samo da proizvode dovoljno za svoje potrebe putem frakiranja, nego imaju i za izvoz. Međutim, zatvaranje plinovoda kroz Baltičko more između Rusije i Njemačke bio bi veliki problem za Europu, različit za pojedine zemlje. Njemačka oko trećine plina uvozi iz Rusije. Jače sankcije se mogu očekivati ako ih Putin stvarno stavi pred zid, ako zaista povuče neke poteze preko kojih zapadne zemlje ne bi mogle prijeći. To će biti čista cost-benefit analiza. Rusko gospodarstvo navodno već trpi posljedice ove krize, odnosno pala je projekcija ruskog rasta. Putin je spreman poduzeti oštre rizike od kojih očekuje kratkotrajne štete, ali dugoročne koristi. Što je stvarno u njegovoj glavi, ne zna nitko, a očito je i da se njegovi planovi mijenjaju. Možda je on ovu politiku kao rezervnu imao i ranije, ali činjenica je da on u zadnjih 14 godina nije izjavljivao da želi raspad Ukrajine ili da želi aneksiju bilo kojeg dijela Ukrajine, pa čak ni Sevastopolja.