"Nevidljivi Sisak – Fenomen Željezara"

U Željezari Sisak, nekadašnjem industrijsko-kulturnom simbolu tog grada, a današnjem sinonimu za propalu industriju i devastirane radničke prostore, početkom lipnja održat će se prvi Festival Željezara, na kojem će nastupiti brojni angažirani umjetnici, od Andreje Kulunčić i Siniša Labrovića do Kate Mijatović i Slavena Tolja, a u pripremi su i koncerti, tribine i slične aktivističke akcije. 

Umjetnički direktor Festivala je sisački umjetnik Marijan Crtalić, poznat po svom umjetničkom aktivizmu i kritičkom pristupu društvenom problemima, koji je već prije nekoliko godina pokrenuo nagrađeni projekt "Nevidljivi Sisak – Fenomen Željezara". Tim je projektom pokušao skrenuti pažnju javnosti na današnji status skulptura preostalih od nekadašnje Likovne kolonije u Željezari te na pitanje što je ostalo od tadašnjeg simbiotskog odnosa radnika i umjetnosti. 

Ideja je da tokom ta tri dana Festivala, od  6. do 8. lipnja, industrijska  zona nekadašnjeg diva – Željezare Sisak i naselja Caprag, izgrađenog za sisačke radnike, za trenutak postane poligon za proizvodnju kreativnog sadržaja. Također i primjer samoorganiziranja koji bi trebao pokazati da je moguće i da treba revitalizirati i reanimirati uništene i neiskorištene, ali u društvenom i kulturnom kontekstu iznimno vrijedne industrijske prostore u Hrvatskoj. 

Organizator Festivala je udruga Pressing – Centar za istraživanje i razvoj medija, koji u partnerstvu sa Žednim uhom i Koordinacijom udruga mladih Siska, te nekih civilnih inicijativa iz Siska, Zagreba i ostatka Hrvatske, pokušavaju, kako je naglasio Crtalić, "potaknuti sudjelovanje građana u odlučivanju o svojoj sudbini".

Što vas je najviše motiviralo da u Željezari Sisak, simbolu industrije i napretka u socijalizmu, organizirate ovaj festival? Je li to na neki način produžetak vašeg nagrađenog projekta "Nevidljivi Sisak"?

Festival Željezara dio je tog projekta, odnosno, ideje nastale 2007. godine u sklopu mojih razmišljanja o mogućnostima kulturne revitalizacije grada Siska koji je od socijalističkog jugoslavenskog gospodarskog i kulturnog čuda postao simbol novokomponirane kapitalističke hrvatske privatizacijsko-pretvorbene pljačke i propasti. Osnovna motivacija bila mi je učiniti dosadan i tmuran grad zanimljivim, odnosno, pokrenuti događanja koja će privući ljude i pokrenuti nešto više od dominantne i mladima najpoznatije kafanske i ulične kulture opijanja, a i drogiranja, uz estradnu i turbo folk glazbu, demoliranja javnih površina i tučnjava.

Na web stranici projekta piše da su socijalni angažman i kritika osnove umjetničkog programa Festivala. O čemu je riječ?

Umjetnici koje sam pozvao bave se tzv. angažiranom umjetnošću s ponekad izraženijim aktivističkim djelovanjem i dovoljno su intuitivni da osjete probleme prostora i društva u kojem djeluju tako da neposredno kritički seciraju određenu lokalnu problematiku te ju pokušavaju, uz potencijalna rješenja, predočiti publici na nestereotipan i kreativno uvrnutiji način.

Također se spominje i aktivizam kao sastavni dio projekta. Znači li to da Festival namjerava "proizvesti" neku konkretnu inicijativu vezanu za Željezaru, Sisak, radnike, umjetnost...? 

Nikako mi nije bila namjera napraviti festival koji, osim zabave kao svrhe samoj sebi, ništa drugo ne ostavlja publici, već mi je stalo realizirati živi projekt koji će s lokalnim stanovništvom iskomunicirati suradnju na planu građanske samoorganizacije u ostvarivanju vlastitih prava, ne oslanjajući se pritom na političke strukture i stranke već kroz djelovanje nevladinih udruga i svih mogućih nezavisnih građanskih inicijativa potaknuti sudjelovanje građana u odlučivanju o svojoj sudbini. Do sada su Siščani ovisili o nametnutoj volji vladajućih političara te i sada očekuju da im isti riješe sve njihove probleme, ne trudeći se ispitati mogućnosti iznalaženja rješenja vlastitim snagama odnosno politički i praktično uopće ne participiraju u kreiranju vlastitih životnih uvjeta. Angažirana umjetnost i aktivizam mogu rezultirati vrlo zanimljivim događanjima u kojima nema elitističke podjele na aktivne protagoniste i pasivnu publiku, nego svi imaju mogućnost uključit se i inspirirati se za daljnje manje-više organizirano odnosno samostalno djelovanje.

Što bi konkretno građani Siska mogli dobiti od Festivala? Kako bi se ta inicijativa mogla odraziti na industrijsko naselje Caprag, koje je specifično po svojim povijesnim, arhitektonskim i kulturnim obilježjima? Odnosno, može li Festival pokrenuti neke promjene u gradu?

Činjenica je da industrije više nema i da bi se, osim raznih oblika razvoja manjeg poduzetništva, mogla razviti i svojevrsna kulturno turistička priča koja bi na temeljima ogromne kulturne i povijesne ostavštine sadržane u fantazmagoričnim ostacima nekadašnjeg regionalnog industrijskog giganta, mogla privući brojne posjetitelje iz drugih sredina te tako staviti Sisak na mapu nezaobilaznih kulturno umjetničkih atrakcija. Naravno, ne po uzoru na koje su obalni gradovi pretvoreni u turističke kič razglednice već na bazi stručnog educiranja i kreiranja sadržaja, baš poput prakse nekadašnje Željezare Sisak.

Kako ste zamislili program i znaju li se već sudionici Festivala?

Program smo rasporedili u tri dana događanja i sastojat će se od cjelodnevnih radionica i predavanja, umjetničkih akcija, performansa, intervencija i izložbi te koncerata i partija do duboko u noć. Oko stotinjak izvođača sudjelovat će u kreiranju festivalskog programa. Od udruga, tu su, između ostalih i Pravo na grad, Clubture, BRID, Mladi antifašisti Zagreba, Documenta..., od umjetnika Andreja Kulunčić, Boris Cvjetanović, Siniša Labrović, Kata Mijatović, Slaven Tolj, Igor Grubić i mnogi drugi, od glazbenika Repetitor, Bambi molesters, Damir Avdić, Antenat, Seven that spells…

Hoće li se projektu priključiti sa svojim radovima i idejama i neki od članova nekadašnje likovne kolonije koja je godinama funkcionirala unutar Željezare?

Osim festivala Željezara, u Sisku su od prošle godine, počeli i Dani industrijske baštine koji se baziraju isključivo na ostavštini likovnih kolonija i već prošle godine su gostovali nekadašnji članovi, a predviđene su i njihova daljnja gostovanja, izložbe i slično. Sudjelovat ću i u organizaciji tog događanja koje će se odvijati u rujnu, a posvećeno je uglavnom stručnoj valorizaciji i iznalaženju metoda i načina zaštite kulturno umjetničke željezarske ostavštine.

Što je danas ostalo od te kolonije, a što od simbioze radnika i umjetnika? Hoće li se te skulpture obnoviti?

Nekadašnji kombinat Željezara Sisak imao je, u skladu s tadašnjim samoupravno socijalističkim sistemom, praksu pozicioniranja radnika na mjesto subjekta/protagonista, a ne objekta/oruđa- proizvodnje, odnosno pokroviteljski se je odnosila prema radniku koji je morao imati osigurano stambeno pitanje, naobrazbu i zadovoljenje sportsko rekreativnih i kulturnih potreba. Željezarina skrb obuhvaćala je i radničke obitelji. Od nekadašnjih više od 14 000 radnika, ostalo ih je zaposleno stotinjak… Simbioza na nekadašnji način, teško da je obnovljiva osim kroz navedene suvremene oblike suradnje umjetnika i aktivista s, uglavnom, umirovljenim radnicima i prostorom u kojem obitavaju.

Snimili ste film "Industrijski raj" u kojem govorite o odnosu kulturnog establišmenta prema kulturnoj baštini nastaloj na temelju suradnje radnika i umjetnika. Pa kakav je taj odnos?

U vrijeme nastanka filma navedeni odnos nije postojao zato jer se cijela priča pokušavala zatomiti iz političkih razloga, naime, novim hrvatskim vlastima nije bilo u interesu veličati povijest u kojoj su tzv. komunjare bili daleko obrazovaniji, sposobniji i stručniji u upravljanju gospodarstvom i kulturom države. Mojim stalnim umjetničkim i medijskim pritiskom na lokalne vlasti da se problem reaktualizira, stvorila se je javna kritična masa koju više nisu mogli ignorirati te su naposljetku priznali željezarske skulpture kao važan segment kulturne baštine javnog prostora i u skladu s tim je institucijama kulture dano zeleno svjetlo da ih kulturno i povijesno re-kontekstualiziraju i zaštite. Mene su podvrgnuli sudskom progonu i udaljili me iz projekta, ali promjenom vlasti opet sam ušao u priču i pokrenuo ovaj festival.

Kakve su šanse da Festival ide dalje?

I sa strane grada, a naše pogotovo, šanse za nastavak su vrlo velike i izgledne, a posebno nam je važna bezrezervna podrška šire lokalne i regionalne javnosti, od kulturnjaka do svih ljudi željnih normalnog funkcioniranja grada, bez dosadašnjih nacional politikantskih i stranačkih obilježja. Razočarao nas je izostanak podrške Sisačko-moslavačke županije, a ugodno iznenadila sva moguća podrška od gradskih nevladinih udruga i gradskih institucija koje prvi put surađuju na istom projektu. Do sad su to bile dvije različite planete.