Izravni povod intervjua s kolegicom i starom znanicom, novinarkom Barbarom Matejčić je nagrada HND-a Marija Jurić Zagorka što ju je ove godine dobila za pisano novinarstvo. To je, priznajem, bila samo sretna prigoda da ju uspijem pitati neka od onih pitanja koja joj do sad nitko nije postavljao naprosto iz razloga što je kao novinarka najčešće ona ta koja postavlja pitanja. Barbarina profesija veže se za onu slatko-gorko sintagmu 'slobodna novinarka', a u svojim se tekstovima najčešće bavi društvenom nepravdom, postratnim traumama, nasiljem i diskriminacijom prema drugačijima. Počele smo – od početka.
Znamo se od osnovne škole, s famoznih splitskih Firula i Bačvica koje u to vrijeme kraja 80-ih nisu bile veliko gradilište i zlatna žila za ugostitelje i investitore, tek javna plaža i okupljalište supkulture i mladeži. Čega se danas sjećaš iz tog vremena?
Ako bih trebala izdvojiti što je postavilo temelje mom osjećaju prostora ili shvaćanju okoliša koji me okružuje, bilo bi to odrastanje na Bačvicama. Sjećam se slobode da cijeli kvart smatraš svojim proširenim dvorištem i neke socijalne egalitarnosti u dijeljenju tog „dvorišta“. Nismo se pitali što je čije niti zašto je netko tu. Vjerojatno nismo tada ni znali da bi nešpula ili zidić mogli biti nečiji ili da bi netko negdje mogao biti nepoželjan, mada nismo bili tako fantastični da bismo svakog prihvaćali, samo nismo mislili da imamo veća prava od drugih. K tome su gotovo sve koordinate moga djetinjstva bile označene nekim raspadom, poluruševinama pa onda i nostalgijom posredovanom roditeljskim pričama o tome što su ti propali prostori nekoć značili njima. Tako sam valjda naučila da svaki prostor ima svoju memoriju, ali i da je promjenjiv.
Na dnu moje ulice, Gupčeve, s nekoliko cura sam imala svoj prvi i jedini „logor“ u zapuštenom vrtu u koji su svraćale skitnice i gdje je bila neformalna mehaničarska radionica s razasutim erotskim časopisima. Danas se tamo gradi luksuzni hotel. Lutali smo plažom pored starih svlačionica punih smeća u kojima su se skupljali snifači ljepila, penjali smo se po propadajućim kupalištem Bačvice, preskakali ogradu da bismo gledali filmove u kinu Bačvice, jednom od najljepših otvorenih kina u Hrvatskoj koje me valjda odredilo da na svakom otoku ili obalnom mjestu moram posjetiti kino na otvorenom, dok ih još ima. Odlazili smo u biljar bar u Šumici gdje su zalazili tipovi za koje sam poslije u novinama čitala da su ubijeni u dilerskim obračunima. U međuvremenu su svlačionice srušene, od javnog zahoda je napravljen kafić Žbirac, kupalište je preuređeno u košnicu bezličnih kafića, moj vrtić je privatna vila, a novi je vrtić par stotina metara dalje, u prizemlju višekatnice gdje se djeca mogu igrati na parkiralištu, a Šumica je postala skupi restoran koji naplaćuje parking na sumnjivo privatiziranom zemljištu.
Ne sjećam se ikakvog straha ili nesigurnosti iz tog vremena, to je došlo nešto kasnije, devedestih, prvi put kada mi je bratu tip u Džaje na Ovčicama prijetio da će mu pištoljem raznijeti glavu ako ne napusti kafić, samo zato što je nosio maramu oko vrata, pa je ovaj valjda mislio da je peder, a onda je postalo uobičajeno da klubovi i kafići u koje smo zalazili odlaze u zrak potpomognuti dinamitom. Tada sam već htjela otići iz Splita, mada s gradom ne bih napustila i te gadne devedesete.
Iz Splita si u Zagreb otišla na studij Filozofskog fakulteta i vrlo brzo se zaposlila u vjesnikovoj redakciji kulture. Od koga si učila o novinarskom poslu, jesi li imala ljude koji su te usmjeravali u tvojim profesionalnim počecima? Sjećaš li se prvog teksta na koji si bila posebno ponosna?
Novinarstvom sam se počela baviti slučajno, nisam imala takve ambicije, nisam zapravo imala nikakve ambicije osim da nekim čudom dobijem na lutriji, koju ne igram, pa da mogu cijeli život čitati knjige. No onda su u Vjesnikovoj redakciji Kulture tražili ljude i zvali su me na razgovor. Otišla sam, odmah su me poslali na takozvani zadatak, obavila sam ga i tako sam ostala. Učila sam najviše od redaktora, oni su jedini više-manje imali volje i strpljenja nešto pojašnjavati. Nije to bilo usmjeravanje, više savladavanje osnova posla, ali je bilo dobro što nisu postojali prečaci. Niste mogli nakon mjesec dana otići raditi reportažu, znalo se što znači kad ti objave temu dana, prvi komentar, je li ti potpis poviše ili ispod teksta…
Osim tih osnova koje sam dobila u redakciji, najviše sam učila iz tuđih tekstova, kao uostalom i danas, ali to je neusporedivo s onim što vam može dati kvalitetan i zainteresiran urednik. Često na granici između toga hoćete li biti dobar ili odličan novinar stoji urednik. Zavidim ljudima koji su imali kvalitetno mentorstvo, to može bitno skratiti ne samo proces sazrijevanja, nego i poboljšati svaki novinarski posao.
A prvi tekst na koji sam ponosna? Bilo mi je drago kada sam se odmakla od „čiste“ kulture i kada sam počela pisati o prostoru kao zajedničkom, javnom dobru, kada sam ubacivala queer teme u konzervativan Vjesnik, ali ne mogu reći da sam na nešto posebno ponosna, ne samo s početaka, nego ni sada. Imam tekstova koje smatram korisnima, koji su nekome donijeli nečeg dobrog ili u koje sam uložila stvaran trud, ali koncept ponosa mi je malo zakržljao (smijeh).
Koji egzistencijalni i/ili ideološki razlozi su formirali tvoju odluku da 2009. godine napustiš dnevnu novinu za koju si radila i prijeđeš u slobodne novinare?
Bilo mi je dosta. Osjećala sam da nemam više što dati ni tražiti u tom okviru, da se nemam za što boriti, ukratko, da sam potrošila sve razloge za ostanak. Ionako sam predugo čekala, jer sam takav tip i za sve mi treba vrijeme, ali kada sam odlučila, više me ništa nije moglo predomisliti pa ni kolege koji su mi dobronamjerno govorili da pričekam, da je loše vrijeme za odlazak jer se kriza taman zahuktavala. Vjerovala sam da ću uvijek moći zaraditi toliko da ne gladujem i to mi je bilo dovoljno da se ne bojim. To je bila dobra odluka. Ovog ljeta radno slavim pet godina slobodnjaštva. Nekad se malo smrznem kad promislim na budućnost, ali uglavnom sam mirna.
Za koje sve medije trenutno dominantno pišeš?
Pišem za sasvim različite medije, od takozvanih neprofitnih i specijaliziranih do ponekih u mainstreamu. Imam i povremene novinarske i istraživačke angažmane za strane medije i organizacije, a ponešto i uređujem. Važno mi je da imam tu raznolikost mogućnosti objavljivanja jer se ne obraćam svakim tekstom istoj publici, nekada za nešto priželjkujem što širu publiku ili onu za koju procjenjujem da bi mogla imati različite stavove od onih koje „zagovaram“. Ako pišem reportažu iz Čavoglava na dan proslave Oluje, više smisla vidim u tome da je objavim u nekom nacionalnom dnevniku, mada će mi to donijeti psovke u inbox, nego na ljevičarskom portalu, gdje se čitatelji ionako slažu sa mnom. U tome nisam čistunka, nekada mi je važnije što mogu postići time gdje objavljujem, nego da sam zadovoljna ukupnim okvirom unutar kojeg se „pojavljujem“.
Nagradu HND-a za pisano novinarstvo dobila si za tekstove U potrazi za drugim Vukovarom i Ko će Vukovar lepše da okiti, objavljene u Jutarnjem listu i Novostima. U HND-ovom obrazloženju je kazano "Nije slučajno da je Barbara Matejčić jedina koju za nagradu nisu predložili kolege ili urednici. Nju je predložila skupina Vukovaraca. Jer, njezini su tekstovi utjecali na obične ljude. Stoga je nagrada više nego zaslužena, na kraju krajeva, za koga bi mi novinari zapravo i trebali raditi, ako ne za obične ljude?" Zanimljivo je da te za nagradu nisu predložili kolege, već upravo građanke i građani Vukovara. Što to govori o novinarstvu danas?
Ne znam koliko govori o novinarstvu, a koliko o nekom općem načinu funkcioniranja društva u Hrvatskoj. Većina se uglavnom brine o „svojima“, ako se uopće o ikome brine. No ne mogu se žaliti, prošle godine sam bila u užem krugu u dvije kategorije nagrada HND-a, u jednoj me nominirala urednica za koju do tada nikada nisam radila niti je baš poznajem, a za drugu još uvijek ne znam tko me nominirao. Možda je to rijetko, ali se događa i ako mislimo da su uski i premreženi ti naši krugovi, možemo ih širiti i mijenjati tako da angažiramo za posao ljude koje ne znamo, da ih nominiramo za nagrade, da ih preporučimo ako im cijenimo rad, mada oni to nikada neće saznati i neće nam moći ni zahvaliti, a kamoli „vratiti uslugu“.
Na Facebooku si u zahvali čestitarima kazala kako se radeći svoj posao slobodne novinarke bez redakcije i 'svog medija' često osjećaš usamljenom. Odakle za tebe dolazi recepcija i poticaj za ono što radiš? Tko ti daje 'vjetar u u jedra'' u danima kada ti se tvoj posao čini zamornim, kada počneš razmišljati o tome koliko tekstovi koje pišeš imaju utjecaja na okoštalu društvenu i političku zbilju, svijest ljudi?
Najčešće jesam sama u poslu i zapravo mi to ne smeta, mogu podnijeti dosta samoće, ali mi ponekad treba nečija tuđa perspektiva, da s nekim razgovaram o onom što radim, ne samo zato što volim svoj posao, nego i zato što ne mislim da sama sve znam najbolje. Što se tiče recepcije, facebook mi je donio dosta nepoznatih čitatelja koji se javljaju, komentiraju, najčešće što je njima to o čemu sam pisala značilo, i to mi je važno, doprinosi smislu kada vam nepoznata žena kaže da je odlučila prijaviti silovanje zbog vašeg teksta ili kada vam roditelj kaže da ste mu pomogli da shvati svoje gej dijete, ali ne mogu tim ljudima reći: „Sve je to lijepo, ali dajte sad da vas pola sata gnjavim. Prvo: mislite li da sam trebala baš završiti s optimizmom ili je to prevara?“
Utjecaj posla rijetko tko od novinara koji se bave sličnim temama kao ja može egzaktno izmjeriti i naučila sam da radim uz potisnuti osjećaj besmislenosti i pretpostavku da sve što radimo, svi mi koji smo na sličnim pozicijama, proizvodi neke pomake, za koje ne možemo ustvrditi ni kada su se točno dogodili ni koliki su, ali bitno je da znamo da se događaju. A što mi daje vjetra? Vlastita znatiželja. Nisam baš ni marljiva ni uporna i da me ne tjera znatiželja, jer me nema ni što ni tko drugi tjerati, davno bih propala.
Među najutjecajnijim si slobodnim novinarkama u Hrvatskoj. Što je po tebi izvor najvećih frustracija prekarnih radnika/ica u medijima danas? Cijena novinarskog rada na medijskoj sceni, radni uvjeti, sigurnosni rizici, egzistencijalna nesigurnost, banalizacija medijskih sadržaja, pitanja nesloboda...?
Ne znam za druge, ali mene najviše frustrira što ne mogu raditi onako kako bih htjela. To znači da ako hoću na neku temu potrošiti sedam dana, ulazim u minus, neću pokriti ni troškove rada i onda pretačem novce, najčešće eure, od drugih poslova da bih otišla na teren i radila barem dijelom onako kako mislim da treba. Suludo je kada shvatite da ste poluvolonter za komercijalne medije i onda još od novinara tih medija čujete da vam se blago jer imate vremena raditi na nekoj temi, a zaboravljaju da što si više vremena uzmete to manje zarađujete. Oni nemaju vremena, slobodnjaci nemaju novaca. A nesigurnost? Nju guram iz dana u dan i pokušavam ne misliti što će biti kada ne budem mogla raditi, hoću li ikada dočekati mirovinu od doprinosa koje plaćam i kako ću od nje živjeti. Svoju današnju slobodu plaćam izglednim siromaštvom u starosti.
Sve više tvojih kolega/ica posvetilo se radu u neprofitnim medijima. Koje su po tebi prednosti rada za novinare u takozvanom 'trećem sektoru', koje mane?
Prednosti rada za neprofitne medije su manji pritisci i manja vjerojatnost da svojim radom podupirete nečije interese, to što najvjerojatnije radite za medij koji je u skladu s vašim vrijednostima, što možete više utjecati na sadržaj toga medija i – ako ste dio tima neprofitnog medija - sukreirati uređivačku politiku. S druge strane, utjecaj na javnost je manji, ovisni ste o natječajima, kojih danas ima, a sutra možda ne bude, i vjerojatno ste na egzistencijalnom minimumu. Tako da se opet vraćamo na to da što više slobode imate, to je manje novaca.
Misliš li da bi novinari trebali uvijek biti u neku ruku aktivisti, budući je društvena odgovornost ugrađena u načela novinarske etike?
Mislim da bi trebali savjesno, odgovorno i nepotkupljivo raditi, služiti javnosti, a za to ne moraju biti aktivisti.
Intervju je objavljen na portalu Voxfeminae.net.