Nesmiljena kritika društva u kojem vladaju ispraznost i banalizacija

Predzadnja premijera Zagrebačkog kazališta mladih "Kako smo preživjele" u režiji Dine Mustafića, koja je inspirirana esejima Slavenke Drakulić, ali i osobnim ispovijedima osam odličnih glumica, važna je zbog pet stvari.

Prvo, ZKM je dobio apsolutni kazališni hit, što potvrđuju ovacije nakon predstave te veliki interes publike za taj komad samo dan nakon praizvedbe. Tome je svakako, uz autoričin tekst te nadogradnju - intimne priče glumica -  zaslužan i redatelj Mustafić, inače šef sarajevskoga kazališnog festivala MESS, koji već nekoliko godina radi na insceniranju predstava na temu YU-mitologije i s njima postiže velike uspjehe u regiji. Tako je i hrvatska publika u sklopu ciklusa Europsko kazalište u ZKM-u imala priliku vidjeti u njegovoj režiji odličnu predstavu "Rođeni u Jugoslaviji" u izvedbi Jugoslovenskog dramskog pozorišta u kojoj je između ostalih briljirala Mirjana Karanović. Može se reći da i ova predstava pripada tom serijalu.

No, u predstavi "Kako smo preživjele" propituje se naslijeđe prošlosti, od socijalizma preko ratnog i poratnog razdoblja do surovog ljudožderskoga kapitalizma, dakle, vrlo ozbiljne i teške teme na duhovit i zabavan, često ironičan, a ponegdje dramatičan i tužan način. To pak nimalo ne smanjuje kritički diskurs, pogotovo u zadnjem dijelu gdje glumice u naoko banalnim situacijama, laprdajući u teretani o šamponima i zlostavljajući svoja tijela na spravama za vježbanje, zapravo upućuju nesmiljenu kritiku društva u kojem vlada kult ispraznosti, banalizacije i trivijalnih sadržaja. Uz to, nema dociranja ni patetike, nema demagogije ni osude, samo puno humora i to crnoga, zatim muzike (Mate Matišić) i koreografiranog pokreta (Irma Omerzo) na jednostavno osmišljenoj sceni (Dragutin Broz).       

Drugo, predstava je vratila Slavenku Drakulić, trenutačno najprevođeniju hrvatsku spisateljicu, a u doba tuđmanizma sotoniziranu publicistkinju i feministkinju, na kazališnu scenu Hrvatske, pokazavši da njezini tekstovi imaju ne samo literarni i kritički nego i snažan dramski potencijal. Ideju za inscenaciju njezinih knjiga eseja "Kako smo preživjeli komunizam i čak se smijali", "Balkan ekspres: Fragmenti druge strane rata" i "Cafe Europa: život nakon komunizma" dao je sam Mustafić, a prijedlog je zdušno prihvatila ravnateljica Dubravka Vrgoč. Tako je u dijalogu politički angažiranog redatelja i ravnateljice s osjećajem za aktualno i intrigantno nastala predstava nakon koje se može reći da je šteta što za njezinom prozom i esejima ne posežu i drugi redatelji.

Redatelj i koreograf Damir Zlatar Frey adaptirao je, naime, prije nekih desetak godina u Teatru ITD njezin provokativni roman "Božanska glad" u kojem su se Leon Lučev i Daria Lorenci u naslovnim ulogama u potpunosti, fizički i emocionalno, ogolili pred publikom dočaravši temu romana - kanibalizam iz ljubavi. Taj roman, inače hit u devedesetima, koji je preveden na više od 15 jezika, a u Americi je objavljen u izdanju Penguina, insceniran je i na tršćanskoj pozornici. Iako se romani Slavenke Drakulić itekako čitaju u Hrvatskoj, postavljanje njezinih eseja na kazališnu scenu podrazumijeva drukčiju recepciju i nje kao spisateljice i njezina opusa. Naime, čitanje se odvija u samoći, a kazalište je javni čin i samim tim ima dalekosežnije posljedice i mogućnost da se ideje predstave dublje i dalje ukorporiraju u svakodnevnicu. To se potvrđuje već dan nakon praizvedbe, gdje na Facebooku pršte riječi pohvale.               

Treće, premijerna izvedba okupila je gotovo cijeli lijevoorijentirani kulturni Zagreb, ali i protagoniste političke i feminističke scene, od ministrice kulture Andreje Zlatar Violić i čelnice HNS-a Vesne Pusić, zatim potpredsjednice Vlade i ministrice socijalne politike i mladih Milanke Opačić, preko braće Stazić, bivšeg šefa zagrebačke kulture Duška Ljuštine i bosanskohercegovačkog oskarovca Danisa Tanovića, pa sve do bivše glasnogovornice haaškog tužiteljstva Florance Hartmann i francuskog ljevičara i filozofa Bernarda-Henrya – Levya. Svi oni došli su u kazalište podržati bilo Slavenku Drakulić, bilo Dinu Mustafića ili pak njihove ideološke, odnosno feminističke opcije, pretvorivši praizvedbu jedne kazališne predstave u mini-skup suvremene građanske, demokratski orijentirane i liberalne Hrvatske. 

Četvrto, predstava je pokazala jakost i snagu žena te podsjetila na duh feminizma i spolne ravnopravnosti koji se u razdoblju tranzicije potpuno izgubio u Hrvatskoj jer su godine "duhovne obnove" i miješanja Crkve u privatne živote ljudi te izjave primitivaca poput "Žena nije stvorena za mudraca nego za madraca", potpuno unazadile ženski položaj te minirale sve ono što je stvoreno na tom planu u socijalizmu. Iako ideja nije bila napraviti feminističku predstavu, ispalo je da su glumice te koje ponajbolje razumiju duh vremena i koje imaju dovoljno snage i inspiracije da se uhvate u koštac sa svim problemima, od pionirske kape i marame preko genocida do zvjerskog rada u kapitalističkoj eri.  

I peto, predstava je potvrdila da ZKM ima sjajne glumice i da taj komad nigdje ne bi bilo moguće izvesti na tako naoko lak i jednostavan, a zapravo dubok i promišljen način, kao što je to bilo moguće na toj sceni. Naime, predstava je rezultat svojevrsne radionice na kojoj su glumice Katarina Bistrović-Darvaš, Nataša Dorčić, Jadranka Đokić, Doris Šarić-Kukuljica, Ksenija Marinković, Urša Raukar, Lucija Šerbedžija i Nina Violić dobile zadatak da se prisjete vremena komunizma, razdoblja rata, tranzicije, pa sve do vremena "bolje budućnosti", odnosno europeizacije, i da zatim kroz vlastita sjećanja i emocije ispričaju svoju istinu. Važno je reći da je svaka od glumica dočarala vlastiti osebujni svijet satkan od vlastitih sjećanja i doživljaja, koji se ponegdje dodiruje sa svjetovima ostalih, a ponegdje je vrlo autentičan i posve različit od drugih. A u tome im je svojim dramaturškim škarama uvelike pomogla Željka Udovičić Pleština. I upravo je to miješanja dramskog predloška Slavenke Drakulić s tekstovima i emocijama glumica, koje su duboko zagreble po svojim životima i iščeprkale i neke bolne uspomene, jedna od najvećih vrijednosti predstave "Kako smo preživjele".