Saša Vejnović
<p>Uvjeren da svaki pravi novinar mora biti pošten prema sebi, iskren prema čitateljima, odan činjenicama, nepokolebljiv u otkrivanju istine. Društvo treba prave novinare, u to nema sumnje. Treba se nadati da će doći vrijeme kad će ih ponovno trebati i vlasnici medija</p>
Sud časti Hrvatske udruge za odnose s javnošću (HUOJ) Božu Skoku ne smatra krivim za prepisivanje dijelova kolumne Borisa Dežulovića. Doduše, u svom mišljenju o ovom slučaju koristili su termin “prihvaćamo obrazloženje Bože Skoke”, dok besramno prepisivanje nazivaju “takozvanim slučajem plagiranja teksta”. Mišljenje inače tročlanog Suda časti potpisale su samo dvije njegove članice - predsjednica Dijana Kobas Dešković i dopredsjednica Vlatka Škorić. Treći član HOUJ-ovog časnog suda upravo je - Božo Skoko.
Aleksandra Kolarić, predsjednica HUOJ-a, ističe međutim da se ovdje ne radi o mišljenju udruge, već samo Suda časti kojeg je izabrala Skupština. “Ja se osobno ne slažem s njihovim mišljenjem”, rekla nam je Kolarić, koja je i bila jedna od onih koji su tražili da se Sud časti očituje o cijelom slučaju.
U svom mišljenju razrađenom u nekoliko točaka, Sud časti je, osim što je prihvatio Skokina objašnjenja (da je riječ o novinskom komentaru, a ne o znanstvenom djelu, da je ispisao sadržaj zanimljive forvarduše kakve svakodnevno primamo elektronskom poštom…), naveo i da se “kolega Skoko javno ispričao Borisu Dežuloviću, ukoliko je on zaista izvorni autor teksta koji kruži internetom”. Predsjednica i potpredsjednica HUOJ-ova časnog suda navode da nisu provodile istragu kako bi utvrdile tko je koga i u kojoj mjeri parafrazirao, ali su na temelju dostupnih podataka prihvatile Skokino objašnjenje.
U tom, najblaže rečeno, neobičnom zaključku, ovaj krnji Sud časti HUOJ-a podsjetio je da se svaki profesionalac u odnosima s javnošću treba odgovorno odnositi prema autorskim i srodnim pravima, a na kraju se zaključuje da je Skoko “svojom odmjerenom reakcijom pokazao da uvažava i mišljenje druge strane.
Za one koji možda nisu pratili ovaj sramotan slučaj prisvajanja tuđih doživljaja, pa bi na temelju ovog jednako sramotnog mišljenja mogli donositi krive zaključke, ipak treba podsjetiti na nekoliko detalja.
Skoko je u kolumni za prvi broj studentskih novina Global napisao: “Naime, nedavno me dobar poznanik iz Beograda izravno priupita: “Zašto su Hrvati tako ‘namćori’ kad im sve ide na ruku?”. Nije mi bilo jasno na što misli pa mi je pojasnio: Da smo mi pobijedili u ratu, da smo već članovi Europske unije i da nas se pita u Bruxellesu, da imamo bilo kakvo more, a kamoli najljepše, da zarađujemo toliko od turizma, da imamo takve auto-putove, tako uredne gradove, zračne luke u svakom dijelu zemlje, korektne plaće, bolji životni standard, toliko sportskih uspjeha i toliko komplimenata po stranim medijima… gdje bi nam bio kraj. Lebdjeli bismo pola metra iznad zemlje, plaća,i ture pića Hrvatima naručivali im pjesme i tješili ih kako, eto, nije ni njima sve crno. Imaju, na primjer, Arsena Dedića, Gibonnija i Olivera Dragojevića!”
Ispostavilo se, međutim, da Skoku to nije upitao poznanik iz Beograda, već je gotovo doslovno prepisao događaj koji se dogodio Borisu Dežuloviću, a ovaj ga opisao u svojoj kolumni objavljenoj u Globusu 27.11.2009.. “Pitao me jednom prilikom prijatelj u jednoj beogradskoj kafani zašto su Hrvati takvi?”, započeo je tu kolumnu Dežulović, pa nastavio nizati prijateljeva pitanja o tome imaju li Hrvati najljepše i najmodernije autoputove, unutrašnje avionske linije, jesu li im plaće dva do četiri puta veće od svih u regiji, imaju li najljepše more i otoke na svijetu, jesu li pobijedili u ratu… Na kraju svih pitanja Dežulovićev prijatelj zaključuje: “Pa što su onda tako nadrkani, što su takvi namćori?”, te dodaje da bi oni, kad bi bili u takvoj situaciji “lebdjeli pola metra iznad zemlje, plaćali ture Hrvatima, naručivali im pjesme i tješili ih kako, eto, nije ni njima sve crno. Imaju, na primjer, Severinu i Olivera Dragojevića”.
Umjesto prave isprike Skoko je napisao odgovor u kojem tvrdi da njegov tekst nije plagijat Dežulovićevog jer bi to značilo doslovno prepisivanje nečijeg djela, pa objašnjava da se teme u kolumnama često preklapaju, dijele iste fraze ili oslanjaju na slične dojmove. Iz odgovora ipak doznajemo da Skoku nije izravno priupitao dobar poznanik iz Beograda, već se radi o sadržaju kojeg mu je “svojedobrno kao sličicu poslao kolega iz Beograda”. Na samom kraju svog odgovora Skoko se tek uvjetno ispričao za prepisivanje tuđih doživljaja “ukoliko je on uistinu prvi zabilježio taj ‘pogled iz Beograda’, koji mi je kolega iz Srbije dostavio u ponešto izmjenjenom obliku, a ja ga nekritički prenio”, ali isprika se odnosi tek na povredu autorstva.