Brisanje udruge bojovnika HOS-a: zakašnjela, ali nužna poruka o granicama dopuštenog

Odluka nadležnog suda o brisanju udruge bojovnika Hrvatskih obrambenih snaga (HOS) iz Registra udruga Republike Hrvatske predstavlja rijedak primjer dosljedne primjene ustavnog i zakonskog okvira u području koje je godinama bilo obilježeno političkom kalkulacijom, relativizacijom i izbjegavanjem jasnih odgovora. 

Riječ je o odluci koja daleko nadilazi administrativni čin i otvara pitanje stvarne spremnosti hrvatske države da se suoči s nasljeđem ustaške ideologije, čiji je najvidljiviji simbol upravo pozdrav „Za dom spremni“, a koju ona pokušava izvrdavati na najrazličitije načine, bez obzira tko bio na vlasti.

Sud je u obrazloženju naveo da djelovanje udruge nije bilo u skladu sa Zakonom o udrugama ni s temeljnim ustavnim vrijednostima Republike Hrvatske. Time je implicitno potvrđeno ono na što se godinama upozorava: nema pravnog ni povijesnog temelja za institucionalno toleriranje ustaške simbolike, bez obzira na pokušaje njezina prepakiravanja u „domovinski“ ili „ratni“ kontekst.

Pozdrav „Za dom spremni“ nije neutralna povijesna činjenica niti folklorni izraz, nego službeni pozdrav ustaškog režima NDH, totalitarne i zločinačke tvorevine odgovorne za masovne zločine i genocid. Pokušaji njegove reinterpretacije kroz djelovanje HOS-a u Domovinskom ratu predstavljaju svjesnu strategiju povijesnog revizionizma, kojom se nastoji zamagliti njegova izvorna funkcija i značenje.

Ustavni sud, kao i niz nižih sudova, više su puta isticali da je taj pozdrav nespojiv s ustavnim poretkom Republike Hrvatske, čiji je jedan od temeljnih stupova antifašizam. Unatoč tome, političke elite godinama su dopuštale njegovu javnu uporabu, često uz obrazloženje da se radi o „iznimnom“ ili „specifičnom“ kontekstu, tzv. dvostrukim konotacijama. Sudska odluka o brisanju udruge bojovnika HOS-a trebao bi jasno pokazati koliko su takva tumačenja bila pravna fikcija.

Usporedba s praksom drugih europskih država dodatno naglašava koliko je Hrvatska dosad odstupala od standarda koje formalno prihvaća. U Njemačkoj, primjerice, organizacije koje koriste nacističke simbole ili parole bivaju automatski zabranjene, a javna uporaba tih simbola kazneno se sankcionira, bez iznimaka temeljenih na „povijesnom kontekstu“. Slično vrijedi i za Austriju, gdje je Zakon o zabrani nacizma jedan od temelja poslijeratnog pravnog poretka, što je, na krajeva, dovelo i do zabrane okupljanja na blajburškom polju.

U Italiji, unatoč povremenim pokušajima rehabilitacije fašističke simbolike, sudovi i dalje imaju ovlasti zabraniti udruge koje promiču fašizam, pozivajući se na ustavnu zabranu obnove fašističke stranke. Ključno je pritom da se u tim državama ne tolerira institucionalno organiziranje oko simbola i ideologija koje su povijesno i pravno jasno označene kao zločinačke.

Hrvatska je, nasuprot tome, godinama stvarala iznimku za samu sebe, pravdajući toleranciju ustaške simbolike ratnim okolnostima devedesetih. Brisanje udruge otvara i pitanje odgovornosti institucija koje su godinama dopuštale njezino djelovanje. Nije riječ o iznenadnom otkriću problema, već o zakašnjeloj reakciji na nešto što je od početka bilo pravno i društveno sporno. Dugogodišnja tolerancija pozdrava „Za dom spremni“ nije bila rezultat nejasnih propisa, već političkog oportunizma i straha od reakcije dijela javnosti.

Takva praksa imala je konkretne posljedice: normalizaciju ekstremizma, relativizaciju ustaških zločina i dodatno opterećivanje odnosa prema nacionalnim manjinama, ponajprije Srbima u Hrvatskoj. Sudska odluka stoga bi se mogla čitati i kao implicitna kritika državne politike koja je predugo izbjegavala jasno postaviti granice, ali tako nešto bilo bi krivo, s obzirom da će brisanje udruge bojovnika HOS-a ostati izolirani slučaj, a ne početak dosljedne institucionalne prakse. Ako institucije žele biti vjerodostojne, ista mjerila morat će primijeniti i na druge organizacije i inicijative koje se oslanjaju na ustašku simboliku ili retoriku.

Za društvo koje se i dalje suočava s posljedicama rata i dubokim političkim podjelama, ovo nije pitanje prošlosti, nego pitanje budućnosti demokratskog poretka. Sloboda udruživanja ne može služiti kao zaklon za promicanje ideologija koje su u suprotnosti s temeljnim vrijednostima na kojima država počiva.

Jedan od najjasnijih primjera institucionalnog izbjegavanja odgovornosti bilo je osnivanje raznih povjerenstava i radnih skupina koje su trebale „stručno“ razmotriti pitanje ustaških simbola. Iako su njihovi zaključci u pravilu potvrđivali da je pozdrav „Za dom spremni“ povezan s ustaškim režimom, izostajala je politička volja da se ti zaključci pretoče u jasne i obvezujuće mjere.

Rezultat je bio paradoksalan: država je istodobno priznavala problematičnost simbola i dopuštala njegovu javnu uporabu, osobito kada je dolazila iz veteranskih krugova ili s desnog političkog spektra. Takav pristup nije samo relativizirao povijesne zločine, nego je ohrabrio daljnju radikalizaciju, šaljući poruku da je granica dopuštenog rastezljiva i politički uvjetovana.

Za Hrvatsku, koja se ustavno definira kao država utemeljena na antifašizmu, to nije pitanje identitetske rasprave, nego elementarne dosljednosti vlastitom ustavnom poretku, ako već  nema problema s pljuvanjem po vlastitoj prošlosti.