Goran Radman/ Nikad kao Bane

JOŠ U ŠKOLI JE RUČICU DIZAO VJEŠTO Goran Radman i televizija, barem ona na ovim prostorima, gotovo su vršnjaci. Radman se rodio 22. veljače 1957. godine, nepunih šest mjeseci nakon prvog emitiranja Televizije Zagreb. I dok se ona rađala u srcu Zagreba, Radman je prvi put zaplakao u Ogulinu. Zbrajati i oduzimati naučio je u karlovačkoj osnovnoj školi, a učenju je bio predan i u zagrebačkoj Trešnjevačkoj gimnaziji. Prijatelji i poznanici iz tog vremena ga pamte kao vrijednog i marljivog, uvijek odličan učenik, predsjednik razreda, aktivni sportaš… pravi omladinac. Često je znao zaigrati košarku s društvom kod gimnazije ili kod Kutije šibica, a aktivno je trenirao i odbojku. U svom službenom životopisu kojim je potkrijepio svoju prijavu za glavnog ravnatelja Hrvatske radio televizije, naveo je da je 11 godina, od 1970., igrao košarku u KK Industromontaža kao i odbojku koju je trenirao u Mladosti i u Novom Zagrebu. Tih dana vjerojatno nije ni sanjao da će rani politički angažman tog golobradog Trešnjevčanina odrediti do današnjih dana. Za one mlađe treba reći da su učenici prvih razreda osnovne škole postajali pioniri, dok su se u sedmim razredima primali u omladince. Za prosječnog omladinca to ništa nije mijenjalo na stvari, no za one istaknute klince sklone političkoj misli, to je mogla biti odskočna daska u politički svijet odraslih (uz ostale generalije poput učlanjivanja u Komunističku partiju), za što je Radman školski primjer. S 18 godina upisao je studij politologije na Fakultetu političkih znanosti, a studentske je dane, osim po raznim političkim sastancima, kratio pišući u medijima poput Studentskog lista, Poleta, Pitanja, Solidarnosti i Svijeta medija. Ali novinarska karijera nije ga zanimala.

VEĆ SE ZNALO DA POSTAT ĆE NEŠTO Jedan od prvih Radmanovih radnih mjesta nakon završenog fakulteta bilo je ono stručno-političkog radnika u trešnjevačkoj omladinskoj organizaciji. Ne zvuči impresivno, no bila je to jedna od onih nužnih stepenica na putu prema samom vrhu. Slijedilo je mjesto predsjednika gradske omladine, a potom i mjesto člana Predsjedništva Saveza socijalističke omladine Jugoslavije za međunarodne odnose. Upravo mu je taj posao pomogao da obiđe svijet i stekne neprocjenjivo međunarodno iskustvo. Jugoslavija, ondašnja predvodnica nesvrstanog svijeta, bila je zanimljiva svim tadašnjim paktovima i savezima, pa je Radman globus proputovao uzduž i poprijeko.

PA SMO ZATO ZA FUNKCIJE RAZNE SVI MI VJEČITO BIRALI NJEGA Napokon, postao je i prvi čovjek SSOJ-a, što bi za povijest bio gotovo nebitan podataka da nije ujedno bio i posljednji predsjednik te organizacije. I kao takav je 1984. godine primio štafetu mladosti, palicu koju je do 1979. godine primao sam Josip Broz Tito. Omladinac Radman tada je prekršio i nepisani dress code, pa se na manifestaciji pojavio u vesti umjesto u odijelu s kravatom. Jedni su to tada tumačili kao skandal, dok su drugi prepoznali njegovu želju da se pokaže kao predstavnik nove, moderne generacije političara. Godinu dana kasnije zapošljava se u Predsjedništvu Socijalističke Republike Hrvatske kao savjetnik za međunarodne odnose, no to je bila tek usputna stanica, prije nove prekretnice - Radiotelevizije Zagreb. Nevažno sad jesu li u pravu oni koji tvrde da je tada dobio novi posao na inicijativu Veljka Kneževića, tadašnjeg direktora RTV-a Zagreb, ili oni što kažu da je isplivao kao rezultat sukoba unutar CK - mlađahni Radman dobiva novi posao, postaje direktor Televizije Zagreb. Poslovi su se i tih godina formalno dobivali preko javnog natječaja, no zapravo je na televiziju postavljen politički. U desničarskom tisku mogu se pronaći tvrdnje da je taj posao dobio jer je bio suradnik jugoslavenske Kontraobavještajne službe, ali dokaza za to nema.

'KO GA TO GURA, O DA MI JE ZNATI Kako bilo, tih je dana prisavskim hodnicima zapravo vladao Miroslav Lilić, tadašnji šef Informativnog programa, koji je oko sebe okupljao najutjecajniju televizijsku ekipu. I nije mu bilo drago što dolazi Radman. Zapravo, nikome nije bilo drago. Najprije, nitko nije znao što se od Radmana može očekivati. Iako je bio na istaknutim političkim mjestima, Radman se u javnom životu nije posebno isticao (izuzmemo li onu vestu s primopredaje štafete). Nije se točno znalo ni tko ga gura, a i danas će neki reći da ga zapravo nije gurao nitko posebno, nego se za svoj visok položaj izborio vlastitim radom i znanjem. Iz tog ga vremena pamte kao komunikativnog, pristojnog i nekonfliktnog mladića koji je, međutim, imao vrlo jasne stavove za razliku od svojih tadašnjih kolega koji su ipak po vlastito mišljenje rado odlazili u CK. Njegov je nastup gotovo uvijek bio diplomatski, što je vjerojatno posljedica svega onoga što je radio kao predstavnik za međunarodne odnose. Ekipa s Prisavlja tada ga je dočekala na nož, kao što su se obično dočekivali komesari Centralnog komiteta, no već su nakon nekoliko mjeseci shvatili da im od njega ne prijeti opasnost. Štoviše, bilo je situacija kad se dokazao štiteći neka tada zvučna televizijska imena. Pa i samog je Lilića zaštitio nakon što je visoki partijski funkcioner tražio da ga smijeni. Radman je to hladno odbio učiniti. Rezultat pogađate - i Lilić i svi ostali ubrzo su mu jeli iz ruke.

ODMJEREN I USMJEREN I PROVJEREN ZA SVE Tih se godina televizija otvarala prema novim načinima izvještavanja, počelo se eksperimentirati s nekim formama, pa i projektima. Pokrenut je treći program, tada nazvan Z3, krenula je Animavizija, Jazzvizija, uveden je 24-satni program, teletekst, stereo zvuk... Televizija Zagreb je u to doba slovila kao ponajbolja od svih republičkih televizija i činilo se da se 27-godišnji Radman, kojeg će povijest ubilježiti i kao najmlađeg ravnatelja televizije, napokon pronašao. Kasnije je, međutim, i on sam potvrdio da ta pozicija ipak nije bila za njega. “Došao sam na to mjesto spletom raznih okolnosti, možda i kao rezultat vakuuma koji je nastao kao posljedica rivalstava u tadašnjoj politici. U svakom slučaju, odjednom se otvorio prostor da na to mjesto dođe netko mlad i nedovoljno etabliran poput mene. Formalno, izabrao me, na osnovi javnog natječaja i između više kandidata, tadašnji radnički savjet televizije na čijem je čelu bila novinarka Mirjana Rakić. Naravno, uz suglasnost svih tadašnjih političkih struktura”, ispričao je Radman u intervjuu Jutarnjem listu prije šest godina, pa dometnuo: “Danas mirne savjesti mogu reći da nisam bio dovoljno životno zreo za vođenje tako kompleksnog sustava kakva je televizija”.

CRNA TAŠNA, ŠOFER I MEČKA A onda su se dogodili prvi demokratski izbori nakon kojih je vlast preuzeo HDZ. Knežević je potjeran, doveden je Hrvoje Hitrec koji je Radmana smijenio i formalno ga postavio za svog savjetnika, da bi ga Antun Vrdoljak 1992. godine napokon otjerao s Prisavlja, baš kao i mnoge druge s previše tuđinskih krvnih zrnaca ili pak prevelikom povezanošću s bivšom državom. "Razumljivo da me je bilo strah kad sam 1992. ostao bez posla. To je situacija u kojoj osjećate revanšizam i kako vas se žele riješiti, a dakako, i financijski ste gotovo u bezizlaznoj situaciji. Meni je hrvatstvo kulturološko, a ne političko opredjeljenje, i zbog takvog razmišljanja početkom 90-ih sam imao problema. Međutim u mojem slučaju proradio je prkos i odlučio sam ostati u Hrvatskoj te krenuti u stvaranje nove karijere”, ispričao je svojedobno Radman za tjednik Nacional u tekstu koji je govorio o uspješnim karijerama nekadašnjih skojevaca. Iako zvuči prilično dramatično, nije to bio strah kakvog danas osjeća prosječan hrvatski građanin koji ostane bez posla, jer Radman je imao sasvim dovoljno prijatelja da ubrzo dobije priliku za novi početak. S politikom je raskrstio i okrenuo se biznisu. Zaposlio se u tada maloj informatičkoj tvrtci MicroLAB, koja je četiri godine kasnije izrasla u jednu od vodećih hrvatskih tvrtki u toj branši. Drugi događaj koji će obilježiti Radmanovu karijeru zbio se 1996, kada ulazi u uži izbor za čelnog čovjeka američkog giganta Microsofta za Hrvatsku. Tada ponovno kapitalizira svo ono međunarodno iskustvo koje je stekao kao mlad skojevac, plus svježu magistarsku titulu iz međunarodnih odnosa s Fakulteta političkih znanosti. Obrazovan, uglađen, na tečnom engleskom, glatko pobjeđuje preostale kandidate i postaje prvi čovjek Billa Gatesa isprva samo za Hrvatsku, a potom i za cijelu jugoistočnu Europu.

KAD KRENEŠ TIM POZNATIM TOKOM, TAD SVI RUČICE PODIŽU VJEŠTO Njegovo unapređenje neobično se poklopilo s promjenom vlasti u Hrvatskoj. Na čelo Vlade dolazi Ivica Račan, stari Radmanov prijatelj s kojim je valjalo zakucati neke važne poslove za šefa Billa. I nije trebalo dugo čekati - u lipnju 2001. godine kamere HTV-a snimile su kako Radman s jedne, a Goran Granić, kao zamjenik predsjednika Vlade s druge strane, potpisuju ugovor za koji su mediji nagađali da je težak oko 64 milijuna kuna. Toliko je Vlada odlučila platiti Radmanovu šefu Billu za instaliranje legalnog Microsoftova softvera na 12 tisuća državnih računala. Sve je predstavljeno kao velika ušteda jer je Radman svom frendu Račanu dao popust od čak 40 posto. Točnu vrijednost ugovora javnosti nisu htjeli otkriti. Gazda Bill je znao da tamo negdje na europskom istoku, u zemljama kojima nikako nije mogao popamtiti imena, ima vrlo sposobnog i vrijednog šefa, ali teško da je mogao očekivati da će sklopiti ovakav posao u vrijeme sveopćeg nereda na tim prostorima. I pomislio je da će taj njegov sposoban čovjek uspjeti uvaliti pakete s prozorčićima i ostalim državama pa ga promaknuo i poslao da sličnu stvar ugovori i sa Srbijom. Uputio se elokventni i smireni Radman u Beograd s novim popustima i uštedama u zamjenu za višemilijunski iznos. Gazda Bill, međutim, nije znao da tamo nema frenda Račana, pa ni od posla nije bilo ništa. Kako bilo, zastupanje Microsofta u regiji Radman je završio u listopadu 2008. godine, nakon čega osniva Sense Consulting i tvrtku Nautar, a godinu kasnije postaje dekan veleučilišta Vern.

TV DNEVNIK GA FORSIRA NEŠTO Hrvatskom radiotelevizijom svih je tih godina vladao nepotizam, nerad, korupcija i kriminal. U vrijeme Mirka Galića situacija se prividno stabilizirala, no 2007. on je otišao za veleposlanika u Pariz, a HRT su čekale godine smjena upravljačke garniture i teških poraza u borbi s pristiglom konkurencijom. U to se vrijeme sjetio netko i Radmana, prvog čovjeka u regiji velikog Microsofta, koji je onih davnih godina uspješno transformirao televiziju. Postojale su struje koje su htjele upravo njega na čelu HRT-a, njegovo se imenovanje čak i javno zagovaralo, ali Radman nije bio za to. Nikad nije objasnio zbog čega je odbio, no on je jako dobro znao da je riječ o političkoj funkciji, a nije mu se htjelo u političko kolo sa Sanaderom i HDZ-ovom družinom. Ali je zato prihvatio ponudu SDP-ovih predsjednika Vlade i države i napokon se pristao vratiti "na mjesto zločina". Natječaj je bio samo formalnost koju su neki od njegovih konkurenata preozbiljno shvatili pa su krenuli pripremati velebne programe rada, lobirati kod ostalih koalicijskih stranaka i tko zna što sve ne. Radman je, naravno, glatko dobio podršku u Saboru u listopadu 2012., gdje se po novom Zakonu o HRT-u, bira čelni čovjek javne radiotelevizije.

KAO BANE, VRIJEDNI MRAV, POSLUŠAN I UČTIV SAV… Na Prisavlju je dočekan kao spasitelj, podržan od brojnih njezinih frakcija, no idila nije dugo trajala. Na stranu što je njegova zadaća bila restrukturiranje, reorganizacija i tko zna što još na "re-", no sve je bilo očitije da zapravo baš i ne zna najbolje što radi. Među najbliže suradnike postavio je vlastita kuma (kojeg se odrekao nakon javnog pritiska), njegova reorganizacija povećala je kaos, a u dva navrata uhvaćen je u sukobu interesa. Posebno je zanimljiv njegov trenutak "zaboravnosti", kada je u imovinskoj kartici izostavio spomenuti da je vlasnik hotela u Sloveniji. I to ne bilo kakvog, već hotela "Vila Park", koji je bio u vlasništvu njegovih starih prijatelja - SDP-a. Zanimljivo je da se kupoprodaja dogodila u siječnju 2003., godinu i pol nakon što je potpisao sporazum s Vladom koju je predvodio isti taj SDP. U Radmanovoj imovinskoj kartici piše da taj bohinjski hotel nominalno vrijedi 648.764 eura te da ga je stekao "od primitaka ostvarenih od kapitala". Ne precizira se od kakvoga kapitala, no jasno je da Radman za ovaj šoping nije podigao kredit, nego je iskeširao gotovo pet milijuna kuna.

IZGUBI NEKU BITKU, ALI VREMENA BAR JOŠ IMA Ni godinu dana od izbora javnosti su se počeli ispričavati oni što su u Saboru digli ruku za njega, poput laburista Branka Vukšića. Revolucionarno je odlučio pogasiti gotovo sva HRT-ova mala dopisništva, pa umjesto tonaca, snimatelja i montažera zaposliti - novinara koji će raditi sve to. Medijski vizionari kažu da je to budućnost, običan čovjek tvrdi da je u pitanju izrabljivanje svojstveno medijskim korporacijama koje isključivo ganjaju profit. Uvijek smireni i uglađeni Radman počeo je gubiti živce. "Danas je dan kada treba reći dosta vama, novinarima u dvorani, političarima u sjeni, zainteresiranim klanovima koji podrivaju kuću do te mjere da je to postalo neizdrživo i to više nećemo trpjeti. U posljednjih sedam mjeseci osobno sam kao i institucija kontinuirano izložen progonima, obezvređivanju i javnom sramoćenju. Svi oni koji čitaju vaše napise, oni će upotrijebiti svoju moć koristeći vaše argumente da bi upali u naše stanove, prijetili životima naših obitelji i djeci te pljačkali našu imovinu", držao je slovo novinarima koji pišu u svojim medijima o HRT-u. I badava mu onaj predsjednik razreda, omladinac koji u vesti prima štafetu, najmlađi televizijski direktor koji je uspio šarmirati sve ondašnje mrzitelje, šef najveće informatičke korporacije za pola Europe i napokon wannabe-spasitelj posrnulog HRT-a. Dosadio je već i predsjedniku i ljudima.

TU I TAMO, TEK PONEKAD, SRETNEM TOG DEČKA Ivo Josipović, koji je i najzaslužniji što je Radman došao na HRT, tih je dana u čudu gledao što se to s njim događa. Odlučio je dići ruke od svog dojučerašnjeg štićenika, no ovaj ga je put spasio premijer, koji je odlučio da Radman treba do kraja provesti sve ono na "re-", a nakon toga će ga šutnuti. Možda u žargonu običnih ljudi ovaj termin označava bacanje zaposlenika na cestu, no politički se žargon ponešto razlikuje, pa "šutnuti" na njemu znači da će ga smjestiti u debelu hladovinu nekog simpatičnog diplomatskog predstavništva. Taj kaotični HRT trebao je biti kruna Radmanove karijere, dokaz da je zaista bogomdan, da sve što takne pretvara u zlato, no zapravo ga je potpuno uništio, karizmu su mu ti prisavski hodnici sažvakali i ispljunuli, a svi oni uspjesi iz prethodnih odlomaka postali su sveopći predmet. Pokazalo se da je na HRT došao debelo precijenjen, a čini se da će ga napustiti ozbiljno posramljen. A mislio je da sredinom osamdesetih nije bio dorastao sustavu kakva je državna televizija.