Manipulacije povijesnim činjenicama donose profit političkim i vjerskim elitama

Ratne zločine i zločine totalitarnih režima nije dovoljno osuditi samo na sudu, za ozdravljenje društva potrebno je objektivno suočavanje s prošlošću, jasno sagledavanje uzroka i krivaca za počinjene zločine te priznavanje svih žrtava u sukobu. Tako bi se najkraće mogao definirati pojam tranzicijske pravde, nove discipline u teoriji i praksi zašite ljudskih prava, na temelju koje se onda može izgraditi i kvalitetna politika (kultura) sjećanja, da se povijest ne bi ponavljala. Već iz ove kraće definicije jasno je da u zemljama nastalim raspadom Jugoslavije nema ni tranzicijske pravde ni razvijene kulture sjećanja. To, ali i činjenica da sličan problem imaju sve države koje su preživjele nekakav veći sukob ili su iz totalitarnih režima na putu prema demokratskom društvu, razlog su što je riječki Filozofski fakultet, točnije pročelnik Odsjeka za kulturalne studije na tom Fakultetu doc. dr. sc. Vjeran Pavlaković, u suradnji s kolegom Christopherom K. Lamontom s nizozemskog sveučilišta u Groningenu, prošle godine u Cresu pokrenuo ljetnu međunarodnu školu pod nazivom Tranzicijska pravda i politika sjećanja. Školu, točnije jedanaestodnevna predavanja ove su godine slušali studenti s četiri kontinenta, a predavači su osim Pavlakovića i Lamonta, inače stručnjaka za međunarodne odnose i tranzicijsko i međunarodno pravo, bili i Mietek Boduszynski, profesor američke vanjske politike u Kaliforniji, koji je služio kao diplomat u Albaniji, Kosovu, Japanu, Egiptu i Libiji, te Arnaud Kurze, postdoktorant na Sveučilištu Monclair (SAD). Među predavačima su i  Vladimir Petrović s nizozemskog instituta za rat, holokaust i studije genocida, Christian Axboe Nielsen, profesor na studiju Istočne Europe u Danskoj, Andrej Kričković, moskovski profesor međunarodnih odnosa, i Anna Ferens, nagrađivana poljska redateljica dokumentarnih filmova.

Bio je to povod za razgovor s docentom Pavlakovićem, inače povjesničarom, koji je veći dio života proveo u SAD-u. Diplomirao je na University of Arizona, a magistrirao i doktorirao na Odsjeku za međunarodne studije na University of Washington u Seatlleu.

Koje su glave teme ovogodišnje škole?

Još smo lani donijeli odluku da se ne bavimo samo bivšom Jugoslavijom i Haaškim sudom, nego da dijelimo iskustva s Mediteranom i šire. Glavne teme su tranzicijska pravda na ovim prostorima nakon rata te analiza onoga što se dogodilo nakon Arapskog proljeća u Tunisu, Libiji i Egiptu. Ove smo godine kao primjer dodali i Japan, odnosno suočavanje s prošlošću u toj zemlji nakon Drugog svjetskog rata. Tamo imaju slične probleme kao i mi, možda ne jednako, ali isto imaju neka mjesta pamćenja koja su problematična. Primjerice, na obilježavanje njihovih svečanosti u povodu komemorativnih sjećanja, reagiraju Kina i Korea, jednako kao što kod nas ima reakcija na Bleiburg ili Oluju. Posebna gošća nam je poljska redateljica, čije će dokumentarne filmove o Drugom svjetskom ratu i suočavanju s prošlošću za vrijeme komunizma i kasnije, u Cresu moći pogledati šira publika.

Kakva je situacija kod nas ili kako doći do pravde ako znamo da već više od 20 godina nitko ozbiljno ne reagira na povijesni revizionizam, niti se priznaju zločini počinjeni u prošlom ratu? Antifašizam, kojim se sav normalan svijet ponosi, i razdoblje socijalizma prikazuju se isključivo kao komunistička diktatura, a razdoblje iz NDH pokušava se "ušminkati" tako što se ne priznaju ili se umanjuju zločini za vrijeme režima Ante Pavelića. Njemačka se uspješno suprotstavila povijesnom revizionizmu, a kod nas oni koji bi trebali rijetko na njega reagiraju. Koliko je to opasno?

Apsolutno je opasno. Njemačka se često koristi kao obrazac ili model za suočavanje s prošlošću, međutim treba znati da su oni također imali problema. Prvih nekoliko desetljeća u Njemačkoj su glavna tema bile njihove žrtve ili izbjeglice koje su bježale od Crvene armije. Tek je kasnije došlo do gradnje spomenika nacističkim žrtvama i otvorena je široka rasprava, koja je pomogla da se Njemačka na kvalitetan način suoči s prošlošću. To je, dakle, dugotrajan i bolan proces. U Hrvatskoj je problem što je za vrijeme socijalizma bio jedan narativ i jedna verzija prošlosti u kojoj je bilo zabranjeno pričati o onoj drugoj strani. Postojao je, dakle, monopol na istinu i oni drugi, na primjer domobrani, nisu imali prostora za svoju istinu, niti su im podizani spomenici. Međutim, postojalo je komunikacijsko pamćenje, ljudi su potiho pričali o tome, a nacionalisti su to sve dobro iskoristili početkom 1990-ih, kada je sve eksplodiralo. Dodatni je problem što se kod nas antifašizam ne shvaća isključivo kao borba protiv fašističkog okupatora, nego se u njega ubacuje i građanski rat, odnosno etničke podijele i stradavanja po nacionalnoj osnovi.

Pogrešni revizionizam i nacionalizam NDH danas opravdava samostalnošću države, bez obzira na sadržaj te države. Otprilike, nije važno što je to bio fašizam, bitno je "da smo mi imali svoju državu". Pritom se skriva da to nije bila prava nezavisna država i prešućuje da je Hrvatska bila podijeljena između Italije i Njemačke. To je počelo 1990-ih godina i traje, na žalost, i dan danas. Kao povjesničar koji se bavi spomeničkom baštinom i komemoracijama, mogu reći da su za takvo stanje odgovorne isključivo političke elite. Ponavljaju se, dakle, stalno iste pogreške: postoje samo jedne žrtve, dok se one druge prešućuju ili ih se zaboravlja. Nema pluralnosti i dijaloga, a samim time ni objektivne analize, prihvaćanja prošlosti i pomirbe.

Kako komentirate masovno rušenje antifašističkih spomenika koje je trajalo godinama te činjenicu da su vlade tijekom 1990-ih financirale uništavanje "nepoćudnih" knjiga? Prema Anti Lešaji, autoru knjige "Knjigocid – uništavanje knjiga u Hrvatskoj tijekom devedesetih", uništeno je čak 2,8 milijuna knjiga.

Svako rušenje, bilo spomenika ili uništavanje knjiga, brisanje je identiteta onog drugog. U ratovima 1990-ih cilj raznih strana bio je stvoriti nacionalne države iz multinacionalne Jugoslavije, pa ju se nastojalo izbrisati uništavanjem svih njezinih simboličnih aspekata. To je, naravno, uključivalo masovno uništavanje knjiga koje ste spomenuli, kao i spomenika i spomen-obilježja iz NOB-a, koji su bili vrlo vidljivi simboli ne samo antifašizmu, nego i socijalističkoj revoluciji te jugoslavenskoj ideji o multinacionalnoj državi.

Očito je, dakle, da bi se, kada se govori o pravdi i svemu ovome, trebala otvoriti šira rasprava. Što još podrazumijeva tranzicijska pravda?

Priznavanje žrtava i njihovo spominjanje u knjigama, spomenicima… Nadalje, tu je i monetarna reparacija te lustracija kako bi se jasno i glasno reklo što su neki ljudi doista radili. Kod nas oni koji su 1990-ih bili povezani sa strašnim stvarima i dalje imaju neke pozicije.

Nedavno smo imali slučaj povratka iz Haaga osuđenog ratnog zločinca Darija Kordića, koji je dočekan kao ratni heroj, a biskup Vlado Koščić kazao je da je za njega Kordić moralna veličina te da bez obzira na presudu i odležanu kaznu, Kordić za njega nije ratni zločinac. Kako to komentirate?

Mislim da vjerske zajednice imaju veliku obavezu govoriti o svemu tome. Jer, ne može se negirati ono zbog čega je Kordić odležao kaznu u Haagu. Tu zapravo opet imamo slučaj negiranja žrtve, u ovom slučaju bošnjačkih civila. Žrtve se negiraju jer kada bi se priznalo da ih je bilo, onda bi se moralo priznati da je postojao i agresor. Priznavanje je temelj za zdravo društvo, a negacija pokazuje da smo daleko od toga.

Spominjali smo Njemačku kao dobar primjer suočavanja s prošlošću, no malo se zna da se Austrijanci i Talijani, kao saveznici Njemačke, nisu tako kvalitetno obračunali s prošlošću. Na žalost, oni su uspjeli izbjeći odgovornost, pa se tako danas u Italiji mogu vidjeti spomenici koji obuhvaćaju razdoblje od 1943. do 1945., a ono ranije se ne spominje. Austrija se tek u 1980-ih uhvatila u koštac s tim problemom. Negiranje, dakle, nije problem samo ovih prostora, što ne znači da se ne trebamo ozbiljno pozabaviti tim problemom jer sve što je neraščišćeno, među ostalim, služi i kao podloga za političke obračune.

Kada smo kod političkih obračuna, je li pretjerano reći da situacija u Hrvatskoj, ali i u brojnim drugim državama, i to ne samo na Balkanu, podsjeća na Njemačku u tridesetim godinama prošlog stoljeća?

Da, u ekonomskoj krizi jača ekstremna desnica jer je u takvoj situaciji uvijek lakše naći "krivca" za nešto. U Mađarskoj su se tako dogodili napadi ekstremnih desničara iz stranke Jobbik na pripadnike romske zajednice. U drugim državama "krivci" su neki drugi, ali generalno – igra se na kartu nacionalizma jer je tako lakše. Nitko nema recept za izlazak iz ekonomske krize, pa je onda lakše manipulirati emocijama. Ni naša oporba nema recept za rješavanje problema u gospodarstvu, pa zato nameće pitanja poput ćirilice u Vukovaru, istospolnih brakova i slično. Oni shvaćaju da su također odgovorni za ekonomske probleme u zemlji i korupciju, ali ne žele to priznati  i zato nameću pitanja u kojima je ljevičarska vlast najslabija. Ljevičare je najlakše nazivati jugonostalgičarima, mrziteljima Hrvatske i slično... Budući da se to ponavlja godinama, kod ljudi to pali. Emocije je najlakše izazvati spominjanjem Domovinskog ili nekog drugog rata, s tim da je ljude najlakše mobilizirati spominjanjem ovog zadnjeg rata jer Hrvatska jest bila napadnuta.

Ne bi li onda trebalo dodatno analizirati i diskurs retorike političkih elita kada se govori o ratovima?

Da, svakako, i to je tema mog sljedećeg projekta koji će trajati četiri godine. Analizirat ćemo dvije komemoracije iz Domovinskog rata i pet iz Drugog svjetskog rata, kako bismo mogli ocijeniti diskurs političkih govora. Jer, kako sam rekao, politička elita nosi posebnu odgovornost da komemoracije koje bi zapravo trebale biti prisjećanje na stvarne žrtve, ne budu ispolitizirane, kao što to najčešće jesu.

Meni se problem politizacije na ovim prostorima čini gotovo nerješiv. Imamo školstvo u kojem također ima krivog povijesnog revizionizma, vjerske zajednice koje s oltara nameću svoju istinu, političare koji vole igrati na kartu emocija i medije u kojima nema previše prostora za ozbiljnije analize onoga što se događa...

Identificirali ste glavne probleme... Ključ je u odgovornosti političkih i vjerskih elita, a kad smo kod školstva, nisu samo udžbenici problem, nego i način i sadržaj onoga što se uopće predaje. Drugim riječima, i profesori bi trebali povesti računa da se govori o stvarnim vrijednostima ovog društva, što, primjerice, antifašizam svakako jest. Mediji svakako jesu problem, nema previše prostora za ozbiljno istraživačko novinarstvo. Zbog toga i imamo nametanje jednostranih političkih stavova i "istina", što će se uskoro moći vidjeti i 23. kolovoza, kada će HDZ, u povodu Dana sjećanja na žrtve svih totalitarnih režima, vrlo vjerojatno opet otići u Staru Gradišku, gdje će govoriti o žrtvama komunističkog režima, a pritom neće spomenuti da je tamo bio zatvor i za političke neistomišljenike i one "krivih" krvnih zrnaca za vrijeme ustaškog režima.

U znanstvenoj zajednici situacija ipak nije tako crna jer imamo povjesničare poput Tvrtka Jakovine, Hrvoja Klasića, Dragana Markovine i drugih koji se bave ovakvim pitanjima, pa čak i kolege koji su više nacionalistički nastrojeni, isto dobro rade svoj posao. Ja sam i za pomirenje u akademskoj zajednici jer i među nama ima olakih etiketiranja i podjela koje ne bi trebalo biti, bez obzira na različita stajališta.

Slažem se da je situacija u medijima vrlo teška i mislim da uzrok tomu nije samo ekonomska kriza. Primjerice, u medijima se teško može vidjeti objektivna analiza onoga što se dogodilo na Bleiburgu, uvijek se samo govori o stradavanju hrvatskog naroda. Možete li pojasniti što se zapravo tamo dogodilo?

Mislim da su Hrvati uzeli monopol na Bleiburg jer, kako ste rekli, uvijek se samo govori o stradavanju Hrvata. Međutim, treba znati da su tamo bježali i crnogorski i srpski četnici, belogardisti, ustaše... Dakle, tamo su stradali svi oni koji su surađivali s okupatorima. Ako već govorimo o potrebi pomirenja, onda je na Bleiburg trebalo pozvati i nekog pravoslavnog svećenika za četnike koji su tamo stradali. O tome se ne želi govoriti jer bi to srušilo mit o tom mjestu. Nakon raspada Jugoslavije svaka je država počela pisati povijest o Drugom svjetskom ratu na način koji je odgovarao političkoj eliti, pa se tako u Srbiji dogodio pokušaj rehabilitacije četnika. Dakle, jednako kao i u Hrvatskoj, povijest se selektivno prikazuje i ne govori se prava istina. Zato povijest treba gledati puno šire i shvatiti da je u cijeloj Europi bio obračun nakon rata. Fašiste se bez suđenja ubijalo i u Italiji, jednako kao što je u Francuskoj pobijeno oko 2000 suradnika okupatora. Naravno, nije dobro da se to dogodilo, ali treba gledati širi kontekst svega toga te shvatiti i da se u komunističke žrtve u Hrvatskoj danas ubrajaju i oni ustaše koji su nastavili borbu i nakon službenog završetka rata. Dakle, osim civila koji jesu stradali, bilo je  stradavanja i u borbi koja se vodila u pokušaju probijanja ustaša prema Austriji. Jedna je stvar kada u borbi strada vojnik u uniformi, a drugo je kada strada netko tko se predao. Ovaj drugi jest žrtva, a prvi je, prema pravnoj definiciji, stradao u borbi. Puno se manipulira tim činjenicama i komunistima pripisuje i ono čega realno nije bilo.

Zbog čega je stvoren mit o Bleiburgu?

On je ponajprije poslužio za okupljanje dijaspore, a nju nisu zanimale stvarne žrtve Drugog svjetskog rata. Puno je lakše bilo okupiti ljude s tezom o jadnim i ugroženim Hrvatima koji su bili žrtve komunističkog režima. Realno, oni koji su stvorili mit o Bleiburgu, prvi nisu poštovali žrtve kojih je tamo bilo, a ne poštuju ih ni danas jer ne govore pravu istinu.

Istodobno imamo situaciju da se u crkvenom glasilu Glas koncila objavljuju tekstovi u kojima se potpuno negiraju žrtve Jasenovca. Imamo, dakle, mit o Bleiburgu i potpuno negiranje nešto više od 82.000 žrtava Jasenovca, među kojima je bilo i oko 21.000 djece. Koliko to može biti opasno?

Apsolutno je opasno jer riječ je o vrlo opasnoj negaciji i manipulaciji činjenicama, a sve pod opravdanjem da nema stvarnih dokaza o stradavanju u Jasenovcu, dok, kao, za Bleiburg ima. Ovdje je ponajprije riječ o pogrešnoj interpretaciji onoga što se zaista dogodilo i za što još postoje i svjedoci te pisani i drugi dokazi. Crkva bi, jednako kao i svi drugi, trebala pronaći neki balans u proučavanju povijesti i status žrtve priznati svima koji su stradali, a ne samo onima u Bleiburgu. Međutim, toga nema, a i očito je da netko profitira od takvog stanja društvu. Mislim da postoje političke i druge grupacije kojima je u interesu da se nastavi s povišenim tenzijama oko svega ovoga jer jedino u takvim okolnostima mogu profitirati.