Danas je na burzi više radnika nego u sindikatu članova

Sa sindikatima sam raskrstio još krajem osamdesetih godina kada se znalo reći da se njih boje samo svinje i to u strahu da ih ne tretiraju kao polovice koje su tada davali svojim članovima! Tim je riječima jedan od radnika opisao odnos prema radničkom udruživanju još od vremena samoupravnog socijalizma. Njegov stav ne treba čuditi jer radi u tvrtki koja redovno isplaćuje solidne plaće, dijeli božićnice i uskrsnice, a pred godišnji odmor i regrese. Za razliku od većine svoje generacije koja ima sreću da još uvijek negdje radi, on se ne boji otkaza iako mu je do mirovine ostalo još desetak godina. Premda izgleda kao utopija, takva kompanija postoji i u našoj državi i zove se Končar distributivni i specijalni transformatori.

Gledano iz prosječne hrvatske perspektive - čista idila. I ne samo to. Kada se uskoro završi investicija postojećih 428 zaposlenika dobit će 50 do 60 novih kolega što je u vremenu krize, koja je dijelom ostavila posljedice i na ovoj Končarevoj tvornici, živo čudo i melem za uši, posebno novoj Vladi, iako dobri poslovni rezultati ne znače da politika ipak neće opet pružiti šape i na ovo poduzeće i u skladu s tradicijom postaviti sebi podobne kadrove na čelne pozicije. Većinski vlasnik je Končar elektroindustrija u kojem je država najveći pojedinačni vlasnik. Drugi na listi dioničara Končara D&ST je Kristijan Floričić, najuspješniji fond-menadžer, što dokazuje da je ovo poduzeće prepoznato i među financijašima. Lanjski prihodi dosegli su gotovo 700 milijuna kuna, od čega se na izvoz odnosilo 77 posto. Firmi je dobro išlo i prije rata kada su još kao OOUR Srednji transformatori dobili prijelaznu statuu Rade Končara u trajno vlasništvo budući da su tri godine bili najbolji 8 OOUR u ondašnjem SOUR-u Končar. Statua ovog narodnog heroja danas se nalazi u prostorijama Uprave gdje je vraćena nakon što je dvadesetak godina bila pohranjena na sigurno mjesto.

Marijan Mihaljević, projektant distributivnih transformatora, veli da se od tada u procesu proizvodnje malo što promijenilo i da je transformator zapravo ostao transformator još od vremena Nikole Tesle, s čime se tek dijelom slažu njegove mlađe kolege podsjećajući ga na razvoj tehnologije i znatno bolju opremu koju danas imaju. Dok nas je vodila kroz dvije tvorničke hale smještene na zagrebačkom Jankomiru, inženjerka procesa Josipa Šutalo, koju su prije četiri mjeseca radnici izabrali za svoju predstavnicu u Nadzornom odboru, kaže da uz uobičajene izvozne destinacije poput Njemačke, Švicarske i Švedske, Končar D&ST izvozi i u daleke države poput Nigerije, Obale Bjelokosti, Katara i Gane. Josipa Šutalo pet godina radi u tvrtki na poslovima razvoja u procesu izrade transformatora. Kaže da je do sada bila na samo jednoj, konstituirajućoj sjednici Nadzornog odbora, ali da željno iščekuje iduću jer je studij ekonomije bila njena potajna želja. Međutim, završila je na strojarstvu i to greškom rođaka koji ju je umjesto na predviđenu brodogradnju prijavio na strojarstvo. Danas mu je, kaže, zahvalna na pogrešci. Končar D&ST već godinama ulaže u razvoj. Trenutno se radi visokonaponski laboratorij. Većina opreme u pogonu je nova i najbolja je koja se nudi, što kompaniji omogućuje da drži tri posto svjetskog tržišta u svom segmentu - priča Josipa Šutalo dok obilazimo transformatore koje “slaže” puno veći broj žena nego što bi se to očekivalo u ovakvoj “muškoj” tvornici.

Odmah stiže objašnjenje kako je točno određeno koje poslove mogu obavljati žene, a koji su zbog težine namijenjeni isključivo muškarcima. Godišnje se napravi 1500 srednjih energetskih i 4,5 do pet tisuća distributivnih transformatora. Kapaciteti omogućavaju da se proizvodnja poveća za još dvije tisuće što će se, nadaju se u kompaniji, uskoro i ostvariti. Radi se u dvije smjene, ali proizvodnja se ne prekida niti noću. Zahvaljujući modernoj tehnologiji dežurni od kuće preko interneta prate proizvodni proces i tako mogu otkloniti moguće greške. Tek neki veliki zastoj može biti razlog da se dođe u tvornicu. Imaju polusatni odmor za ručak čije troškove Končar subvencionira. Tvrtka organizira tečajeve stranih jezika i plaća odlaske s ciljem stalnog stručnog usavršavanja. Nije se odustalo niti od prakse stipendiranja studenata i nagrađivanja najboljih na Tehničkom veleučilištu Zagreb gdje se obrazuju mladi kadrovi. U krugu tvornice se ne puši, ali i to će, na radost pušača, uskoro biti promijenjeno, s obzirom da su postavljene kabine za pušenje. Tvrtku, inače, vodi šestero ljudi. Svi su redom stasali u Končaru. Paradoksalno, napuštanje tvorničkog kruga u kojem se vrti gomila kamiona, kombija i viličara izgleda kao odlazak iz pastorale. Sumoran zagrebački dan i dosadna kiša još više pojačavaju dojam dok prolazimo kraj psihijatrijske bolnice vraćajući se u surovu hrvatsku stvarnost u kojoj se radničke hale i zvuk čekića koji udara po bakrenim žicama čine kao najljepša zvučna kulisa skorom Prazniku rada.

Razloga je bezbroj. Prvi svibanj na Zavodu za zapošljavanje dočekat će gotovo 340 tisuća ljudi bez posla, među kojima je 21,7 tisuća novoprijavljenih samo u ožujku ove godine. Unatoč sve goroj gospodarskoj situaciji koja bi mogla dovesti do toga da do kraja godine bude “oslobođeno” (kako otkaze običava nazvati ministar financija Slavko Linić) 400 tisuća ljudi, sindikati su svoj praznik odlučili obilježiti više na simboličkoj razini ni ne pokušavajući Vladi pokazati zube. Iako ih premijer Zoran Milanović sve redom ignorira, podijeljeni međusobnim interesima i svađama četiri središnjice (bez Matice sindikata Hrvatske Vilima Ribiča) uspjele su dogovoriti prosvjed na Trgu bana Josipa Jelačića. Pozvali su sindikalne povjerenike i aktiviste, ali ne očekuju previše građana. Sve skupa oko tisuću, tisuću i pol, premda samo SSSH i HUS - koji su sve bliži ujedinjenju - pokrivaju 150 tisuća članstva. O masovnom okupljanju, kakvo je bilo nedavno u Ljubljani gdje je došlo sto tisuća ljudi ni ne razmišljaju, iako nije potpuno jasno boje li se da uopće mogu skupiti veći broj građana ili davanjem “žutog kartona” Vladi državnoj vlasti daju i dodatno vrijeme da ipak malo prikoči i omogući radnicima barem da predahnu između povećanja PDV-a za dva posto, poskupljenja struje i vode i rasta cijene benzina na gotovo 12 kuna.

‘NE ŽELIMO PLAĆENIKE NA PROSVJEDU’

- Naši građani prvi svibanj provode s obitelji. To je već tradicija. Osim toga, dio onih koji bi trebali biti nezadovoljni uvjetima u kojima žive ne žele “gubiti vrijeme” na prosvjedima jer misle da se ništa ne može promijeniti. Drugi dio ne voli sindikalne vođe. Ima cijeli niz razloga zašto ljudi ne dolaze iako bi trebali jer je to jedan od najvažnijih načina izražavanja solidarnosti - kaže Krešimir Sever, predsjednik Nezavisnih hrvatskih sindikata. Ozren Matijašević iz Hrvatske udruge sindikata najavljuje da će na Trg doći tisuću sindikalaca i da su pozvali ostale građane, ali da treba biti svjestan situacije s obzirom da su mediji nedavni skup radnika u Splitu kritizirali jer je bilo “samo” tisuću ljudi, dok je skup antifašista povodom nacističkog okupljanja pod kapom HČSP-a daleko bolje medijski popraćen iako je bilo tek stotinjak ljudi. - Sve je to učenje demokracije. Sindikati sasvim sigurno neće organizirati nikakve masovne dolaske autobusima. To je pogrešno gledanje prosvjeda na Praznik rada koji se treba organizirati u znak sjećanja na stradale radnike da je u državi sjajna situacija, a kamoli ovako. Međutim, na prosvjedu ne želimo plaćenike. Neka svatko odlučuje po vlastitoj savjesti. Ja ću, primjerice, pokušati ono što se čini fizički nemoguće i biti na prosvjedima i u Splitu i u Zagrebu - tvrdi Matijašević. Mladen Novosel, predsjednik najveće sindikalne središnjice, Saveza samostalnih sindikata Hrvatske, kaže da broj ljudi koji će se okupiti zapravo nije važan, jer da masovni prosvjedi u, primjerice, Grčkoj i Španjolskoj, nisu doveli do nikakvih rezultata. - Vrijeme će pokazati hoće li nam trebati masovna okupljanja. Svjesni smo da se čuda ne mogu dogoditi. Zato smo Vladi i dali žuti karton.

Ali ako ne bude promjena, sasvim sigurno nećemo sjediti skršenih ruku i lako se može ponoviti 2008. godina kada je 50 tisuća ljudi izišlo na ulicu - objašnjava Novosel. Suočeni sa stalnim padom članstva i razjedinjenošću koje je dovelo do toga da se broj sindikata popeo na nejvjerojatnih petstotinjak, a da je u isto vrijeme organizirano članstvo praktički manje od broja ljudi bez posla, radnička moć polako se istopila. Zadnji dokumentirani podatak je oko pola milijuna članova prije tri godine. Najbolji primjer je pokušaj Foruma prije dva mjeseca da dođe do popisa 73 tvrtke koje ne isplaćuju plaće. Popis je sastavljen u SSSH-u i proslijeđen je Poreznoj upravi. U tom sindikatu tada nam ga nisu željeli ustupiti pravdajući se odnosima s poslodavcima. Kada smo u utorak ponovno pokušali doći do njega, Novosel je rekao da ga mora objaviti Ministarstvo financija, a ne SSSH, budući da se redom radi o tvrtkama koje zapošljavaju njihove članove?! Matijašević je pak najavio da će aktivirati svoje povjerenike i da će napraviti spisak takvih tvrtki, ali da mu treba vremena da bi to napravio. Već takav odnos prema 20 tisuća ljudi koji svakodnevno dolaze na posao, a ne primaju plaću dovoljno govori o sindikalnim vođama, osobito jer među tim tvrtkama ima i onih u državnom vlasništvu. Vlast koja bi trebala biti jedan od glavnih partnera, potpuno ih ignorira. Premijer Zoran Milanović tek je jednom primio njihove predstavnike, a dvojac Čačić-Linić sindikate spominje isključivo kao nepotrebne “parazite” koji smetaju u provođenju reformi, dok se radnike “oslobađa” njihovih radnih mjesta, a s tvrtkama poput Dalmacijavina i Vjesnika se treba “obračunati”.

Jedini odgovor koji pritom dobiju od sindikalaca je prilično nemušto prozivanje da su jedno govorili u opoziciji, a da se na sasvim drukčiji način ponašaju na vlasti. U međuvremenu je broj nezaposlenih dodatno povećan, dvije trećine radnika prima plaću ispod prosjeka od 5400 kuna, dok 115 tisuća njih ima minimalnu plaću. Cijene su sve veće, a kupovna moć sve niža. Posebno se to odnosi na privatni sektor gdje sindikata praktički ni nema. Od 1990. godine kada je s izlaskom iz socijalizma došlo i do promjena u radnim odnosima do 2012. godine puno se toga promijenilo. Dragan Bagić, profesor na Odsjeku za sociologiju i autor knjige Industrijski odnosi, kaže da je ključna promjena u statusu rada i radnih odnosa. - Do 1990. se radilo o statusu koji je bio zajamčen i ideologijom i sustavom s osnovnim ciljem zadržavanja radnih mjesta, dok je u tranzicijskim vremenima rad iz statusne prešao u tržišnu kategoriju gdje je osnovna svrha proizvodnja. Daleko od toga da određeno tržište nije postojalo i prije. Ljudi su prelazili iz jedne tvrtke u drugu gdje je bila veća plaća, ali to ipak nije ni nalik vremenu nakon 1990. godine - tvrdi Bagić.Taj proces, kako kaže, nije dovršen tako da je došlo do “prolongirane agonije” za koju je kriva državna vlast koja nije imala snage, hrabrosti i volje da završi proces privatizacije, tako da su neke tvrtke odmah bačene na tržište zajedno sa svojim radnicima, dok su druge poput brodogradilišta ili dijelova turističkih kompanija, zadržavane u statusu quo, između socijalizma i kapitalizma. Upravo taj sektor sada čeka raščišćavanje i račun što su sve godine primali plaću i uživali određena prava ne pitajući se kakvo je zapravo njihovo mjesto na tržištu. Sindikati su o tome šutjeli.

DOŠLO VRIJEME NA NAPLATU RAČUNA

Bagić posebno upozorava na slučajeve tzv. stožera za obranu tvrtki koji se organiziraju tek kada je poduzeće zapravo već propalo, uz iznimku Petrokemije, U istraživanju radnih odnosa Bagić je došao do četiri segmenta: prvi se odnosi na javnu upravu i državne službe gdje je 70 posto radnika organizirano i gdje su se prava povećavala ili zadržavala, kao što je bio slučaj posljednjih godina; drugi je vezan uz javna poduzeća gdje je razina zaštite i organiziranosti ista, ali ih čeka privatizacija; treći je gospodarstvo u kojem su privatizirane tvrtke i u kojima je 40 posto ljudi u sindikatima i gdje je postignut određeni konsenzus s poslodavcima; četvrti segment je novo gospodarstvo koje je nastalo nakon 1990. u kojem dominiraju mala i srednja poduzeća s tek 10 posto organiziranih radnika u kojima se ne poštiva niti Zakon o radu. U zadnje vrijeme može se govoriti o petom segmentu koji čine brodogradilišta, Dalmacijavino ili Vjesnik gdje je postojala sigurnost, ali je bila na nezdravim nogama koje sada, kako kaže Bagić, sve više klecaju. Dio težeg prihvaćanja tranzicije i promjene radnih odnosa nego u ostalim istočnim državama leži i u činjenici da je vlasništvo u vremenima prije 1990. godine u Jugoslaviji bilo društveno, dok je u ostalim zemljama socijalističkog bloka vlasnik bila država.

Upravo je to jedan od razloga nastanka stožera za obranu tvrtki, budući da se dio radnika poistovjetio s poduzećem u kojem radi, iako nije više ni vlasnik niti upravljač, kao što je bio u vremenu samoupravnog socijalizma. Tome također treba pridodati činjenicu da je veliki broj proizvodnih tvrtki propao, pa je samo devedesetih godina došlo do povećanja broja u tzv. tercijarnom sektoru, odnosno uslugama, za 15 posto čime je premašena polovica od ukupno zaposlenih, dok je primarni sektor, po novoj kvalifikaciji proizvodnja, pao sa 15 na ispod deset posto radnika. Žal za tim vremenima vezana je i za sigurna radna mjesta, što je bila važna ideološka odrednica tadašnjeg sistema. Danas solidarnosti između radnika gotovo da ni nema. Bagić kaže da je bilo određenih pokušaja da se igra na tu kartu, ali da nisu uspjeli tako da je pitanje je li uopće moguća. Isto tako je i s masovnim prosvjedima nalik na one koji su organizirani u Grčkoj, Italiji ili Sloveniji. Prema njegovim riječima, na okupljanju u tim državama došao je veliki broj radnika jer su izgubili određena prava koja su imali, što u Hrvatskoj - tvrdi Bagić - do sada nije bio slučaj, barem ne s onima koji su sindikalno organizirani. Tek kada članovi sindikata počnu osjećati ono što već nekoliko godina trpe zaposleni u privatnom sektoru može se očekivati masovniji prosvjed.

Do sada su, ističe Bagić, sindikalci u javnom sektoru bili iznimno uspješni i zadržali su prava koja su znatno povećana u godinama pred izbijanje krize. S obzirom da je Vlada odustala od izravnog mijenjanja Zakona o radu, kao najveći problem iskristaliziralo se ograničavanje produžene primjene kolektivnih ugovora što bi, boje se sindikalci, neke tvrtke mogle iskoristiti za njihovo potpuno ukidanje. Kako bi se spriječio takav scenarij nužni su pregovori, a njih nema bez sindikata kojih se radnici obično sjete tek kada je gotovo. A tada više nema ni onih svinjskih polovica s početka teksta.