Kapitalna investicija u Kninu ove godine je gradnja najveće crkve u Hrvata?!

Znate li koja je ovogodišnja kapitalna investicija u gradu Kninu? Nije to gradnja novog pogona samoborskog DIV-a, nije ni razvoj poljoprivrede u kršu, za koju se obrazuju studenti na tamošnjem Veleučilištu, a nije ni ulaganje u turizam u koji se sve više zaklinju.

Ništa od toga. Nije ni rekonstrukcija propalog željezničkoga kolodvora, ni četvrta obnova glavnoga gradskog trga u 20 godina, a ni završetak svih onih obećanih zgrada za doseljene bosanske Hrvate i Srbe povratnike.

Sve bi to bilo nekako, reklo bi se, površno. Bezvezno. Ništa za vječnost. A treba gledati dugoročno. Valja razmišljati o budućnosti. Da se ostavi nešto potomcima na diku i vječno sjećanje.

Oni naivniji među vama mogli bi sada pomisliti da će se projektirati neka nova cesta, škola ili bar spomenik mitskih dimenzija.

Ma kakvi! Gradski oci i majke predvođeni gradonačelnicom Josipom Rimac odlučili su nešto drugo. Naumili su sagraditi crkvu! I to kakvu! Visoku 30 metara i dugu 80. Da se ima što vidjeti! Kažu da će misu u njoj moći pratiti 1100 ljudi. Zove se crkva Gospe Velikoga Hrvatskoga Krsnog Zavjeta.

Planiranje gradnje počelo je još 2008., ali se zahuktalo prije tri godine. Grad je dao zemljište, koje se kasnije pokazalo premalenim za takav hram, ali je taj problemčić tek usporio, nikako spriječio gradnju, jer je Josipa Rimac vrlo brzo za Franjevačku provinciju Presvetog Otkupitelja, uz 300 tisuća kuna, pronašla veću i ljepšu površinu.

Uskočila je i država s inicijalnim sredstvima potrebnim za izradu dokumentacije i početak radova. Cijena? Sitnica, ni 10 milijuna kuna, točnije 9,8 milijuna, što nije ni polovica potrebnog novca. Molim lijepo, svi papiri su kod franjevaca. Novac je do kraja 2013. godine utrošen strogo namjenski. Više nema, ali se očekuje dodatna pomoć jer nije šala podići takvo zdanje. Pa Srbi svog Svetog Savu grade gotovo sto godina i još nije gotov! Uostalom, gradila se još jedna slična u Udbini, pa je i Korenicu trebalo produhoviti...

Radovi, koje izvodi tvrtka "Graditelj svratišta" po projektu Jerka Rošina, nekadašnjeg intimusa osuđenog premijera Ive Sanadera, išli su po uhodanoj dinamici. Taman da na ovu, 19. obljetnicu "Oluje" šibenski biskup Ante Ivas baš u crkvi Gospe Velikoga Hrvatskoga Krsnog Zavjeta prospe žuč na nenarodnu vlast, Srbe, komuniste, globaliste, antiglobaliste i sve one koji stoje na putu razvoja hrvatskoga bića. Zna Ivas što čini. Čovjek koji si je podigao roštilj odmah pokraj zaštićenog spomenika kulture – koji se još zove i Šibenska katedrala – uvijek zna što govori. I uvijek bira društvo pred kojim govori. Ovaj se put koncentrirao na predsjednika HDZ-a Tomislava Karamarka i HDZ-ovu kandidatkinju na skorim predsjedničkim izborima Kolindu Grabar Kitarović, koji su sjedili u publici. Da, u publici, jer Ivas je na misi za domovinu oltar iskoristio za pozornicu.

Ali, kako rekosmo, znao je Ivas kome govori i u što ulaže. Znao je kome će "odnarođena vlast", "neprirodni zakoni", "crvena zmija koja je dugo trovala dušu hrvatskom narodu" biti glazba za uši. Govor je na trenutke zvučao kao da ga je pisao sam Karamarko. Jednako kao i dramaturgiju jučerašnjih događaja u Kninu.

Podjela likova koju je taj grad u utorak vidio vrhunska je provincijska režija u kojoj su policajci i vojnici sa zastavama statisti, nezadovoljni građani što zvižde antički kor, Zoran Milanović i Ivo Josipović negativci koji iza leđa rade glavnom junaku Karamarku, koji se pak kao puška pojavljuje u prvom činu drame, da bi u petom opalio.

U takvoj je podjeli Kolinda Grabar Kitarović trebala igrati ulogu epske žene, Hrvatice i vjernice, gotovo svetice, mitske majke koja će nahraniti gladne i napojiti žedne, one koji kopaju po kontejnerima. Zato i nije željela govoriti o politici. Ona je, jednostavno, iznad nje. Ona se bavi višim sferama, ona zabrinuto bdije nad nama i našom sudbinom.

I to duhovnom, naravno, jer Knin – kao što smo rekli – ne treba vezati uz onu materijalnu. Zato onih 2851 nezaposlenih Kninjana valja duhovno podojiti. Da pronađu utjehu u carstvu nebeskom, jer ga u zemaljskom očito pronaći neće.

Da je, primjerice, država onih 10 milijuna kuna umjesto u crkvu uložila u gradnju kakve tvornice ili dala potporu malim firmama, možda franjevci ne bi po crkvama prošlih godina skupljali novac od vjernika za njezin završetak.

Da su strukture umjesto da skupljaju novac za velebni hram, odlučile pomoći ljudima da pronađu posao, možda nezaposlenih u Kninu ne bi bilo sedam posto više nego lani.

Da četvrtina Kninjana, njih 5700, ne mora živjeti od socijalne pomoći, možda bi i 320 milijuna kuna potrošenih za kupnju socijalnog mira u tom gradu imalo pametniju svrhu.

Da broj umirovljenika – što "običnih", što vojnih – nije jednak broju zaposlenih u tom gradu, možda bi mladi osjetili da nekakva perspektiva ipak postoji.

Da velika većina zaposlenih ne radi u javnim službama i državnim tvrtkama, možda članstvo u HDZ-u ne bi bilo ključan moment pri zapošljavanju.

Da se novac ne arči bez veze, poput ulaganja u spomenuti trg, koji je prvi put popločan nakon "Oluje", da bi potom zagrebački gradonačelnik Milan Bandić na njemu sagradio fontane, pa ga onda država za šest milijuna kuna temeljito preuredila i na njemu podigla spomenik pobjede u "Oluji" – možda bi svi nezaposleni mogli stati i u onako veliku crkvu.

Da Uskok ne vodi istragu protiv gradonačelnice i Karamarkove uzdanice Josipe Rimac ispitujući naglo bogaćenje njezine obitelji, koje, slučajno ili ne, korespondira s političkim probitkom, možda bi i oni nesretnici 19 godina nakon rata smješteni u privremenom naselju u Golubiću imali nekakvu vjeru da će se negdje napokon trajno smjestiti.

Da nije kompletnu rodbinu, a ima ih pet sestara plus suprug, pozapošljavala po Kninu, uglavnom u javnim službama i državnim firmama, i stambeno ih zbrinula, možda bi manje ljudi razmišljalo kako pobjeći iz te vukojebine.

Da nije sagradila velebnu vilu u Vodicama pripisavši vlasništvo svome ocu, možda i i posrnulo Veleučilište konačno profunkcioniralo.

Ali to onda ne bi bila Hrvatska. To onda ne bi bio Knin. To onda ne bi bio HDZ, kako onaj zadrigli autoritarnog oca nacije Franje Tuđmana iz devedesetih, pa lopovsko-kvaziliberalni Ive Sanadera nakon 2000. godine, tako i ovaj Karamarkov klerikalno-paraobavještajni. Uostalom, svi znamo onu o škorpionu i žabi. Jebi ga, to je jednostavno jače od njih.