Prošlo je više mjeseci dok se nismo umorili od stalnih odlazaka u luna park, a onda se naš prijatelj jednoga dana, kao da je naslutio da žudimo za novim uzbuđenjem, pojavio u Go cartu ispred škole Foto: Zagrebancija.com
Ne mogu se sjetiti kako se zvao, ali nije on iznimka.
Lakše pamtim lica, držanje, hod, siluete nego što se mogu sjetiti imena.
I vjerujem da bih ga prepoznao da ga ugledam nakon trideset i sedam godina, koliko je prošlo od našeg posljednjeg susreta.
Da ga, recimo, vidim u dućanu ili na ulici, prišao bih mu i upitao je li te 1978. godine nekoliko mjeseci išao u osnovnu školu u Zapruđu. I siguran sam da bi taj kojega bih to upitao potvrdno odgovorio.
Bio je visok, snažne građe, blago valovite, garave kose, tamnoput. Izgledao je indijski i imao onaj karakterističan naglasak koji naši ljudi često oponašaju i ismijavaju. A nije se još kod nas rodio onaj koji ne bi znao oponašati taj naglasak, jer mi smo narod apsolutnih sluhista. A i tko se ne bi smijao onome koji ne zna naš jezik, jedan od najljepših i najstarijih?
Bio je on jedan od najvažnijih ljudi u mom djetinjstvu.
Ne pretjerujem ni najmanje.
Živo pamtim da smo zahvaljujući njemu proveli valjda najljepših pola godine te naše rane mladosti.
Bili smo, čini mi se, sedmi razred kada se pojavio. Došao je niotkuda s brojnom obitelji i bio je vjerojatno nešto stariji od nas, ali nije nam to bilo bitno. Samo nam je važno bilo da se što duže zadrži u našem razredu, jer je to značilo da će i luna park s kojim je došao sve to vrijeme biti u naselju.
Luna park se smjestio tamo gdje je nekad bila tržnica, a na tom je mjestu i cirkus tih godina često razapinjao šatre. I bio je to uvijek jedan te isti cirkus, a čini mi se da je i sada tu gdje god se okreneš.
Provoditi sve slobodno vrijeme u tom parku bilo nam je posve normalno. Bio je to naš dnevni boravak. I nije taj boravak imao regale s ukrasnim servisima za kavu ni niske stoliće s tabletićima. A, ne, imao je on razne svjetleće automate, ringišpil, vlakiće za malu djecu, svemirske letjelice koje se vrte i tresu visoko u zraku, natkriveni poligon s automobilima na struju.
Ali svi oni, čak i njegovo kraljevsko veličanstvo fliper, mogli su se sakriti pred Go cartom, malim trkačima autićem na benzinski pogon, na kojem su se okušavali i veliki vozači Formule 1.
Stazom sastavljenom od dasaka, posloženih u nepravilnu kružnicu s ogradom duž nje, jurili smo prije i poslije škole, ako je bila poslijepodne, a poslije škole ako je bila ujutro. Neprekidno smo ih i bjesomučno vozili.
U pauzama smo uglavnom igrali fliper, a što je bilo najvažnije, sve je bilo besplatno. Naš novi školski prijatelj davao nam je žetona koliko god nam je trebalo. A dovoljno ih, jasno, nikad nije bilo.
Otac i braća su ga čak i poticali da časti nove prijatelje. Red je, govorili su.
Nisu, međutim, znali da mi tu lijepu gestu obilato i bezobrazno koristimo i da nam ih on daje i kada nitko ne vidi.
Istina, pomagali smo mu napisati zadaće i slične stvari, ali, istini za volju, nije to bila neka spomena pažnje protuusluga.
Prošlo je više mjeseci dok se nismo umorili od stalnih odlazaka u luna park, a onda se naš prijatelj jednoga dana, kao da je naslutio da žudimo za novim uzbuđenjem, pojavio u Go cartu ispred škole.
Pa da, kako nam to prije nije palo na pamet, to je pravi pravcati auto, može se njime kuda god poželiš, vikali smo u sav glas i pljeskali rukama.
Izmjenjivali smo se i vozili ga oko škole, po košarkaškom i rukometnom igralištu, između zgrada i nebodera, planirali da ćemo sva vozila dovesti i utrkivati se oko naselja. Slobodni. Istina, nije promet tih godina u Zapruđu bio gust, ali ni tada se s tim prometalom nije smjelo na ulicu. No nismo smatrali da je to naš problem.
Stvar se, međutim, brzo pročula, ljudi su izašli iz zgrada, iz škole nastavnici, direktor i pedagoginja. Stvorio se tu i milicajac, i zabavi je bio kraj.
Došao je i tata našeg prijatelja, opalio sina nekoliko puta iza uha i natjerao ga da vozilo odgura do luna parka.
Našega prijatelja više nismo vidjeli. Raspitivali smo se kod njegovih, ispričavali se zbog učinjenog, ali bezuspješno. Spakirali su se ubrzo svi i netragom nestali. Jesu li se pritajili, prestali djecu slati u školu, odselili se u neku drugu republiku, zemlju?
Kažu da u Hrvatskoj gotovo 3000 Roma nema državljanstvo, bez kojega se ni liječniku ne može. A mene krivnja proganja sve te silne godine, i zapravo je nevažno je li pretjerana ili čak bezrazložna.
Važno mi je da se zbog toga osjećam čovjekom.
Sve je danas važnije biti Rom.