Charlie Hebdo: svijet je pun licemjera, krštenih i nekrštenih

Pamtim to kao da je bilo danas, a nije – prošlo je najmanje dvanaest godina, ako ne i koja više. Neki seoski hodža sa sjeveroistoka Bosne tužio me zbog izjave, ali ne moje, već prenesene, zbog onoga što je bilo između navodnih znakova, sve sa zarezom poslije i imenom sugovornika. Na sudu sam toga, neka bude ponedjeljak, proveo manje nego mi je trebalo da dođem do njega. Oslobođen sam skoro u roku odmah, dok je sutkinja tužitelja promatrala sa blagim sažaljenjem: nije ženi bilo jasno odakle u tom trilingu ja i kako je, zaboga, procijenio da sam kriv za ono što je netko rekao i još i njoj potvrdio da mu ni slova nisam promijenio. Tog sam se ugodnog iskustva sjetio čitajući kako je list Mardom-e-Emrouz u Iranu zabranjen zbog prenošenja izjave Georga Clooneya, da onog pravog Georga Clooneya, koji je, u skladu s trendom i trenutkom, kazao: "Je suis Charlie". Zvuči blesavo? Pa, ako se pita Srpsku pravoslavnu crkvu, Islamsku zajednicu ili vatikanskog Micka Jaggera, dakle Papu Franju osobno, ni najmanje.

E da, nije zabilježeno da je u slobodarskom svijetu bilo onih što su se barem počešali zbog zabrane Mardom-e-Emrouza. "Je suis Charlie" ipak dobro zvuči. "Je suis Mardom-e-Emrouz"  zvuči kao "Ja sam Feral" u Hrvatskoj devedesetih – kao kriva etiketa.

Tko je stigao, taj se i zgrozio nad terorističkim napadom na redakciju Charlie Hebdoa, ali... Ako ne uvijek, onda suviše često postoji to prokleto ali. Tek ga ponekad zamijeni famozno "samo"... "Ruganje istorijskim ličnostima koje su formirale verski identitet stotina miliona naših savremenika nalazi se izvan granica zakonom zajemčenog slobodnog izražavanja i apsolutno je nedopustivo. Pozivamo poslenike naših medija da odmah prestanu sa ovakvim duhovnim nasiljem i da poštuju verska osećanja svih građana", piše u priopćenju Srpske pravoslavne crkve koja je izrazila suosjećanje s "braćom muslimanima čija verska osećanja su u pojedinim medijima na isti ili sličan svetogrdni način izložena ponižavajućim prikazima, ni na koji način ne odobravaju takvo shvatanje slobode stvaralaštva i prirode sekularnog društva".

"Pregršt je legalnih metoda u okviru pravnih procedura svake zemlje u Evropi kojima se moglo na civiliziran način 'obraniti' od vrijeđanja osjećaja oko milijardu i pol muslimana uzrokovanih karikaturama.  Mogle su se tražiti pravna zaštita i zabrana vrijeđanja muslimana pravnim putem te pravnim procedurama ishoditi zabranu daljnje upotrebe karikatura i drugih oblika vrijeđanja, što bi bilo trajno rješenje... Nažalost, ponovno objavljivanje karikatura samo je pokazalo da nitko ništa nije naučio niti je ikakvu pouku iz svega izvukao i to je ono što zabrinjava", rekao je, između ostalog, u intervjuu Dnevnom avazu, Aziz efendija Hasanović, muftija Islamske zajednice u Hrvatskoj.

Nisu u SPC-u ili Islamskoj zajednici još uvijek naučili kako je jednostavnost najkraći put između dvije točke. A upravo zbog nje, te jednostavnosti, Jorge Mario Bergoglio, u raji poznatiji kao Papa Franjo, uživa status katoličkog rockstara, dok simpatije za njega nisu ograničene pripadnošću religiji. Vole, u prijevodu, nasmijanog Argentinca i od Mašrika do Magreba i od Beograda do Sarajeva, kao brata rođenog. ”Ako moj dobar prijatelj dr. Gasparri kaže lošu riječ o mojoj majci, on onda može očekivati udarac. To je normalno. Ne možete provocirati. Ne možete vrijeđati vjeru drugih ljudi. Ne možete zbijati šale na račun vjere drugih ljudi", kazao je Papa Franjo.

Nije, slažu se vjerski dužnosnici, lijepo ući u redakciju s kalašnjikovom, pobiti što je ispred cijevi, ali, jebem li ga, sve je to posljedica: uzrok je taj što se nije pitalo na vrijeme i na pravoj adresi gdje su, ali točno, u milimetar, granice slobode. Reakcije bez akcije nema pa je, poručuju u ekumenskom duhu, najbolje djelovati preventivno, kao u slobodarskom Iranu. Dobro, nisu se pozvali na to dragocjeno iskustvo – valjda im je izgledalo blesavo kao ona tužba protiv mene - no baš kao da jesu.

Kada se svim problemima našeg odvratnog svijeta priključila i ebola, netko je negdje kazao kako za lijek protiv te bolesti treba – više mrtvih bijelaca. Drugačije rečeno, dok umiru crnci, koji, da ih se sve istrese iz gaća, nemaju niti za lupocet, farmaceutske se tvrtke posla uhvatiti ne namjeravaju.

Slična je, odvratno slična bila situacija s onim "ledenim izazovom". Pamtite, valjda, tu mega budalaštinu: poznate su se ličnosti polijevale ledenom vodom, pa pozivale druge jednako poznate ličnosti da to učine, a sve kako bi se skupio novac za istraživanje lijeka protiv Lou Gehrigove bolesti (Amiotrofična lateralna skleroza), neizlječivog i – e tu treba staviti naglasak – rijetkog oboljenja. Nije se, dakle, skupljalo lovu za pomoć oboljelim, već za motiv farmaceutima da rade. Bolest je, rekosmo, rijetka, jako rijetka, istraživanja su skupa i kada se pod to podvuče crta, ispadne da nije isplativo tražiti način da se spase nesretnici među kojima je najpoznatiji Stephen Hawking. Od Lou Gehrigove bolesti, dokazala statistika, oboli jedna osoba na stotinu tisuća ljudi i... Da je korporativni jezik kao navijački, poruka bi bila: "Malo vas je, malo vas, je pičkice!!!"

Pozicija novinara i način na koji funkcionira novinarstvo, pokazuju i koliki je takozvani demokratski kapacitet nekog društva. Ima, dakle, zemalja gdje novinarstvo prestaje tamo gdje počinje hrabrost, ali nije kratak spisak država u kojima je kvaliteta novinarstva proporcionalna dubini ulaska u prostor iza granice hrabrosti. U prvima je, makar prividno, sve kako i treba biti: informacije su dostupne, interes javnosti iznad pojedinačnog, novinari su profesionalci, mediji zaštićeni od političkih pritisaka... Jednako, ima  krajeva svijeta gdje ni do privida ne drže. I? I, naravno, ništa - mrtvi novinari u Mianmaru, Nigeriji, Pakistanu, zatvoreni u Egiptu, zabranjene novine u Iranu, svi su kao oboljeli od ebole ili Lou Gehringove bolesti: em su daleko, em nisu profitabilni, makar i za efikasan PR o slobodnim medijima u slobodnom društvu slobodnog tržišta.

E, onoliko koliko se u tu idealiziranu, eurocentričnu, neokolonijalnu sliku ne uklapa slogan "Je suis Mardom-e-Emrouz", toliko je njen savršeni, sastavni dio ono što možemo nazvati posljedicom posljedice. Ako je, a jest, napad na Charlie Hebdo posljedica niza uzroka – ni blizu početku tog niza nisu karikature poslanika Muhameda, već, kako je nedavno napisao Žižek, a dosta ranije i Tariq Ali, združena akcija Zapada protiv lijevih, sekularnih režima u muslimanskom svijetu – posljedica te posljedice je profitiranje na mrtvim novinarima i policajcima. Charlie Hebdo je, naime, sve do upada mahnite, naoružane, fanatizirane braće imao nakladu od oko tridesetak tisuća primjeraka u zemlji s preko šezdeset i šest milijuna stanovnika. (Ništa to ne govori o kvaliteti sadržaja, jer se ona nikako ne može mjeriti profitabilnošću; sasvim suprotno, češće je profitabilnost posljedica manjka kvalitete, odnosno odustajanja od visokih standarda upravo u ime zarade, što kroz podilaženje publici, što kroz zadovoljavanje prikrivenih interesa oglašivača.)

Prvi broj Charliea nakon maskara tiskan je u više milijuna primjeraka i rasprodan u rekordno kratkom roku i, dobrim dijelom, u zemljama u kojima kupci mogu tek gledati slike, jer na francuskom znaju reći: Paris Saint-Germain, Ibrahimović, Eiffelov toranj, merci i, možda, au revoir. No, teško da se odluci o enormnom uvećanju naklade može nešto prigovoriti. Baš kao i onoj da se naslovnom stranom – koju bi zabranile SPC i Islamska zajednica, dok bi Papa dijelio udarce – pokaže nepristajanje na argument sile.

Ono, međutim, od čega ostaje gorak okus je što još nitko nije rekao kako će barem dio profita podijeliti obiteljima ubijenih kolega i policajca Ahmeda Merabeta, stradalog dok je branio slobodu onih sa kojima se, možda, kao musliman, i nije slagao. Da, naravno, dok su svi Charlie, nitko nije Ahmed; ni to, izgleda, ne zvuči dobro...

"Svijet je pun gada, krštena i nekrštena", znamenita je rečenica Ive Andrića iz pripovijetke Mustafa Madžar. Prevedena na jezik trenutka, ona bi glasila: svijet je pun licemjera, krštenih i nekrštenih. Poput, recimo, onih što su danas Charlie, a dok im je pod prozorom gorio Feral Tribune bili su valjda uvrijeđeni i isprovocirani novinarskim prelaskom granica slobode koje se, inače, kao i sve druge granice, crtaju silom, kako to već reče Papa Franjo.