"Da nisam usamljeni jahač, o tom bingu sam pričao i prijateljima pa me je više njih slijedilo. I nisu se pokajali. Oteli smo tako bankama tečajne razlike igrajući na procjenu empirijsko-zdravorazumskih saznanja da će dinar klizati. Kada je sve to počelo, euro je vrijedio, sjećam se oko 72 dinara, a danas oko 122" Foto: Rts.rs
Evo ispovijesti jednog građanina Srbije koju se objavili tamošnji mediji, a mi je prenosimo u prosvjetiteljske svrhe. On je, dakle, detaljno opisao kako je uspio banci vratiti manje novca nego što je od nje uzeo. Zanimljiva i aktualna tema:
"I među kreditno sposobnim građanima Srbije postoje oni koji su više sposobni i oni koji su jedva sposobni. U koju grupu spadam shvatio sam kada mi je prispjela treća rata kredita. Bilo je to prije sedam godina, a nekoliko mjeseci prije toga, dilemu da li da uzimam kredit u eurima ili dinarima, presjekao sam vrlo jednostavno.
Morao sam u dinarima, jer za njih nije zatražen depozit, koji ionako nisam imao.
Jer, što bih uzimao kredit ako imam eure u slamarici. Točno da je za dinare bila gotovo dvostruko veća kamata, ali dug na kreditnoj kartici koje mi je banka lukavo uvalila i time bacila u dužničko ropstvo, od nekih 150.000 dinara, dvije godine mi je tavorio. Nikako nisam uspijevao smanjiti minus, a samo sam otplaćivao kamatu na glavnicu. I to bi išlo unedogled da mi nije sinulo da pomoću kredita skinem omču oko vrata. Rata bi mi bila koliko i prethodna mjesečna kamata, a za tri godine bih se tako izvukao iz minusa.
Uvjeravala me je bankarka da je bolje da se zadužim s euro-klauzulom, ali sam ostao uporan da probam u dinarima. Uzeo sam kredit da vratim dug i da mi se nađe koja para u crnom fondu. Kad mi je isplaćena dinarska kreditna svota mogao sam kupiti oko 5000 eura. Anulirao sam rupu na kreditnoj kartici i još kupio bijele eure za crne dane.
Taj treći mjesec dinarska rata mi više nije bila ekvivalentna euro stotki već je bila oko 85 eura. Sve u svemu, pedantno sam bilježio koliko bi mi svakog idućeg mjeseca dinarska rata bila u eurima i shvatio da sam sposobniji nego što sam mislio. Suma sumarum, da ne davim, banka mi je dala 5000 eura, a vratio sam joj nešto malo više od 4000. Prevedeno, od klizanja dinara, umjesto banke, ja sam imao koristi.
Davanjem kredita s deviznom klauzulom banke su na našem tržištu imale ekstraprofit. Prodajući klijentima novac kao robu, zarada banaka svuda u svijetu trebala bi biti iskazana u kamatama. Kod nas dodatnu i to veliku zaradu banke stječu na kursnim razlikama. Sve to zavijeno u lijepu i pomalo nerazumljivu formu, s raznim liborima, euriborima, nominalnim, eskontnim i interkalarnim kamatama, pa troškovima održavanja kredita, tekućeg računa, provizijama na odobravanje i naknadama za uvjerenja iz kreditnog ureda i kupovinu mjenica…
Što kompliciranje, to bolje po banku, a lošije po klijente.
Baveći se takozvanom jednostavnom matematikom, obrnutim redom, množeći iznose rata s periodom otplate, uspoređivao sam koeficijente ili jednostavno rečeno, koliko dinara uzmeš, a koliko vratiš. I tu sam shvatio da postoji rang-lista banaka, od onih koje ti za dinar traže 1,40 do onih koje hladnokrvno za dinar otimaju čitavih 1,80.
I koji sam recept upotrijebio da im doskočim: Otvorio sam tekuće račune u tri banke i podigao dinarske gotovinske kredite sve do limita od pola plaće, kupovao eure na ulici i davao ih bankama na oročenu štednju pa je i tu kapnuo koji eurić. Čak sam u jednoj od tih banaka refinancirao vlastiti kredit, jer su uvjeti postali povoljniji, u prijevodu, smanjio ratu, a dobio i malo dinarskog keša.
Da nisam usamljeni jahač, o tom bingu sam pričao i prijateljima pa me je više njih slijedilo. I nisu se pokajali. Oteli smo tako bankama tečajne razlike igrajući na procjenu empirijsko-zdravorazumskih saznanja da će dinar klizati. Kada je sve to počelo, euro je vrijedio, sjećam se oko 72 dinara, a danas oko 122. Toliko."