Statistika rata – brojke mrtvih za pomirenje živih

Pakrac, gradić u zapadnoj Slavoniji. U prošlom ratu podijeljen na dvije strane – "našu" i "njihovu". Danas, dvadeset godina poslije, poluobnovljen i polurazrušen. U centru mjesta šarolik niz zgrada, kuća do kuće, jedna svježe obojana austrougarskog štiha, do nje jedna gola, samo od crvene cigle, obnovljena po zakonskom minimumu. Mnoge fasade i dalje s rupama od gelera, na mnogim pročeljima ploče s natpisom "Prodaje se". Mjesto je to u koje je gotovo nemoguće doći javnim prijevozom iz metropole. Na samo 130 kilometara od Zagreba, a opet u zapećku.

U četrvtak je u Pakracu Centar za suočavanje s prošlošću Documenta predstavio prve, nepotpune podatke istraživanja "Ljudski gubici u Hrvatskoj 1991-1995". Dan ranije, u Zagrebu, istraživanje su predstavili medijima, ovaj put – obiteljima žrtava.

U šest godina istraživanja Documenta je za prostor zapadne Slavonije prikupila i obradila dokumente za 2183 osobe koje su poginule, ubijene ili nestale na području bivših općina Slavonska Požega, Pakrac, Daruvar, Virovitica, Grubišno Polje, Nova Gradiška, Podravska Slatina i Orahovica. Među njima je 85 posto muškaraca i 15 posto žena. Od ukupnog broja evidentiranih žrtava, njih 50 posto su bili pripadnici vojnih ili policijskih snaga, 37 posto su bili civili, a za ostale nema jasnih podataka.

Je l' to jedna i druga strana? – pita stariji muškarac mlađega, prije početka predstavljanja, očito misleći na broj stradalih Hrvata i Srba s tog područja. 

Da, da... Odgovornost je jedna druga priča, to sad nije tema – uzvraća mu poluglasno sugovornik.

Nikoga od nadležnih

Među tridesetak prisutnih u pakračkoj Gradskoj vijećnici raznolik sastav publike, predstavnici lokalnih udruga i članovi obitelji žrtava, svatko sa svojim iskustvom i svojom mukom. Iako je u istoj zgradi i ured gradonačelnika i drugih gradskih ureda, od lokalnih vlasti – nitko.

"Ovo su istraživanje trebale napraviti državne i znanstvene institucije, ali očito za to nema političke volje. Službeni podaci sada su dostupni samo od imena do imena, a ono što mi tražimo je objavljivanje zajedničkog popisa smrtno stradalih branitelja i civila. Ti podaci trebaju svima nama kako bi nam pomogli u očuvanju uspomene na sve stradale i potaknuli procese pomirenja u društvu", rekla je Vesna Teršelič, voditeljica Documente. Još jednom je uputila poziv svim nadležnima u državi da izađu sa svojim evidencijama i brojkama, posebno Ministarstvu branitelja i Hrvatskom memorijalno-dokumentacijskom centru Domovinskog rata.

Od 2183 osobe stradale u zapadnoj Slavoniji, Documenta je uspjela utvrditi nacionalnost za 1588 žrtava, među kojima je najviše, njih 872, hrvatske nacionalnosti, potom srpske 641, češke 29, 18 mađarske i 14 talijanske etničke pripadnosti. Među evidentiranima ima i šest Jugoslavena, tri Muslimana/Bošnjaka te po jedan Albanac, Libijac, Nijemac, Rom i Slovenac. Kako je naveo istraživač Tomislav Fresl, za čak 595 žrtava Documenta nema podatke o etničkoj pripadnosti.

Podaci o žrtvama skupljani su iz različitih izvora – iz službenih dokumenata, različitih arhiva, nevladinih udruga, medija... U Documenti posebno ističu proaktivni pristup, intervjue s obiteljima, susjedima, prijateljima i poznanicima žrtava, metodom "od vrata do vrata". U tome su im pomogli aktivisti desetak nevladinih organizacija među kojima i Centar za mir iz Osijeka, Delfin iz Pakraca i Srpski demokratski forum, ali i Hvidra i udruge obitelji stradalih. Istraživači su na terenu primijetili da su do sada najslabije dokumentirane hrvatske civilne žrtve, što ih je začudilo, jer su očekivali da su hrvatske institucije ipak napravile taj posao. Što se tiče žrtava srpske nacionalnosti, koristili su i izvore iz Srbije, ali su u tamošnjim evidencijama – poput podataka udruge Veritas – pronašli greške i takvim su izvorima kritički pristupili.

"Cilj našeg istraživanja je i sprječavanje konstantnih manipulacija žrtvama i njihovim brojem, koje se događaju u ovim našim društvima na Balkanu. I dalje smo svjedoci da se političari prepucavaju i koriste žrtve kad god im treba, a kad trebaju nešto konkretno napraviti, to se ne dogodi. Sastanci državnih komisija za nestale često ovise o trenutnim odnosima Hrvatske i Srbije. Čim se pojavi neki probem na visokom nivou, suradnja tih komisija se uspori. Ne može pitanje nestalih ovisiti o dnevno-političkim stvarima, kad Šešelj zapali hrvatsku zastavu, da mi onda dva mjeseca nećemo ništa raditi. To je nedopustivo", rekao je Slaven Rašković, istraživač Documente.

Na korak do incidenta

Za svakog stradalog, istraživači pokušavaju doći do što više dokumenata, poput obdukcijskih nalaza, osobnih dokumenata, dozvola za pokop, fotografija mjesta stradanja i ukopa... Svejedno, još mnogo toga nedostaje. Za oko 700 stradalih na području zapadne Slavonije podaci se temelje samo na jednom izvoru. Za samo 44 posto upisanih žrtava postoji ispunjeni upitnik koji su potpisale obitelji ili prijatelji stradalih, dok za više od polovine nisu uspjeli pronaći osobu koja bi im mogla dati konkretne podatke o žrtvi. Stoga su aktivisti pozvali sve koji imaju neku informaciju o stradalima da im se i dalje javljaju kako bi upotpunili bazu podataka.

"Vi imate samo podatke gdje je tko rođen, gdje je tko bio, koliko je bilo Srba, koliko Hrvata... A je li imate bilo kakav podatak šta se kome dogodilo? O tome niste rekli ni riječ. Vi ste na 'privremenim podacima', ali moji su pobijeni u Lipiku. Nikada nisu nađeni, nitko za to nije odgovarao i nikad neće odgovarati. Jeste li našli ikoga s tog vašeg spiska? Jeste li našli makar ijednu žrtvu, pa da kažete 'to je ta žrtva'? Vaš je posao da ga popišete i zdravo... i da pokupite novce za to! A gdje su ti ljudi koji su poginuli!? Ne trebaju nam podaci, to znamo, nas zanima gdje su naši!", protestirao je čovjek iz publike. Kaže da je tražio informacije o svojima na sve načine, "i preko udruga, i policija je dolazila pet puta, i ništa".

Poznanik iz publike pokušao ga je smiriti:

"Marinkoviću, to vodi Vladin ured za zatočene i nestale, njima se trebate obratiti. Tamo prave popise. Nažalost, čitava naša država nema jedinstveni popis žrtava", objašnjavao je trezveno.

Ljutitom čovjeku to nije bilo dovoljno, kao ni objašnjenje iz Documente da oni dostavljaju Grujićevom uredu podatke koji mogu pomoći u traženju konkretnih osoba, ali da to u konačnici trebaju odraditi državne institucije, a ne nevladine organizacije. Pozvali su ga da im dostavi podatke o članovima obitelji, ali on je ljutito izašao iz dvorane.

Ni stric ni strina Zore Radmilović još nisu pronađeni.

"Moji su pobijeni 10. prosinca 1991. godine. Sahranjeni su u zajedničkoj grobnici u selu Šnjegović, u općini Požega. Ta grobnica je iskopana 2000. godine, a pronađeni posmrtni ostaci odvezeni su u Zagreb. Nekoliko je ljudi identificirano i nakon toga ponovno sahranjeno, ali o mojem stricu i strini još nema ni jednog jedinog traga. Dali smo krv za DNK-analizu, sve smo obavili i u Srbiji i u Hrvatskoj i u Bosni, ali nikakav odgovor nismo dobili. Ostalo im je još šest-sedam ljudi tamo, čekaju identifikaciju, ali tko su ti!? Nitko od vlasti ne kaže 'nije to taj, to je netko drugi'... Boli me i što je na mjestu pronađene grobnice ostala rupa nakon iskopavanja. Od svih institucija koje su to iskopavale, trebala je barem neka od njih to zaravnati. I danas se tamo može vidjeti hrpetina zemlje", priča Zora Radmilović drhtavim glasom.

Tužne sudbine

Dragan Klaić, pak, zna gdje mu je pokopana majka, ali njezino tijelo ne može prevesti iz Banje Luke zbog golemih troškova. Obraćao se za pomoć hrvatskoj državi, ali ništa.

"Moja majka je ranjena u Lipiku, u svojoj kući, u podrumu. Tadašnja JNA je nju pokupila, stavila u kamion i odvezla za Banja Luku. Otac je pitao kuda je vodite. Rekli su 'u bolnicu na sigurno'. Više se nije ništa znalo za nju. Imam dokument iz Banje Luke da je moja majka tamo umrla. U tom smrtnom listu piše da je umrla u banjolučkom Zavodu za rehabilitaciju 29. prosinca 1992. godine. Pedeset puta sam bio kod pukovnika Grujića i ništa. Dobio sam odgovor da hrvatska država nema novca da je od tamo iskopa i doveze u Lipik. Ja moram dati onima tamo 40 tisuća kuna da je iskopaju i dovezu do granice s Hrvatskom, a onda će od Gradiške do Lipika platiti hrvatska država. Ako ima novca za iskapanje iz Prvog svjetskog rata i iz Drugog svjetskog rata, zašto za moju majku nema!? Nisam ništa tražio od države za sebe, meni je samo bitno da ja nju dovezem, da zapalim svijeću na njezinom grobu ovdje", kaže Klaić držeći majčin smrtni list u rukama. Iz Documente su mu obećali da će i oni, sa svoje strane, o tome razgovarati s pukovnikom Ivanom Grujićem, zaduženom za zatočene i nestale, da će inzistirati na ravopravnosti žrtava.

Sin Stoje Herc ubijen je pod nerazjašnjenim okolnostima nakon što je završio služenje vojnog roka u tadašnjoj JNA, u rujnu 1991. godine.

"Moj sin je otišao u vojsku, na odsluženje vojnog roka 15. 9. 1990. i 'skinuo se' 15. 9. 1991. godine. Tada ga je valjda netko ubio. Deset godina nisam znala za njega, a onda sam dobila informaciju da je iskopan negdje tamo u Srbiji, kod Beograda. Sama sam platila da ga dovezu natrag, da ga tu pokopam. Nemam nikakva prava. Onaj koji je išao 1995. godine krasti drva i poginuo, njegova žena ima 8000 kuna, a ja nemam ništa. Kažu mi da moj sin nije bio u ratu, pa zato. Je l' to sad pravedno!? Kakvi su to zakoni? Ja sam možda glupa za politiku, ali kažem ono što me boli. Da je on bio u četnicima, ja bi šutjela, ali nije", priča Stoja Herc u suzama.

Milutin Cicvara, inače nekadašnji zatočenik Pakračke Poljane, aplelirao je na sve udruge civilnih žrtava rata da se udruže i zajedno naprave pritisak na državne institucije. I iz Documente su poručili da je nužan ravnopravan odnos države prema žrtvama, među ostalim i kroz izmjene Zakona o civilnim žrtvama rata, koje - iako najavljene - Ministarstvo branitelja još nije izradilo.

"Treba svatko od vas gurati, tražiti, inzistirati, nema vam druge. Mi vas možemo podržati u tome, ali vaše probleme mogu riješiti samo institucije države, policija, Ured za zatočene i nestale, pravosuđe, Državno odvjetništvo... Ne možemo mi njihov posao odraditi", poručili su okupljenima.

Završetak posla

Do kraja 2017. godine Documenta planira objaviti podatke o svim ljudskim gubicima u ratu u Hrvatskoj. Do sada su terenski odradili cijelu Slavoniju, Banovinu i Kordun, a još su im preostala određena područja Like i Dalmacije. Trenutno je u bazi Documente registrirano 14.569 poimeničnih žrtava, što ne smatraju konačnim brojem. Prikupljeno je oko 25.000 dokumenata, od čega je 23.150 njih digitalizirano. Do sada je intervjuirano 6150 članova obitelji žrtava ili njihovih prijatelja, susjeda i znanaca.  

U neslužbenim razgovorima nekoliko nam je sugovornika reklo da su promjene u Pakracu veoma spore, pa čak i da idu na loše, da se osjeća neka napetost u zraku "kao 1990-ih".

Tijekom kratkog boravka to nismo mogli provjeriti. Pakrac nas je to prijepodne dočekao u suncu, bio je sajmeni dan, kada ima više ljudi na ulicama, tipična prijepodnevna vreva maloga mjesta.

Samo nekoliko sati kasnije ulice su bile puste, ali ipak nije nam izmakla jedna sličica, neuobičajena za velike, tzv. sigurne gradove – ni jedan parkirani bicikl ispred pakračkog trgovačkog centra nije bio zaključan.

Možemo li to shvatiti kao nultu točku međusobnog povjerenja?

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.