Skoči na glavni sadržaj

Pamtim, dakle jesam

pamtim-dakle-jesam-3283.jpg

Jesmo li, početkom devedesetih, mogli znati da će Tuđman na sumorne svjetske trendove nakalemiti rodijački klijentelizam i takozvanih dvjesto obitelji, da će sitne mufljoze iz zagrebačkih fensi-šmensi kafića promovirati u financijske stratege, špicle u ideologe te uza sve to Hrvatskoj još na sisu objesiti pola Hercegovine?
Foto: Hdz.hr

Marx je prognozirao da je socijalizam prijelaz iz kapitalizma u komunizam i opasno fulao, naravno. Pokazalo se da je socijalizam prijelaz iz kapitalizma u sranje.

Toliko u najkraćim crtama o društvenim, ekonomskim i sličnim efektima tzv. tranzicije, kojima su se bavili svi pa mi nećemo. Mi ćemo ovdje dotaknuti njezine psihološke učinke, ili emotivne, kako hoćete; stanje svijesti postsocijalističkog objekta – ne bi se baš dalo govoriti o subjektu - nakon što se devedesetih okrenuo oko sebe, pogledao bolje, i prvi put formulirao definiciju iznesenu gore: "Ajme sranja..."

Povod? Nedavna pojava novinskog komentara u kojem se pestoti jubilarni put kritizira građane Hrvatske jer nešto kao žale za prošlošću. Naime, u svibnju se uvijek hodočasti u Kumrovec, što ne promiče pozornosti vodećih novinskih pera, a nekima od njih zgodno dođe i za razvijanje teze: "Onomad ste kolektivno zazivali kapitalizam" – baca takav komentator Hrvatima istinu u lice – "pa ako vam je bilo toliko stalo do njega, eto vam ga." To je forte zluradog trijumfalizma: što ste htjeli, to ste dobili. Ukratko, intelektualac za tastaturom ne može oprostiti svome priprostijem sunarodnjaku što je 1990. bio blesav, a 2015. se zbog toga tuče po glavi.   

Autor ovih redaka drži da je priprosti sunarodnjak potpuno nevin dospio pred sud novinskog kolumnista. Prije svega, kao da je kolumnist u ono doba bio bistriji, pa znao kakvim će se kapitalizam pokazati u idućih četvrt stoljeća. Možeš misliti. A ako je znao, što nam nije rekao?  

Osim toga, trebalo bi se napokon staviti u obranu dvaju svetih i neotuđivih ljudskih prava, onih koja nisu upisana u ustave i povelje tipa Deklaracije o pravima čovjeka i građanina. To su pravo na naivnost i pravo na nostalgiju.

Pogledajmo prvo što se te 1990. nudilo. Mogli ste dati glas Račanu, Savki ili Tuđmanu, a sva tri imena u tom su trenutku značila kapitalizam. Komično, dakako, s obzirom na biografiju troje bivših komunjara, no istinito. Socijalizam jednostavno više nije bio na meniju. Nadalje, mogli ste ignorirati izbore. I? Kapitalizam vas svejedno ne bi zaobišao. Napokon, mogli ste dati glas nekakvom Šuvaru, ako ste imali želudac i ako vam se bivalo u društvu još dva ili tri fantasta. No kapitalizmu ni tada ne biste umakli. Sudbina vam je jednostavno namijenila da budete nešto kao kontra-Živago: da radite svoj posao, bavite se hobijem koji ne mora nužno biti poezija, i puštate pritom da vama vitlaju vihori moćnijih sila. Po tome "Živago". "Kontra" pak po tome što sve oko vas nije srljalo u socijalizam nego iz njega.

No određenoj naivnosti jesmo podlegli, to nerado priznajem kritičaru, Nemezi koja nas danas šiba kolumnama. Kad smo ono mijenjali vlak na kolodvoru prvih višestranačkih izbora, mislili smo da kompozicijom u koju presjedamo upravlja John Maynard Keynes i da se putuje u svijet... Kako se izraziti? Ako ne baš skandinavskog kapitalizma s ljudskim licem, a ono barem u društveno-politički okoliš koji će nešto dati u zamjenu za talent i radišnost. Vraga, strojovođa bijaše Friedman, a za njim odosmo ravno u ovaj kanibalistički, neoliberalistički inferno.

Našu prostodušnost donekle opravdava to što kroz tranziciju nisu prošle samo bivše socijalističke zemlje, prošle su u međuvremenu kroz nju i stare kapitalističke demokracije: iz političkog cinizma u još veći politički cinizam, iz poslovne krvožednosti u još veću poslovnu krvožednost, iz medijske banalnosti u još veću medijsku banalnost, iz svakodnevne nehumanosti u još veću svakodnevnu nehumanost itd. Svi su ti procesi repom dohvatili i nas. Jesmo li mogli znati? Samo uz nemalo proročkih sposobnosti.

Jesmo li mogli znati da će pokojni Tuđman – premda se svi, Bog mu dušu prosti, sjećamo da ga nisu krasili kapaciteti jednoga Jeffersona te da na njega, kad smo već kod Jeffersona, u smislu humanizma i tolerancije nije utjecala tamnoputa priležnica već zagorski nepreplanula Ankica – jesmo li dakle mogli znati da će Tuđman na sumorne svjetske trendove nakalemiti rodijački klijentelizam i takozvanih dvjesto obitelji, da će sitne mufljoze iz zagrebačkih fensi-šmensi kafića promovirati u financijske stratege, špicle u ideologe, te uza sve to Hrvatskoj još na sisu objesiti pola Hercegovine? Sumnjati se moglo, no znati ne, ne bez proročkih sposobnosti.

A uoči prvih višestranačkih izbora nisu se masovno dijelile kristalne kugle, niti je u biračkim odborima sjedila Ciganka, da nam pročeprka po talogu kave.

Neka zato oprosti kolumnist koji je u ono doba propustio odaslati alarme s pisaćeg stroja marke Olympia, tehnološke majke ove tipkovnice s koje danas sipa objede, ali mi ostali imali smo pravo na nešto idealističkih zabluda. Kao što rekoh, naivnost je prvo od dvaju neotuđivih prava.

Prije no što se načas posvetimo i drugom, pogledajmo bi li se s današnjim kapitalizmom dalo obračunati i na planu djela, ne samo riječi. Možda, no sigurno je da klasičan stil ne dolazi u obzir, u smislu puške, revolvera, tuceta ručnih bombi, možda i nekakve Aurore te sto matroza iz Kronštadta. S osmijehom si dočaravam revolucionara stare škole, prebačenog vremeplovom u naše doba, kako pokušava satrti imperijalizam po napucima Komunističkog manifesta: preuzmeš sredstva za proizvodnju i to je manje-više to, ne? Da, ali ti si tu negdje, a sredstva za proizvodnju u Kini. Imaš u džepu bombu i revolver - sve po pravilima struke - spreman si preuzeti sredstva za proizvodnju, no tko će ti platiti kartu do Kine?

Pretpostavimo da do Venecije stopiraš, do Brindisija se prošvercaš u WC-u vlaka, do Calcutte doploviš kao slijepi putnik, pa napokon do Kine i na leđima slona, ako treba. Pretpostavimo i da si od kosookih proletera uspio preuzeti sredstva za proizvodnju. OK, ali sada se treba obračunati i s vlasnicima sredstava za proizvodnju. A oni nisu iza ćoška, kao nekad, nego tamo odakle si stigao. Tko će ti platiti kartu?

Dakle, opet na sličan način natrag. Pa ako nisi doživio brodolom i završio na pustom otoku s kojega te može spasiti jedino TV-ekipa "Survivora" – paradoksalno, "Survivor" je duhovno čedo sustava protiv kojega se boriš – eto te za nekoliko mjeseci otkud si pošao. No doznaješ da je vlasnik sredstava za proizvodnju skoknuo mlažnjakom u Indoneziju, gdje podiže nov pogon jer je onaj tvoj u Kini otpisan kao zastario. Šugavo 21. stoljeće, ispada da revolucionaru nikad nije oboje pri ruci: ili fale sredstva za proizvodnju, ili vlasnik. 

Hoće li ti, jebemu, netko napokon kupiti prokletu kartu?!

Vi i ja ne, treba skucati i sebi za godišnji pokaz. Plus toga, nema svrhe, traži se moderniji model fajtera, idejno i praktično opremljeniji za sraz s globaliziranim dušmaninom. A naputke neka mu da onaj novinski komentator.

Mi se dotle prepustimo nostalgiji, drugome pravu, doista neotuđivom u ovoj vukojebinici kapitalističkijoj od kapitalizma. Da ne bude zabune - nitko ne kaže da su centralni komiteti bili okruženi samim tratinčicama. No ako je bilo centralnih komiteta, našlo se katkad i tratinčica, dok i jedno i drugo neselektivno nije zbrisala tranzicija. Uzdahnimo zato tu i tamo bez stida za vremenima, kakva bila da bila, u kojima se čovjek znao osjetiti kao čovjek. Za razliku od danas.

Da parafraziramo mislioca: pamtim, dakle jesam.

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija