Današnji klinac na kojem počiva sve s jedne je strane idealan potrošač, lakovjeran i povodljiv, s druge nezahtjevan sudionik društvenoga i kulturnog života, bezopasan jer se ambicioznijih vremena ne sjeća, a s treće nemilosrdan šef Foto: Vip.hr
Kako ono kaže pjesmica? "Kad se mnogo malih složi..." Na nesreću velikih, mali se jesu složili, i to na globalnoj razini, ne na nivou nekakva provincijskog vlakića u snijegu ili zadružnog mlina iz dirljivo idealističnih Lovrakovih pastorala.
Rezultat je porazan: djeca su zavladala planetom i oni kojima ste do prije pet minuta vi brisali nos sada vama brišu pod. Ne jer ih krasi neka neviđena sposobnost, kamoli mudrost, znanje, iskustvo itd. – posrijedi su mahom odlike koje dolaze s godinama – nego zato što ih moderni kapitalizam ljubi iz vlastitih, tipično sebičnih i kratkovidnih interesa. Taj klinac na kojem počiva sve s jedne je strane idealan potrošač, lakovjeran i povodljiv, s druge nezahtjevan sudionik društvenoga i kulturnog života – bezopasan jer se ambicioznijih vremena ne sjeća - a s treće nemilosrdan šef. Naime, životna dob nije imala vremena u njega usaditi barem mrvicu filozofske skepse ili ga učiniti osjetljivim na nedaće starijih i nemoćnijih. Spomenuti šef-tiranin, to je ona svima znana kolekcija akni u odijelu marke Versace, danas zvana "executive", koja smisao postojanja nalazi u dijeljenju otkaza vremešnijima uz minimalnu otpremninu, klanjanju kumiru pod imenom "cutting costs", te snovima o božićnom bonusu u obliku novoga Porschea.
Dakle, infantokracija je proizvod sustava koji drži da ste do desete perspektivni, do dvadesete "kompetitivni", do tridesete najiskoristiviji, iako se tada već počinjete s nelagodom okretati oko sebe zbog prženja vrelijeg daha za vratom, a nakon toga manje-više za rezalište.
Mlađarija je ono što jest, dakako, uvijek je i bila: poletna, nestrpljiva, frustrirana sporošću pružanja šansi, u vječitu svjetonazorskom nesporazumu sa starijim naraštajima. No nikad joj prije nije pružena ovakva šansa, nikad u povijesti. A tada je ista ta povijest, negdje početkom 21. stoljeća, odlučila skrenuti s uobičajena toka i odvrludati u ovaj protuprirodni, fantazmagorični rukavac u kojem kederi vode glavnu riječ, a štuke čkome i strahuju za živu glavu.
Pa kako balavurdija drma svijetom, jasno da joj je on sve više prilagođen, od poslovnih sfera do komunikacije, propagande i medija. Na televizijama, uključujući i tzv. javnu, nigdje na vidiku inteligentnog, društveno korisnog, kulturnog sadržaja; pleistocenske vrednote protjerane su u takve termine da ih nećeš naći bez privatnog dekstera. U prime-timeu, naprotiv, najnesmiljenija konkurencija u najbanalnijoj formi. Naime, televizija se svela na "talent show" s tinejdžerima i za tinejdžere, "reality show" s tinejdžerima i za tinejdžere... Tu i tamo pred kameru đipne i neki crni reper-tinejdžer razvezanih žniranaca pa recitira li recitira, za što mu plaćaju milijune dolara. Prije tridesetak godina platili bi mu toliko da umukne.
Što se pak pisanih medija tiče, pokojni Tenžera, koji je i inače imao na piku „hodajuće erekcije“, kako je posprdno zvao testosteronsku polovicu pokoljenja o kojemu je ovdje riječ, ostao bi sablažnjen jezikom današnjih novina i internetskih portala. A mislio je, jadan, da se u njegovo doba pretežno loše piše. Pradjedovsku baštinu riječi mladi su najprije banalizirali u skladu sa svojim kapacitetima, potom je sparili s trećerazrednom engleštinom i sada imamo situaciju u kojoj nitko ne zna hrvatski, nitko ne zna engleski, a svi bi nešto kao htjeli reći. Vidimo i po tome što djeca ne skidaju prstiće sa smartphonea. "IMO najadnija morončina ikad LOL." Nažalost, uglavnom to umiju sročiti. A kako uče jedni od drugih, ne od načitanijih, sasvim je izgledno da će se tzv. veliki mediji u najskorije vrijeme svesti na smartphone za široke mase. Takoreći i jesu.
Kad smo već kod "morončine", omiljene uvrede vladajuće generacije, pada na pamet slogan otprije godinu-dvije, citiram po sjećanju: "Idemo vam na živce jer smo mladi, a vi niste." I tu se nudilo nešto u vezi s mobitelom, jednom od drangulija koje napreduju znatno brže od onih koji ih stvaraju, propagiraju, prodaju i upotrebljavaju. Premda znakovit i sukladan ovoj temi, s obzirom na to da nam poručuje kako smo morončine već po datumu rođenja, držim ga tek izoliranim ekscesom. Važnijim mi se čini ono što se ponavlja iz dana u dan, reklame u kojima vam se neprekidno govori "ti": "uživaj život", "budi svoj" i sl. Naivac bi pomislio da to neki neotesani odrasli hvata klince na fintu bliskosti, a nas ostale usput degradira prisnim tituliranjem. Ali nije tako, jer ni u marketinškim agencijama odrasli više ne sjede. To se klinci obraćaju jedni drugima, što je porazno, jer time pokazuju da na dosadnoga starog prdonju više uopće ne računaju. Neka ode u šumu, ritualno, u stilu Indijanca, i tamo tiho skonča da ne smeta onima koji dolaze.
Interesantno, vizionari pera, katkad neobično intuitivni, nisu naslutili ovakav razvoj događaja. Golding jest nešto malo pročeprkao po tematici dječjeg terora, Huxley obigravao oko nje... Velikani SF-a, pak, posve su zakazali u smislu punokrvne anticipacije. Mračnu budućnost vidjeli su kojekako, no bejbifejs-varijanta nije ih pohodila u noćnim morama. Da jest, pokazali bi se nostradamusima.
Negativna je utopija tu i ima lice djeteta.