"Pa mi nismo pobjegli zato što nam je tako dobro u našoj zemlji. Reci nam kamo onda možemo ići? I gdje je ta Hrvatska iz koje dolaziš?", pitao nas je u jednom beogradskom parku Ahmed, koji, očito, baš i kao i sve izbjeglice na ovome svijetu, više nikome ne treba Foto: Aleksandar Trifunović
"Nego...", počeo je mladić iz Zagreba u srednjim dvadesetima, oklijevajući na trenutak s nastavkom pitanja vozaču osmero putnika iz Beograda u Zagreb dok su pili svoja pića negdje na odmorištu autoputa koji se nekad zvao Bratstvo i jedinstvo.
Možda je smatrao da takvo pitanje nije primjereno za nekoga tko dolazi iz tolerantne, politički korektne, solidarne i napredne Europske unije i iz zemlje članice koja, kao što svi znaju, njeguje tisućljetnu uljudbu.
A možda je – opet – samo tražio pravu riječ koja neće izazvati dvojbu kod sugovornika. Znam ja nas, jebo ti nas.
Pa je nastavio: "...primijetio sam sam da imate puno Cigana u centru Beograda." Kratko je čekao odgovor što mu je trebao razjasniti ovu očitu nehigijensku navadu u glavnom gradu Srbije.
"Ma jok!" odmahne vozač. "To su ti one izbeglice iz Sirije."
Nakon što su se obojica potom složili da je sudbina tih ljudi zaista tužna, za razliku od spomenutih Cigana, razgovor je krenuo u predvidljivom smjeru.
Zaključili su da je Jugoslavija imala snažnu industriju, a nekadašnje republike nisu ni blijeda slika takve moći. Vozač je poentirao "svemirskim programom, najmodernijim tenkom na svijetu i globalno najnaprednijim ratnim avionom koji bi sigurno poletio da se država prije toga nije raspala".
Od takvih dokaza ljudskog napretka i tehnologije bježi Salim, koji je prevalio dalek put od gotovo dvije tisuće kilometara iz rodne Sirije do centra Beograda. Nalakćen, odjeven u dres nogometnog kluba Barcelona, leži okružen grupom od desetak svojih vršnjaka u srednjim dvadesetima na travi nevelikog parka iza autobusnoga kolodvora.
Nekoliko stabala svojim golemim krošnjama baca toliko željenu sjenu, ali okolni užareni gradski asfalt neumorno grije park u kojem se skupilo više stotina sirijskih izbjeglica bježeći od rata i razaranja. Pokušavajući umaknuti tenkovima i avionima koji i danas bude ponos i divljenje, što su ih nedavno iskazali i građani na ulicama Zagreba. Neki od njih u Siriji su sigurno "Made in Yugoslavia", na ponos i diku nekadašnje industrije.
Odjeću i tijela peru na česmi na kojoj se ispisano narančastim slovima koči veliki "WELCOME". Je li to napisano za njih ili je bilo tu i prije, nismo saznali.
Uglavnom, srpska desnica već je počela upozoravati kako su to sve teroristi koji će, nakon što u zrak dignu sve ponosne muškarčine, poženiti njihove kršćanske slobodne žene i tako zavladati Srbijom iz koje će se uskoro samo s minareta slušati što se događa u svijetu i oko njega.
U parku su cijele obitelji od više generacija, a majke pokušavaju zabaviti ili uspavati svoju najmanju djecu u sjeni krošanja na prljavim vrećama za spavanje, tepisima ili kartonima. Mnogi od njih ne žele da ih se fotografira, niti žele razgovarati, jer su ostavili neke članove svojih obitelji kod kuće.
Srpska, kao i svaka druga desnica u Europi, uvjerava da su sve to ljudi bombe, koje će ih uskoro sve pobiti i uništiti njihov način života. A sirijska djeca k'o i sva djeca ovog nesretnog svijeta – usprkos nepodnošljivoj vrućini – radosno ganjaju lopte i prekidaju igru da bi pomazili bijelog psića kojega je u šetnju parkom povela jedna Beograđanka.
Salim je također ostavio oca kod kuće i krenuo prema onome što smatra sigurnošću, uglavnom pješačeći s grupom svojih prijatelja. "U Siriji je mnogo gore nego što možete vidjeti na vijestima", kaže.
Utočište za njih nije Beograd, a nije ni susjedna Mađarska, kamo svi hrle.
To je Njemačka, iako Salim vjerojatno nije gledao televizijski nastup željezne kancelarke Angele Merkel, koju poslušno slijede mnoge europske glave, pa tako i one iz Hrvatske. Ona je nedavno pred kamerama pogladila malu Palestinku iznenađena njezinim pitanjem zašto više ne može ostati u zemlji u kojoj je završila školu, na tečnijem njemačkom jeziku od, na primjer, Ivice Mudrinića. Teta Angela poručila joj je da je politika zajebana stvar i da je još zajebanije ako je pusti jer će onda i Salim pomisliti da je dobrodošao. Uostalom, u Njemačkoj, kao i ostatku tolerantne, politički korektne, solidarne i napredne Europske unije, nema česamA s velikim narančastim "WELCOME".
A Salim u Njemačkoj želi završiti započeti fakultet engleskog jezika. Njega teta Angela neće majčinski pogladiti po glavi i suosjećajnim tonom reći: "Mein Gott!", nego će mu službenik u njemačkom Landratsamtu hladno reći da se slobodno može gubiti natrag odakle je došao.
Prije toga Salim mora svladati prepreke kao što je ograda na mađarsko-srpskoj granici i neprijateljski nastrojene graničare ili se zaputiti prema Baranji, pa da se tako dokopa "prave" EU.
Takve je već upoznao u Turskoj, Grčkoj, a posebno u Makedoniji. Tijekom boravka nismo vidjeli nijedno uniformirano lice, kao ni ijedna kola hitne pomoći, usprkos nesnosnoj vrućini. Čini se da srpske vlasti trpe izbjeglice kojih oko dvije tisuće uđe u zemlju svakoga dana, znajući da se neće dugo zadržavati i prepuštaju ih samima sebi, da se snalaze kako znaju i umiju.
"Mi imamo novca, mi nismo bez ičega. Samo želimo raditi i živjeti miran život", kaže Salim, dok uzima jedan bijeli Marlboro koji mu je ponudio Walid. "On nam je vođa puta, on je najstariji među nama", objašnjava, dodajući da Walid šuti jer ne zna engleski.
"Pa, dobro, ti mu možeš prevoditi", kažem mu dok prevodi Walidu. Ovaj je samo odmahnuo glavom, prepuštajući riječ Ahmedu, Salimovu kolegi s fakulteta. Ispituje me o zidu na mađarskoj granici.
"Pa mi nismo pobjegli zato što nam je tako dobro u našoj zemlji. Reci nam kamo onda možemo ići? I gdje je ta Hrvatska iz koje dolaziš?", pita me Ahmed.
Objašnjavam mu da je to također zemlja Europske unije, čija je granica nedaleko od Beograda.
Prenosi to svima na arapskom. Zbunjeno se pogledavaju, ali nitko ništa više ne pita u vezi s Hrvatskom.
Nakon što sam ih napustio, Salim me našao u parku nakon desetak minuta. "Oprosti, nije Walid vođa puta, nego sam to ja", kaže stidljivo se smiješeći. "Možeš li mi pokazati gdje je srpsko-hrvatska granica, mislim da ćemo tim putem."
Vadi svoj smartphone i uključuje na njemu kartu. Pokazujem mu Šid, pa Tovarnik, a on prstom pažljivo bilježi te točke koje za njega znače sljedeću nadu. "Može li se tamo vlakom ili autobusom?" Rekoh mu da može, a on mi se zahvaljuje i kaže da će vjerojatno već danas krenuti u tom pravcu.
A tu ga neće dočekati s dobrodošlicom. Desnica, kao i svaka druga, neće propustiti još jednog neprijatelja. Salim će biti još jedan krivac za sve životne nedaće Europljana. Mađarska ograda samo je poruka Europske unije Salimu i nesretnicima koji bježe od rata u kojemu EU nema čiste ruke. Ista ona EU u koju – čini se – još samo Salim vjeruje misleći da će tu naći svoj miran kutak.
Pa, dobrodošao Salime u Hrvatsku, napokon ćeš upoznati ovdašnji nacionalizam, šovinizam i uskogrudnost. Da, pogodio si: WELCOME to tolerant, politically correct, solidary and progressive European union.
Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.