Cuga i pljuga – recept za opstanak na asfaltu

Apsolutno najefikasnija metoda za psihološko preživljavanje svijeta iz klošarske perspektive je, reći će vam svaki bolji beskućnik – alkohol. Ini narkotici – cigarete i kava – također se guraju pri vrhu ljestvice prioriteta za preživljavanje, i usporedimo li ih sa klasičnim fiziološkim potrebama poput hrane ili dobrog sna, potonje izgledaju kao obijesni luksuz bez kojeg bez kojeg se itekako može

Imajući u vidu narkotički meni ljudskog roda, klošari su prilično skromni ljudi. Seks ih mahom ne zanima, droga još manje. Za prvo je potrebno minimum zadovoljstva vlastitom situacijom, za drugo lova. Oboje s one strane života na cesti. Srećom, postoje opijati koji se savršeno sljubljuju sa frustracijom i doživljajem poraza. Nikotin i alkohol. U 24 sata, ovo dvoje će pojesti većinu vremenskih i mentalnih resursa većine klošara, čemu pridonosi fakat da su dostupniji od vlastitog odraza u zrcalu.

«Cigarete i alkohol su najbitniji, tek onda sve ostalo», zbori Drago i prisjeća se prvih klošarskih koraka: «U početku je bilo ovako – našao bih dvije tri prazne kutije i skupljaš čikove po podu. Najbolje kolodvori, tramvajske ili autobusne stanice. Skupio bih u dva sata dvije tri pune kutije opušaka. Sjećam se kako mi je bilo neugodno po pučkim kuhinjama. Ljudi te žicaju cigaretu a ti jedino imaš čikove. Nisam volio žicati nikoga. Ne možeš posuditi jer nemaš otkud vratiti.»

Pogled mu je, veli, bio konstantno usmjeren na tlo. Neloša taktika za klošara početnika, s obzirom da sporadično ugledaš nešto od koristi, a nije nikotin. Drago se sjeća kada je ugledao 10 kuna, što mu je bilo pravo bogatstvo. Napokon je mogao kupiti upaljač.

Naravno, može sve to bolje i efikasnije, Mile bi u istom periodu užicao jednako toliko cijelih cigareta. Ali potreban je psihički kapital, nešto što većina klošara izgubi nedugo nakon onog materijalnog. Mile mi objašnjava kako na početku ulične karijere ljudi obično čekaju sitne večernje ili jutarnje sate ne bi li skupljali čikove po cesti. S vremenom, kako im propada osjećaj dostojanstva, rade isto usred dana, među ljudima, kakogod – «Na taj način možeš prilično dobro procijeniti da li je netko u ranoj fazi beskućnišva ili je takav već dugo.»

Dakle, kratki i brzi put do duhana, za one koji to mogu, sveobuhvatno je žicanje. Mile je žicao kad god mu je trebala cigareta. Žicao je svakog prolaznika koji nailazi. Žicao je na svim prometnim punktovima centra, je, zna on, a i svi drugi beskućnici, tamo se najbolje prolazi. «Uvijek ćeš više dobiti na Jelačićevom trgu nego negdje na periferiji. Ima tamo i Roma i svih vrsta klošara. Svi nekako egzistiraju i svak' nešto zaradi. Prednost mi je bila što nisam pio alkohol, inače te ljudi nanjuše i lošije prođeš. Također, ljudi ne vole kad samo priđeš i kažeš 'daj cigaretu'. Moraš biti uljudan, znati reći hvala i progovoriti dvije-tri pametne. Onda ti daju», upućuje me Mile i radi zaokret prema ženama.

«Žene su po prirodi senzibilnije i kad bi bile dvije osobe, muško i žensko, ja bih prvo upitao žensku. Još nešto, mlađi ljudi će ti prije dati. Ne filozofiraju i moraliziraju previše, dok stariji uvijek nešto gunđaju», veli. Skupljao je i on polupopušene cigarete, ako negdje nema puno ljudi ili je loše vrijeme. No, radio je to malo elegantnije od Drage. Kaže, kupio bi rizle, iz čikova vadio duhan i sam si motao. Znao je u sat vremena skupiti duhana za cijeli dan na potezu od Jelačićevog trga do Cvjetnog i oko Zrinjevca.

Alkohol. To je nešto drugo. Eliksir samozaborava u jednom cugu rješava svu unutrašnju problematiku beskućništva. Istovremeno, potencira vanjsku. Većina klošara je navučena na jeftinu brlju koja se može nabaviti po tržnicama i nakon nekoliko godina svakodnevicu zamijene fantazmagorijom. No, treba doći do cuge, a bez minimalnih vještina i to je problem. Saša alkohoni izazov rješava na nekoliko načina: «Dođeš i sjedneš u park. Uvijek netko naleti ili se pridružiš ako su već tamo. To su uvijek manji parkovi, pogotovo tamo gdje je dućan blizu. Ima ih na Trešnjevci. Pa onaj park u Crnatkovoj. Ili na Svačićevom trgu. Birtije ne dolaze u obzir čak i ako imaš neku lovu jer te potjeraju van».

Klošarima alkosima je daleko teže izmust pare od civila u prolazu, i jedva koji će se odlučit na krađu jer ista pretpostavlja ulazak u trgovinu gdje će ga ekspresno po ulasku staviti na radar. Weapon of choice je jeftini špiritus, kako me instruira Mile. Na tržnicama košta deset kuna za pola litre: «To je živi šećer i čisti alkohol. Kad si na tome dvije godine, jetre više nema. Stvaraju ti se rupe u pamćenju. Znam ih veliki broj koji već žive na nekoj drugoj planeti. Pije se po parkovima tako da sakriješ cugu pod jaknu ili torbu. Problem je policija. Važno je da se ne vidi boca. Inače plaćaš kaznu od 300 kuna.»

Konzumacija starta od ranog jutra, proteže se do druge polovice dana, a onda se promili eventualno održavaju pivom koja je klošarima mahom nezanimljiva. Ako barataš minimumom komunikacijskih vještina opcija je da se udomaćiš u nekoj od tolerantnijih birtija i s vremenom dobivaš ili žicaš cugu od stalne klijentele. Kaže Mile: «Godinama sam dolazio u kafić na Dolcu i znalo mi se često dogoditi da me počaste kavom ili pivom. Poanta je da ostaneš tamo gdje te ne diraju i ako dolaziš svaki dan i nisi problematičan ljudi te počnu častiti pićem nakon nekog vremena.»

Robi i Saša imaju usporediv status u popularnom bircu u Savskoj. Prvi ubire simpatije na humor, drugi samoinicijativno čisti pepeljare i skuplja prazne boce po stolovima. Zauzvrat padne sporadična besplatna cuga, a bonus budu i polupopijene flaše ljudi koji su otišli. Sve u svemu, taktično stvaranje prijateljskih birtija vrhunski je poslovni cilj za klošara kojem se ne da čitav dan visiti po ulicama i zaustavljat random ljude za alkoholni bakšiš.

Od ostalih interesantnih opijata, kava se uzima po automatima na kolodvorima. Dve, dve i pol kune. Seks, pak, je većini stvar prošlosti. Mile kaže da je praktički godinama apstinirao zbog straha od zaraze. Ipak: «Imao sam jednu alkoholičarku. Živjela je u svom stanu, ali su joj isključili struju. Za seks je bilo dovoljno da kupim cugu i da je nazovem. Mnogi s ulice umiru u teškim mukama od tripera ili ne znam već čega.»   Saša mi kaže kako zna par žena iz pučke kuhinje koje se seksaju za lovu. No, odmah dodaje – nitko nema volje za to. Možeš eventualno potrošiti nekog nabrzaka, ali malo dulje veze ne postoje. Previše je tu problema da bi se ljudi ikako mogli uskladiti.»

Podvlačimo crtu. Narko-menu klošara je praktički sve što nije seks, droga i rokenrol, a ulazi u definiciju opijata. U sljedećoj epizodi Vodiča za preživljavanje Zagreba pričamo o najvažnijoj stavci života u društvenom podzemlju - lova i kako do nje? Ima svega.. .

Prvi dio Vodiča možete pročitati ovdje, a drugi nastavak ovdje

Tekst je nastao u okviru nezavisnog novinarskog projekta «Vodič za preživljavanje Zagreb» kojeg financijski podupire Ministarstvo kulture, no članak ne izražava stavove i mišljenje spomenutog Ministarstva