Povratak u budućnost

Beskućništvo je ovisnost. Iz njega se ne izlazi. Uglavnom. Pad u asfaltnu varijantu života, prekopavanje smeća, alkohol i depresiju ide nekom paklenom gravitacijom. Uspon je, naprotiv, nemoguća misija koja bi nadrasla i samog Toma Cruisea. Možemo tek naznačiti par pojmova koji signaliziraju smjer prema zelenim livadama konvencionalnog života. Pojmovi kao što su osobna iskaznica, socijalizacija s ljudima izvan klošarske kaste, informatičko opismenjavanje, volontiranje po udrugama, prkosna volja...

Troma neman koja stoji posred puta klošarske rehabilitacije nije ni diskriminacija okoline, ni alkoholizam, ni depresija, ni manjak love. Zove se država. Ista ona socijalna država koja prodaje ustavne tračeve kao što su pravo na dom i pravo na rad. I nakon što je već godinama na snazi zakon prema kojemu su centri za socijalnu skrb dužni ljudima bez papira prijaviti boravište i prebivalište na svoju adresu, dobiti osobnu iskaznicu smatra se jednim od većih karijernih uspjeha. Malo ih je prošlo tim šetalištem slavnih. Prvi je bio Mile Mrvalj. Tip koji je digao medijsku graju i ukočeni birokrati koji glume socijalne radnike bili su prisiljeni djelovati po zakonu.

"Sve je počelo kada sam se htio smjestiti u Domu za beskućnike u Kosnici. Rekli su mi da moram imati uputnicu centra za socijalnu skrb, ali da bih imao uputnicu morao sam imati osobnu iskaznicu. Centri koji su ti dužni dati boravište i prebivalište ukoliko nemaš dokumenata, jednostavno su ignorirali našu situaciju. Nakon godina pritiska i izlaska u medije, probio sam led. Bio sam prvi u Hrvatskoj koji je dobio osobnu na taj način pred dvije godine. Poslije mene ih je bilo još nekoliko, malo su popustili sada, ali još uvijek administracija pruža ogroman otpor", priča Mile i bičuje kritikama socijalno skrbnički sustav koji ni na koji način ne obavještava najugroženiju skupinu ljudi o njihovim pravima.

Dobiti osobnu znači, o la la, dobiti i socijalnu pomoć. To je vrtoglavih 800 kuna mjesečno. I dok čovjek razmišlja na koje sve bakanalije i razvrat potrošiti ludu lovu, treba ostati minimalno koncentriran. Jer, država Hrvatska ima i neke druge odredbe. Tipa, da ako primiš makar i sto kuna mjesečnog honorara za neki posao, dobit ćeš 100 kuna manju socijalu. I tako redom matematički – ako si zaradio ravno 799 kuna mjesečno, socijala će ti biti 1 kuna. Mile mi priča slučaj siromašne žene kojoj je daleki rođak iz Sacramenta u SAD-u jednom poslao 300 dolara na račun: "Odmah su joj legli na socijalnu pomoć sve dok joj nisu uzeli zadnji dolar. Nije tri mjeseca primala nikakvu naknadu, a nakon toga je morala ispočetka ući u proces. Ponovno je vidjela sljedeće novce od socijale tek za 6 mjeseci".

Dakle, jedini način da skucaš preko 800 kuna je na crno ili preko tuđih studentskih ugovora. 800 kuna je valjda nekim algoritmom ustanovljeno kao dovoljno keša za kupit si kvalitetno uže, kutiju dobrih cigareta, luksuzni objed i taksi do šume u okolici Zagreba gdje možeš konačno povući zadnji dim i objesit se o granu, a da ne uznemiravaš previše šire pučanstvo.

Osim 800 kuna para, barata država i drugom mjerom za socijalno zbrinjavanje u onostranosti. Riječ je o zakonu o skitnji koji dopušta bilo kojem redarstvenom djelatniku da pošalje klošara u bilo koje doba dana i noći u Remetinec. Jer, skitnja je prekršajno djelo, uz njega dolazi novčana kazna od 2000 kuna, koje, ukoliko ih nemaš, a nemaš ih, vraćaš ako ikada dobiješ mirovinu ili počneš raditi. 

Sveti gral osobne iskaznice je prvi artefakt koji moraš imati pri povratku u budućnost. Drugi je povezivanje s ljudima koji nisu kao ti. Opet iznimno teško, jer najlakše se osjećamo među onima koji dijele istu sudbinu. Mile veli: "Komunikacija je jako bitna. Svi ti beskućnici me jako vole, ali nisam s njima trošio dane jer bi izgubio i sebe i vrijeme. Previše su prazni. Ne želim ponižavati ljude s kojima sam bio u istom sosu, ali prihvatili su kao modus življenja tu prazninu. Njima je tu ok i ne žele oko sebe nikakvo talasanje."

Beskućništvo ekspresno stvara sirovi, životinjski fokus na vlastite potrebe. Baca te u paralizu 'vječnog sada', pojma kojim su srednjovjekovni teolozi opisivali onostranost, misleći na sveukupnost vremena. Vrijeme, naprotiv, kod klošara ne postoji. Deficitarni u solidarnosti, empatiji i ikojoj aktivnosti koja ne služi neposrednoj koristi – jer nema smisla iz preživljavačke perspektive – zatvaraju si mogućnost sretnog ishoda. Drago zna najbolje: "Jako malo beskućnika volontira. Većina njih očekuje da im drugi pomognu. Ali, kad vidiš da ti pomažu, moraš se i sam pokrenuti. Ako se pokreneš onda će i ljudi vidjeti da nešto vrijediš, da ti se isplati pomoć. Poanta je stvoriti širok krug poznanstava. To je najlakši način za izaći iz te situacije."

Egocentričnu depresiju klošari sporadično pokušavaju liječiti u Vrapču ili Jankomiru, ali jedino što dobivaju su antidepresivi. Neki se namjerno javljaju na liječenje iz pragmatičnog razloga da prezime u ludari, gdje će biti na toplom i sa tri obroka dnevno. Sve su to recepti za perpetuiranje agonije. Rješenje klošarskog labirinta nudi se na drugim mjestima, točnije udrugama. Mile će: "Treba se prijaviti u sve moguće udruge po Zagrebu. Ima recimo udruga 'Dom nade'. To je kao dnevni boravak gdje se možeš okupati, popiti kavicu, ako si dovoljno zdrav i negdje radio, napisati životopis, služiti se internetom, tražiti posao. Moja udruga 'Fajter' često dobije odjeće, obuće, higijenskih potrepština. Radimo časopis 'Ulični fajter', možeš staviti oglas da tražiš posao.."

Akcija Gradskih knjižnica "Knjigom do krova" drži radionice informatičkog opismenjavanja za beskućnike. Tu i tamo se javljaju poslodavci koji bi zaposlili ekipu s ulice. Mile je, doduše, shvatio, da nagli prijelaz s ceste na posao ne polučuje dobar rezultat: 'Ne zapošljavam ljude preko svoje udruge jer nikad nisi siguran hoće li napraviti pizdariju. Sjećam se kako je jedan humani čovjek odlučio pomoći beskućniku koji je u oglasu napisao da zna postavljati pločice, bojati zidove i tako. Kad su se dogovorili o poslu, ovaj je tražio kaparu, s obrazloženjem da je u krizi. Uzeo je kaparu i više se nije pojavio. Drugi je zapošljavao par njih na branju jabuka. Sve ih je morao otpustiti nakon tjedan, dva jer su neki dolazili pijani, neki kasnili, ostali nisu stizali norme. Teško je ljudima koji su godinama živjeli po ruševinama odmah preko noći steći radne navike. Ja radim na taj način da im dam tri mjeseca prilagodbe. Organiziram kreativne radionice svaki mjesec, radimo sitnice. Nebitno je koliko će od toga zaraditi. Bitno je da mi dolaze na vrijeme, porezanih noktiju, uredni, da se trude, i onda ih polako nagrađujem. Skupljam novac okolo da bi im mogao dati 50 ili 100 kuna na kraju."

Stereotipi su uvijek točni u nekom aspektu stvarnosti, baš kao što je istina da je velika većina klošara pod diktatom cuge, neradnih navika, smrada i da ih generalno boli k..... Što ne znači da ih ne treba izvući iz psihopatologije uličarstva. Tim više. Stigma je, veli Mile, da smo si sami krivi za svoju situaciju. I nastavlja: 'Možda, ali isto tako je istina da su mnogi nekada živjeli normalno i zbog par pogrešnih poteza u neznanju ili zbog loše sreće završili su na ulici. A onda slijedi efekt domina. Kad izgubiš sve materijalno raspadne ti se obitelj, sud ti oduzme djecu, žena te ostavi, ostave te prijatelji. Nakraju izgubiš dostojanstvo.'

Preživljavanje Zagreba je sport koji ubija. Može te spasiti jedino prkos. 

Ovo je posljednji nastavak serijala Vodič za preživljavanje Zagreba. Možete pročitati i prethodne - Tebi se spava, a?, Glad i smrad, Cuga i pljuga - recept za opstanak na asfaltu i Gdje su pare

Tekst je nastao u okviru nezavisnog novinarskog projekta «Vodič za preživljavanje Zagreb» kojeg financijski podupire Ministarstvo kulture. Članak ne izražava stavove i mišljenje spomenutog Ministarstva