Zastor je spušten – Norval je pobijedio Zagreb

I dogodilo se. Napokon. Norval je pobijedio Zagreb. Dijaspora je nadvladala tzv. domovinsku Hrvatsku. Svi građani Republike Hrvatske koji su u njoj rođeni, živjeli, radili i pošteno zarađivali "kruh svoj svagdanji" uvrijeđeni su i poniženi, jer im se za predsjednika Vlade dovodi čovjek koji je, doduše, rođen u Hrvatskoj, ali je tako dugo živio u inozemstvu (Kanadi najvećim dijelom!) da ni svoj materinji jezik više dobro ne govori. I to je izravna poruka svima iz Hrvatske, svima koji su u hrvatskim školama i fakultetima (mada u Jugoslaviji) stjecali stručna znanja i uspješno ih primjenjivali – i ovdje, i u svijetu (što uopće nije teško dokazati) kako su nesposobni, kako u Hrvatskoj nema ni jednoga jedinoga čovjeka koji bi bio dorastao obnašanju dužnosti predsjednika Vlade.

A njegovu se stručnost, stručnost mandatara, koja mu je – kao – najveća preporuka da ga se lansira na čelo izvršne vlasti, mjeri radom u Plivi, točnije u ostatku ostataka nekadašnjega giganta hrvatske (i jugoslavenske) privrede, u onome što je od Plive ostalo nakon što je prodana strancima (a gdje su onda bili silni domoljubi da u zboru zaviču: veleizdaja?) i, u skladu s njihovom poslovnom politikom, pretvorena praktično u pakirnicu generičkih lijekova. Koja je i kakva bila uloga Oreškovića u tome, jedno je od mnogih pitanja na koja bi trebao ponuditi odgovore.

Jer, mandatar kojega je iznjedrila Hrvatska demokratska zajednica čovjek je koji je radio u pozadini, vješto gradeći svoju karijeru, uglavnom u inozemstvu, ili u službi velikih stranih korporacija, udovoljavajući prohtjevima stranoga kapitala i izbjegavajući svako spomena vrijedno eksponiranje u javnosti.

Tihomir Orešković politička je nepoznanica, osim što je i politički amater (da ne kažemo: nepismen), jer u političkim vodama nikada do sada plivao nije, pa je logično pretpostaviti kako će sada, kada je u njih zagazio, biti nužno orijentiran na "nekoga", vještijega i upućenijega u poslove upravljanja državom. Kako sasvim ispravno primjećuje jedna od njegovih prethodnica na tome položaju, država nije multinacionalna kompanija i vladu se ne vodi (niti se može voditi) kao da je upravni odbor neke korporacije.

Legitimitet mandatara (i pretpostavljenog premijera) krajnje je upitan, a čuđenje šefa HDZ-a pred uključenim kamerama na pitanje o tome ("O kakvom legitimitetu vi govorite? Pa on je stručan") pokazuje ili da taj gospodin pojma nema što znači politički legitimitet u demokratskom društvu, ili da naprosto zna kako može raditi što ga je volja, pa i otvoreno se rugati u lice hrvatskim biračima. Jer, Tihomira Oreškovića ni na jednoj izbornoj listi nije bilo i ni jedan jedini građanin Republike Hrvatske nije se na proteklim izborima izjasnio za to da on stane na čelo Vlade. Njega u to vrijeme niti je tko spominjao (barem javno), a još manje kandidirao za bilo kakvu funkciju, najmanje pak za onu premijersku. A kada bi doista bilo tako da je ključni kriterij za biranje mandatara stručnost, uz zanemarivanje izborne procedure, onda bismo mirno i mogli odustati od izbora i raspisati javni natječaj za premijera, pa bi neka komisija (od predstavnika stranaka i stručnih ljudi, na primjer) birala mandatara. Naravno, trebalo bi prije toga promijeniti Ustav, ali kakav bi to bio problem onima koji su i sada, ne obazirući se na izbore (pa i na Ustav), izvukli mandatara kao zeca iz šešira i predstavili ga zapanjenoj javnosti. Uz zdušnu asistenciju predsjednice.

Onome kome do sada možda i nije bilo do kraja jasno kako funkcionira politika u Hrvatskoj, u režiji "zna se" koga, koliko je u njoj (ne)prinicpijelnosti i (ne)etičnosti, dovoljno je da se prisjeti načina postizanja dogovora o tzv. stručnom premijeru. Iz parlamentarnih izbora proizašao je, za mnoge neočekivano, Most kao respektabilna "treća snaga". A zar zaista neočekivano? Nimalo! Uspjeh Mosta bio je odraz želje građana da prekinu jalovu utrku između dviju velikih stranaka koje su postajale sve sličnije, s time da HDZ snosi nesporno najveću odgovornost za stanje u kojem je Hrvatska danas, dok SDP snosi odgovornost zbog toga, što u protekle četiri godine nije učinio dovoljno, ni dovoljno brzo, da bi se to stanje počelo mijenjati. Pozitivni rezultati počeli su se pokazivati, nakon niza promašaja, lutanja i zaplitanja, tek u posljednjih nepunih godinu dana. Premalo i prekasno. No, Most se postavio kao pobjednik, a ne kao poslovični jezičac na vagi, diktirajući svoje uvjete i postavljajući – objektivno govoreći – nerealne zahtjeve.

Dosadašnji premijer, samouvjeren kao i uvijek, i tu je lutao, da bi napokon pronašao "spasonosnu formulu": prihvatit će sve što Most traži, čak i izvanstranačkog premijera, a onda – vidjet ćemo. I siguran u svoju vještinu političkog balansiranja (koja ga je u predizbornoj utrci dovela u poziciju gotovo žešćeg "tuđmanovca" od čelnika HDZ-a) – promptno je nasjeo i upao u očito unaprijed pomno dogovorenu i pripremljenu zamku. Kada je mislio da je nadomak cilja, čelnik Mosta odjednom je, uz optužbe što ih nikad nije ničime ni potkrijepio, ni dokazao, prekinuo višetjedne pregovore s njim i u roku od 24 sata sve dogovorio s HDZ-om. Pa čak i najavio potpisivanje koalicijskog ugovora (koji će se navodno zvati ugovor o reformskoj suradnji), gazeći tako i svoju riječ i svoj potpis na izjavi ovjerenoj kod javnog bilježnika, a kojom je prisnažio kako Most nikad neće u koaliciju ni s HDZ-om ni sa SDP-om. Treba li, dakle, nekome dokaz da je politika, svakako ova i ovakva kakva se vodi u Hrvatskoj, prljava i nepoštena igra, eto mu ga. Dalje od ponašanja Mosta (i onih čija je on strateška rezerva bio) ne treba ići.

Koliko će mandatar biti samostalan u izboru svojih ministara, vidi se i iz najave kako će se o svakome ministarskom mjestu najprije dogovoriti HDZ i Most, a uz to će – reda radi – konzultirati i njega, kemičara i financijaša koji niti zna, niti može znati kakva treba biti vlada i – pogotovo – kakvu vladu treba ova zemlja (jer, on živi u inozemstvu i ovamo dolazi u posjet rodbini; o posjetima središnjici neke stranke može se samo nagađati). To drugim riječima znači da možemo očekivati vladu koja će provoditi HDZ-ov program duhovne obnove, vraćanja tradicijskim vrijednostima (ma što to bilo), lustracije i uklanjanja iz javnoga života svih koji toj stranci neće biti po volji, a pod izlikom konačnog obračuna s komunistima, udbašima i kosovcima koje HDZ, neke još radikalnije desne strančice i Katolička crkva vide na svakome koraku. Možemo očekivati dalje odstupanje od načela sekularnosti, jačanje ne samo položaja, nego i utjecaja Crkve u javnome životu, ponovno preispitivanje lojalnosti svakoga "sumnjivog" građanina – a još je Tuđman "izračunao" kako ne baš mali postotak stanovnika Hrvatske ne želi samostalnu državu. Napokon, nije nimalo slučajno što je čelnica jedne od spomenutih desnih strančica kao posebnu Oreškovićevu kvalitetu navela da on "voli Hrvatsku". Pa ne bi trebalo čuditi da krene anketiranje, od škola do domova umirovljenika, s pitanjem: volite li Hrvatsku?

Što je najpogubnije, ako sve bude tako kako se čini da će biti, to znači da će antifašizam biti bačen na krajnju marginu društva, gotovo proglašen zločinačkim opredjeljenjem, da će povijesni revizionizam kojemu su korijeni postavljeni još u ranim devedesetim godinama prošloga stoljeća (i koji je bio prigušen samo u razdoblju 2000. do 2010.), definitivno zavladati kako obrazovnim programima, tako i medijima i tzv. znanstvenom zajednicom ("svojeglavi" povjesničari i do sada su gubili zaposlenja na fakultetima, pa ako su to bile još iznimke, valja očekivati kako će sada postati pravilo). Riječju: fašizacija društva koja u vidu puzajućeg državnog udara napreduje sve agresivnije i otvorenije u posljednjih pet godina, dobit će vjetar u jedra i dat će ton "novome društvu" što će ga graditi novi vlastodršci.

I što će ostati od Hrvatske? Grb, zastava i himna svakako. I predsjednica, razumije se samo po sebi. A osim toga – malo, vrlo malo. Ostat će državica-sluga koja će poslušno izvršavati naređenja onih iz bruxelleskih središnjica, i Atlantskoga pakta i Evropske unije. Kao i onih iz međunarodnih centara financijske moći koji iz pozadine vuku konce. Ostat će državica nošena paranojom i ksenofobijom, ne samo prema balkanskim susjedima (jer, Hrvatska nikad i nije bila na Balkanu, zar ne?), nego i prema svima koji su drugi i drugačiji. Ostat će državica s uništenim gospodarstvom (i prebrisanim sjećanjem na prosperitetno hrvatsko gospodarstvo iz vremena Jugoslavije), ali s tržištem otvorenim za drugorazrednu robu iz razvijenih zemalja, ujedno i rezervoar za jeftinu radnu snagu. Privatizirat će se (opljačkati, naravno) ono malo što još nije privatizirano.

A demokracija? Pa kome to još treba? Nakon što inauguriramo premijera za kojega nitko u Hrvatskoj nije glasao, znat ćemo "dovesti u red" i sve one koji bi – možda – postavljali neugodna pitanja, ili se usudili imati drugačije mišljenje. Drugačije od koga? Pa, zna se. To nam je, uostalom, već i nagoviješteno. U svome stanu, kući i dvorištu moći ćemo govoriti ono što mislimo, izvan toga ono što je propisano. I time će eksperiment poznat pod nazivom "stvaranje demokratske Hrvatske" biti završen. Točnije, on već i jest završen – oktroiranjem mandatara za sastav nove vlade.

Zastor je pao. Nema smisla zavaravati se. No, znači li to da treba posustati, da treba prestati govoriti, upozoravati, pa i prozivati, boriti se za ono što bi demokracija zaista trebala biti? Nikako! Pa čak i kada posegnu za stvaranjem indeksa nepodobnih, za zabranama, za presudama zbog "veleizdaje", ukratko - za grubom silom, niti se može, niti smije posustati. Neka pokažu svoje pravo lice, neka pokažu tko su i kakvi su. Pa će se vidjeti tko su pravi neprijatelji Hrvatske; ne "bilo kakve", jer njezini građani nisu zaslužili "bilo kakvu" državu, nego evropsku, civiliziranu, tolerantnu i otvorenu Hrvatsku. Pri tome valja se uporno i dalje boriti za mlade među kojima ima, jer naprosto mora biti, i onih koji nisu izgubili sposobnost razmišljanja vlastitom glavom, koji nisu ni slijepi ni gluhi kod zdravih očiju i ušiju, koji neće pristati na diktate izvana, pa ni onda kada se ukazuju kao diktati iznutra, bez obzira na to tko je taj koji diktira.  

Vjeru u uspjeh, svemu usprkos, ne treba gubiti. Nikada! I treba pamtiti i podsjećati, tako dugo dok se životna svijeća ne ugasi. Bude li nekoga tko će htjeti preuzeti ta sjećanja, nade još ima. Onda, možda, ipak nije sve propalo i Zagreb će se jednoga dana ponovo uzdignuti iznad kanadskog Norvala, gdje je u osamdesetim godinama prošloga stoljeća koncipiran projekt što sada ulazi u završnu fazu. Projekt gotovo teokratske i jedva prikriveno neofašističke Hrvatske zaogrnute plaštem demokratske forme.

Tekst je objavljen u tjedniku Novosti.