Jugoturbina, veliki industrijski sustav na vrhuncu svoje moći zapošljavao je više od osam tisuća radnika, udarajući temelje karlovačke industrije, a na čijim ostacima i danas uspješno rade manje tvrtke
Karlovac još drži glavu iznad vode, makar ga već dugo topili u bilo koju od četiri rijeke na kojima počiva. Njegova industrija ipak je bila dovoljno snažna i velika da je novi sustav nije uspio uništiti do kraja, za razliku od nekih gradova koji nisu bili te sreće.
To, naravno, ne znači da mnogo toga nije propalo, a na mjesta nekadašnjih industrijskih giganata zasjeli su brojni trgovački lanci. Karlovac danas igra s onime što mu je ostalo. A to i nije bogznašto, ali opet dovoljno da inženjeri nisu prisiljeni prodavati čarape na tržnici. Josip Kraš – KIO, Vunateks, DIP, KGK, Velebit... samo su neka od zvučnijih karlovačkih tvorničkih imena koja nisu uspjela preživjeti, a zapošljavali su na tisuće ljudi. Samo mali dio njih je vjerojatno našao posao u trgovačkim lancima kojima je išlo nešto bolje od industrije.
Na primjer, tvornica obuće KIO je na vrhuncu zapošljavala 3300 radnika. Danas se na mjestu tog pogona u Dubovcu nalazi trgovina Lidla. Ili pamučarska industrija Vunateks u kojoj je radilo oko 1000 radnika, a danas je na njezinom mjestu samoposluga u kojoj radi najviše nekoliko desetaka radnika. Ili prostor drvoprerađivačke idnustrije DIP na čijim je bivšim pogonima također niknuo trgovački centar.
Raspad utakmice
"U zapadnim kapitalističkim zemljama proces je išao na prirodniji način, tako da se razvijala prerađivačka industrija, a tehnologija i produktivnost su rasli, pa su se uslužne djelatnosti razvijale kao prirodna posljedica toga. Kod nas je, međutim, proces tekao tako da smo u 10 do 15 godina srozali industriju, dok su uslužne djelatnosti rasle", kaže Dimitrije Birač, ekonomist i Karlovčanin.
Zoran Aralica s Ekonomskog instituta, pak, kaže: "Raspadom tržišnih struktura kao rezultat pada bivšeg sustava potkraj 1980-ih godina nestale su do tada tradicionalne poslovne veze u Istočnoj Europi. Posljedice su vidljive i danas. Regije koje su naslonjene na Istok doživljavaju deindustrijalizaciju. Ipak, postojalo je rašireno mišljenje kako su to zemlje u kojima je proizvodni sektor predominantan, odnosno da je uslužni preslab. Tako da je deindustrijalizacija u određenoj mjeri i prirodan fenomen."
Nastavlja da se tijekom 1990. sve počelo vrtjeti oko privatizacije, osnovnim procesom kojim se željelo potaknuti poduzeće da se efikasno ponaša u novim okolnostima. Smatralo se, naime, da će jednostavnim prepisivanjem i uvođenjem poslovne prakse koja je nalik praksi zapadnoeuropskih zemalja, automatski doći do poboljšanog djelovanja tih poduzeća. Vjerovalo se kako država može reagirati samo u cilju poticanja što bolje tržišne alokacije. "To znači da se implicitno podrazumijevalo da će se institucije formalne i neformalne po nekakvom automatizmu prilagoditi novim okolnostima. Normalno, danas se na ovakvo razmišljanje gleda s podsmijehom i zaključak je da se moglo djelovati", tvrdi Aralica.
Na te se nove okolnosti moglo reagirati na način da su postojale institucije koje su bile u stanju reagirati na nepravilnosti u privatizaciji, kao i da su postojale društvene snage koje su bile u stanju izgraditi društveni konsenzus koji bi počivao na dogovoru domaćeg rada i kapitala u tim zemljama.
Jedno ime ipak je najzvučnije među brojnim propalim tvrtkama u Karlovcu – Jugoturbina. Veliki industrijski sustav na vrhuncu svoje moći zapošljavao je više od osam tisuća radnika, udarajući temelje karlovačke industrije, a na čijim ostacima i danas uspješno rade manje tvrtke, povećavajući izvoz karlovačke ekonomije.
Jugoturbina je nastala 1949. godine, kada se cijela Jugoslavija počela industrijalizirati. Zemlja seljaka na brdovitom Balkanu tada je oskudijevala znanjem u visokim tehnologijama, a kako su nakon Drugoga svjetskog rata sve velike sile otimale njemačke znanstvenike, tadašnje jugoslavenske vlasti dobile su sličnu ideju, pa su se negdje 1947. zaputili prema predgrađu Berlina, gdje su u gotovo srušenoj kući, pokrivenog dronjcima, pronašli izvjesnog Ernesta Krafta. Taj je za vrijeme nacizma bio generalni direktor AEG-a. Ratni gubitnik doveden je u Zagreb gdje je je dobio stan i konstrukcijski biro, a Jugoturbina, koja se tada zvala Edvard Kardelj, počela je put prema jednom od najmoćnijih poduzeća u Hrvatskoj i iz kojega su regrutirani politički, ali i poslovni funkcioneri u Karlovcu.
Da nije bilo narodnog heroja i zagrebačkoga gradonačelnika Većeslava Holjevca, kao i kolege mu Josipa Boljkovca, nekad gradonačelnika Karlovca, a kasnije u medijima uglavnom spominjanoga kao jugoslavenskog špijuna, pitanje je bi li Jugoturbina uopće završila u Karlovcu. Tada se industrija strateški planirala, a logično je bilo da jedan ovakav sustav bude smješten negdje na obali. Njih su dvojica odlučila drugačije. Današnjim jezikom zvalo bi ih se lobistima.
Priznanje poraza
Karlovac je oduvijek bio vojni grad, a tako je bilo i 1980-ih. Jugoslavenska narodna armija i njezina namjenska industrija trebali su Jugoturbinu, i baš kao Pentagon u SAD-u danas, pokoji su put pogurali industriju koja je tehnološki sve više napredovala.
Nakon gotovo 50 godina zapuhali su neki novi vjetrovi, a Jugoturbina je 1990. godine priznala poraz, proglasila stečaj kao Složeno poduzeće Jugoturbina koje je dvije godine poslije napokon i likvidirano bez prava na pomilovanje.
Međutim, taj temelj karlovačke metaloprerađivačke industrije bio je prežilav da bi doživio sudbinu tekstilne ili kemijske industrije koja je u Karlovcu nestala. I danas u tom bazenu Jugoturbine radi oko dvije tisuće radnika. Na njezinim razvalinama ostalo je funkcionirati nekoliko poduzeća, a jedno od njih je tvornica parnih turbina ABB, koja je nakon nekog vremena prodana švicarskom Alstomu, a taj danas zapošljava više od 800 radnika i diže izvoznički prosjek grada. I ne samo da podiže statistiku, nego je sačuvao znanje pa surađuje s Veleučilištem, stipendira i nudi posao mladim inženjerima.
Ostali su na životu i bivši Motori, danas Adriadiesel, s oko 300 zaposlenih, kojim upravlja obitelj Končar, ali koji stalno pleše na rubu poslovnog opstanka.
Karlovačka metaloprerađivačka industrija u međuvremenu je izvukla još jednog zeca iz šešira. Riječ je o HS Produktu koji danas zapošljava oko dvije tisuće radnika, i iako nije izravno vezan, nećemo pogriješiti ako tu tvrtku koja proizvodi pištolje i puške povežemo s Jugoturbinom jer joj je suvlasnik Marko Vuković, učenik Jugoturbinine škole, a prvo radno mjesto bilo mu je u Motorima.
HS Produkt je danas najuspješniji izvoznik u Karlovačkoj županiji, a tako će vjerojatno i ostati zahvaljujući svijetu u kojem živimo. Kad se Alstomu i HS Produktu pribroji i Karlovačka pivovara, koja je u međuvremenu prešla u ruke Heinekena, Karlovačka županija i Grad Karlovac uspijevaju pokriti uvoz izvozom.
Ta tri poduzeća lokalnoj vlasti često služe kao jokeri kada se treba hvaliti da industrija nikad nije bolje stajala, da pokrivenost uvoza izvozom nikad nije bila bolja, a nezaposlenost nikad manja. Birač, s druge strane, kaže da se radi velika greška, jer se današnji uspjesi mjere uspjesima iz kaotičnih 1990-ih. A trebalo bi se uspoređivati s godinama prije 1990-ih, što blijedi sliku koju bojaju gradski oci. On uspoređuje Karlovac iz 2013. godine s onim iz 1988. i 1989., a pritom su 1980-e bile godine stagnacije.
Pridonio i Babo
Nezaposlenost je, na primjer, 2013. godine iznosila 4900, a 1989. godine, kada je općina Karlovac brojala 170 tisuća stanovnika, broj nezaposlenih bio je na rekordnih četiri tisuće osoba. U samom Karlovcu bilo je 1900 nezaposlenih. A grad je tada imao 80.000 stanovnika, dok ih danas ima nešto manje od 60.000. "Zaposlenost je u gradu 2013. bila 17.000, a 1989. je iznosila 33.000, što znači da danas radi čak petnaest tisuća ljudi manje", kaže Birač rušeći mit o velikom napretku.
Karlovcu na ruku nisu išle povijesne okolnosti. Za vrijeme Jugoslavije bio je središte transverzale koja je išla od slovenskog Novog Mesta do Velike Kladuše u kojoj se budio "Babin" Agrokomerc. U njega su se Kladušani dolazili rađati, liječiti se i obavljati poslove koje tada nisu mogli u Velikoj Kladuši. Karlovac je imao veliku gravitacijsku privlačnost i tako se razvijao. Raspadom bivše države, Karlovac je postao periferija, gotovo pa prepušten sam sebi, baš kao što je to i Hrvatska danas u Europskoj uniji.
"Periferne zemlje Europske unije nikad neće moći ponoviti ono što su napravile razvijene kapitalističke zemlje. Karlovac sada jest periferija jer u odnosu na potencijal koji ima, nije se uspio sasvim ostvariti. Deindustrijalizacija se ne očituje samo u onome manje industrije – manje radnih mjesta, nego se očituje prije svega u nedostatku plana, vremenu u kojemu dominira stihija koja je uzrokovana dominacijom tržišnih mehanizama. Ulaže se samo tamo gdje je najviša isplativost, kao i u metode koje pridonose tome. Rezultat je nerazvijanje u prostoru, neplaniranje budućnosti i razvijanje potencijala županija te je sve usmjereno na ono što je kratkoročno isplativo. Zato i imamo neravnomjeran razvoj, pa je jedan dio Karlovca bijeda, a drugi ipak mnogo bolje stoji. Radi se o tome da je bit kapitala da razvija svoje potrebe, a tek indirektno potrebe zajednice, ali samo ako pridonosi njegovim potrebama", kaže Birač, dodajući da je na zajednici da se tome odupre. Velik broj nezaposlenih mladih može potvrditi je li zajednica uspjela u tome. "Deindustrijalizacija se očituje možda više nego ikad u onoj osobini uzimanja u ruke društvenih odnosa u kojima sudjeluje. Uzima proizvodne snage i potencijale u svoje ruke i njima pokušava urediti život. Sile tržišta vladaju nad društvenim odnosima i to je glavni problem. Problem je kad se tržište počne brinuti o razvoju neke zajednice", upozorava Birač.
Osim toga, posljednji rat donio je promjenu demografske slike, što je sigurno utjecalo i na privredne potencijale Karlovca.
Ma koga briga...
"Nitko od hrvatskih ekonomista i demografa se time ne bavi. Hrvatska ekonomska znanost nije uzela računicu ili model - a s druge strane hrvatsku vlast to nije zanimalo - kakav je ekonomski efekt bio odlazak dijela stanovništva. Razvijeni svijet bi se time pozabavio, ako već ide za racionalnošću. Nesumnjivo je da je to imalo velikog efekta, pogotovo na karlovačkom području", kaže Birač.
Karlovčane barem s vremena na vrijeme uveseljava poduzetnik Nikola Hanžel, koji je 2012. godine kupio hotel Koranu. Osim što je stavio veliku skulpturu francuskog buldoga na krov decentnog hotela, s vremena na vrijeme oplemeni njegovu okolinu skulpturama i drugih životinja, patuljaka... i kičem izaziva podsmijeh Karlovčana. Ako ništa drugo, možda im zore više nisu toliko plamene, ali plamenaca im sigurno neće nedostajati.
Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.