Tanja Mravak: Pripovjedači čine publiku važnom

Tko treba biti s kim kad je smak svita, može li nogometaš biti nevista i kako je to kad se Zenica Blues pjeva u crkvenom zboru - u dvije večeri na Spikiginu Tanja Mravak i živopisni likovi njezinih priča superiorno su držali pažnju publike. Tanja je pričala priče u dva bloka - Mamin s(s)pin i Ljubav u doba katastrofe, a prostor cafebara Norris u Sloboštini bio je unaprijed rasprodan za oba dana. Nakon nastupa Tanje Mravak svi su jednoglasni u ocjeni da je Kraljica Pričigina osvojila još jednu titulu - Kraljica Spikigina. Tanja, naime, na Pričiginu nastupa od 2010. godine, a svi koji su je čuli uvjerili su se kako slušanje priča može zaustaviti dah.

Nakon dvije večeri na Spikiginu, kakve dojmove nosite iz Norrisa? U čemu su sličnosti, a u čemu razlike između Pričigina i Spikigina?

Ovo je bio posve nov doživljaj. Imala sam i prije večeri na kojima bih predstavljala knjigu ili sama pripovijedala, ali sada sam prvi put nastupala van festivalskog programa. Kao da sam, recimo, imala gažu. Pridonijela je tomu i klupska atmosfera, dobrohotna publika nadohvat ruke, zanimljiv i srdačan domaćin. Sličnost između Spikigina i Pričigina je u Pirketu, Kruni i meni . Šalim se, jasno, ali zaista, iako je i jedno i drugo pričalački događaj razlike su velike. Pričigin je masovni pokret impozantnog broja gledatelja i izvođača i velike organizacije. To je festival koji u svojih pet dana trajanja nudi različite sadržaje na mnogim lokacijama i Split te dane živi Pričigin. Čudo je i divno je da je takav događaj privukao brojnu i raznoliku publiku. Takav razvoj događaja stavlja sve veće breme odgovornosti na organizaciju i izvođače. Spikigin je puno ležernije događanje, bar je meni zbog mog pričiginskog iskustva tako djelovao. Međutim, činjenica da samo jedan autor nekih sat i pol vremena priča publici (na Pričiginu nas je bar pet) stavlja pred izvođača drugačiji tip izazova. Pričigin se zgusne, zbije, bubri i tutnja pet dana godišnje dok Spikigin ima tendenciju polaganog i ustrajnog cjelogodišnjeg događanja. I jedno i drugo hvale su vrijedni  događaji koji skreću pažnju na živu riječ. Vještina usmenog pripovijedanja u današnje vrijeme doživljava se gotovo kao atavizam.

Očekujete li da će vas Kruno Lokotar ipak pozvati u svoj program na Pričigin nakon što ste ispričali Priču o Kruni,? U priči ste priznali i kako očekujete da ćete zapjevati Zenica Blues s Davorom Sučićem zvanim Sejo Sexon. Nadate li se da će vam se ta želja ostvariti na jednom od budućih festivala?

I jedno i drugo ispričala sam u funkciji priče. Kad počnem pripovijedati činjenice ožive, omekšaju i dobiju malo drugačiju formu, onakvu kakvu priča traži. Nekako se dogodilo da nastupam u drugim programima jer je u Kruninom uvijek samo jedan pisac iz Hrvatske, a ja već budem zauzeta kad on odlučuje o gostima. Možda i ne priželjkujem toliko koliko sam se u priči razmahala, Kruno je prilično strog voditelj.

A zapjevati sa Sejom? Ta priča u kojoj se spominje Sejo i Zenica Blues zgodna je anegdota, dozvolit ćete spisateljskom umu, malo i nakićena, a zbilja smo u nekoj šali tako nešto i rekli. Međutim, dalje od te šale nit' ja vidim razloga da pjevam na pozornici, nit' Sejo ima razloga da mu gostujem. Ali volim pjevati, voljela bih i da znam to raditi kako valja. To mi je, recimo želja, da otpjevam neku pjesmu baš, baš kako treba od početka do kraja. Ne mora biti na pozornici, dosta mi je u autu.

Na fb stranci Spikigin u komentarima vaših nastupa pojavile su se ideje da se osnuju slični festivali i u drugim gradovima i već se razmatra naziv Ćakulin. Zašto su korisni festivali pripovijedanja? Zašto volimo pripovjedače i kakvu nam novu prilagodbu omogućuju?

Nije to prvi put da sudionike i organizatore Pričigina, a sad i Spikigina, pitaju zašto ne prošire djelovanje i na druge gradove. Iz vrlo praktičnih razloga, ljudi rade ono što mogu i koliko energije imaju. Osim toga, sredine, organizacije ili pojedinci koji bi takvo što željeli trebaju se u tom smislu i angažirati. Ima jedna divna stvar koju sam uočila kao razliku književnih i pripovjedačkih večeri. Publika (često je to ista publika) puno pažljivije sluša priče koje im se pripovijedaju nego one koje im se čitaju. Dok čitate gledate u tekst, a kad pričate - pričate njima, gledate publiku, određene ljude, ta riječ je puno življa. To sam doživjela i kako izvođač i kao dio publike.

Pripovijedanje je puno intimnije od čitanja. Vjerujem da bi tako bilo i da je potpuno isti tekst kojeg se izgovara. I zato volimo pripovjedače. Oni se obraćaju publici, a ne stranicama knjige. Pripovjedači čine publiku važnom. Posljedično, i sadržaj priče na taj će način više djelovati na publiku. Uostalom, ako propustite trenutak u pripovijedanju on se više neće ponoviti. Živa riječ dio je trenutka, a biti dio trenutka važna je odlika mentalnog zdravlja.

U vremenima kada se sve manje čita, kada je komunikacija svedena na kratice i emotikone u porukama, živa riječ postaje važno oružje u očuvanju ne samo komunikacijskih vještina nego i važne sposobnosti ljudskog mozga, a to je jezik. Jezik je čudo našeg mozga. Moj omiljeni neuroznanstvenik, Ramachandran, ljudski mozak naziva Pričljivi mozak. Čak i kad tek približno imate pojma što sve mozak radi kad izgovara ili razumijeva neku riječ jasno vam je da je to sjajan i prijeko potreban trening. Ukratko, pripovijedati je lijepo i zdravo.