Ferić: Udar na neprofitne medije i AEM pokušaj je ovladavanja javnim glasovima i oblik cenzuriranja onih koji mogu biti kritični

Zoran Ferić, jedan od najzanimljivijih i najvažnijih hrvatskih pisaca, bivši kolumnist Nacionala, autor nekoliko zbirki pripovijedaka i romana, kao što su "Anđeo u ofsajdu", "Djevojčica sa žigicama" i "Kalendar Maja", nedavno je promovirao svoj novi roman "Na osami, blizu mora" u kojem se bavi slavnim fenomenom iz '70-ih i '80-ih – galebarenjem. Taj pisac i srednjoškolski profesor hrvatskog jezika, stekao je širok krug čitatelja opisivanjem užasa, paranoja, bizarnosti, gadarija i perverzija, ali i nemoći današnjeg čovjeka, što se dopalo i kritici te su njegove knjige dobile i nagrade, primjerice Ksaver Šandor Đalski i Kiklop. No neke su u crkvenim krugovima poput "Anđela u ofsajdu" optužene za poticanje na pedofiliju?!? Uz to, Ferić je u slobodno vrijeme i angažirani aktivist, što je manje poznato, pa ga se tako može sresti na raznim demonstracijama u organizaciji civilnog društva. Direktno se aktivirao i u najnovijoj inicijativi Kulturnjaci 2016., kojom ugledni kulturni djelatnici Hrvatske, ali i neki s europske scene, traže smjenu novog ministra kulture.  

U svom novom romanu "Na osami, blizu mora" bavite se sudbinama lokalnih "galebova" i "malomišćanskih" cura od adolescencije nabrijane hormonima do trenutaka, kad sumiraju svoje živote. No pišete i o pojavi nudizma na Jadranu, trofejima, promiskuitetu, seksu za jednu noć...  Da li je knjiga svojevrsni rekvijem fenomenu "galebarenju"? 

Rekvijem? Možda, budući da tog fenomena više nema i da je nestao s dolaskom side i rata. Međutim, to je možda više pokušaj da se opiše jedno vrijeme i jedan fenomen koji je danas prilično odiozan, u krajnjem slučaju čak i izvrgnut ruglu. Zanimala me pozadina priče o galebovima ispričana kroz nekoliko konkretnih sudbina. Učinilo mi se da je zanimljivo kako je ta priča u prošlosti prvo nosila neke romantične konotacije; ljetne ljubavi su se doista shvaćale kao avanture, kao ozbiljne romantične veze koje, doduše, traju kratko, ali se preko pisama i telefona održavaju ponekad pomalo živima i kad ljeto prođe. Kasnije, to je bila priča o seksualnim slobodama, o „sukobu civilizacija“ koji se događao na našoj obali, o oslobađanju tijela i osobe. Osim toga, vjerojatno me je toj temi privukla i potreba da ozbiljno govorim o fenomenu koji se na kraju tretirao kao nešto površno i smiješno. Sjećam se intervjua s jednim galebom u Erotici gdje ga novinarka pita da li po zimi ide na kondicijske pripreme da bi mogao izdržati napore ljeta. I on mrtav hladan odgovara da ide.

Kako iz današnje perspektive, kad jačaju, barem u javnom diskursu, konzervativni i ultradesni stavovi i kad se Crkva žestoko miješa u intimnu sferu života ljudi, gledate na to vrijeme "galebarenja"? Je li to bio svojevrsni odraz društvenih i osobnih sloboda?

U odnosu na današnja olovna vremena, druga polovica osamdesetih doista je u pogledu seksualnih sloboda i tretiranja seksualnosti bilo neusporedivo otvorenije vrijeme. To se moglo vidjeti na prvi pogled, ako ste došli na bilo koju jadransku plažu. U prvom redu žene su se kupale mahom u toplesu, golih grudi, a pojedine su javne plaže postale mješovite. Oni koji su se željeli kupati potpuno goli to su i činili, a oni koji su još uvijek preferirali kostime i gaćice također su bili prisutni.  Plažama su krstarili mladići koji su udvarali strankinjama, osmatrali, vrebali. Upravo zato u mojoj knjizi postoji provodni motiv lova i životinja za odstrel. To mi se učinilo kao zgodna forma da se metaforički pokaže to vrijeme: neka vrsta bestijarija. Desetak godina kasnije, te iste žene koje su se onda slobodno kupale golih grudi i spavale svake noći s drugim muškarcem, to više nisu mogle ni zamisliti; konzervativnost je počela jačati, da bi se danas pretvorila u prevladavajući oblik ponašanja. Istina, danas u tom pogledu ima puno više licemjerja nego onih godina, ali ima i prave, istinske konzervativnosti. Moram priznati da sam nostalgičan za onim vremenom, a ovo novo me naprosto plaši. Kao da smo iz imaginarija nekog turističkog Edena, okusivši voće dobra i zla, odjednom osjetili stid. 

Današnja situacija je zapravo paradoksalna, zar ne?

Da, radikalizirala su se dva stanovišta, s jedne strane seks je postao mjerilo kvalitete života, jedno od važnijih postignuća u čovjekovoj borbi sa smrtnošću i ništavilom, a s druge strane radikalizirala su se i stanovišta konzervativnih pod patronatom crkve, koji se sve češće postavljaju aktivistički i vrlo militantno. Vjera, koja je bila osobna stvar pojedinca, sigurno i zbog utjecaja socijalizma koji nije zabranjivao vjeru, ali je ljude od vjere odvraćao, sada je odjednom postala javna. S javnošću vjere i jačanjem crkve i njene sve čvršće veze s politikom, danas crkva sve više zadobiva ulogu koju je u ranijim fazama socijalizma imala Partija: pokušava ovladati svim aspektima života. Zadire u ustavne slobode i mijenja ih da bi društvo uskladila s prevladavajućim stavovima vjernika.

Što mislite da li bi se "galebarenje" danas našlo na listi neprihvatljivog ponašanja kojekakvih ćudorednih udruga, jednako kao, recimo, seks prije braka? U kakvom društvu danas živimo s obzirom na stupanj osobnih sloboda?

Naravno da bi galebarenje danas bilo neprihvatljivo u odnosu na prevladavajuće ideje o odnosu žene i muškarca: muškarac koji mijenja žene kao na tekućoj traci je u javnom diskursu jedna krajnje nepopularna pojava. S druge strane, žene pokazuju svoju slobodu s raznim partnerima i paralelnim životom. Seksualna sloboda žena danas je u popularnoj literaturi ili filmovima i serijama izraženija od seksualne slobode muškarca koja može postati općim mjestom muške dominacije. Situacija se obrnula. No, upustimo li se ozbiljnije u razmišljanje o tom fenomenu, vidimo da su žene i onda itekako bile subjekti i da su galebovi dokazivali zapravo njihove, a ne vlastite seksualne slobode. Nekako u skladu s tim pokušao sam složiti i priče, poglavlja ovoga romana. Seksualne slobode na naše otoke nisu donijeli galebovi, nego upravo njihove partnerice iz Njemačke, Austrije, Belgije, Britanije… I tako se dogodilo da sam napisao knjigu o jednom na prvi pogled mačističkom fenomenu u kojoj su žene daleko zanimljiviji i slojevitiji likovi.

Možete u tom kontekstu komentirati napad teologa Petra Radelja, koji se obrušio na vašu popularnu zbirku priča "Anđeo u ofsajdu", uvrštenu u prijedlog nove srednjoškolske lektire, koju je ocijenio kao "ugrozu javnoga morala i poticanje na pedofiliju", čak zatraživši odgovornost i ostavke onih koji su knjigu objavili prije više od deset godina?

Taj je napad, naravno, smiješan. Dvije rečenice u višestruko nagrađivanoj knjizi, čije su priče prevedene na desetak jezika i već su dugo sastavni dio raznih antologija, povijesti književnosti i književne enciklopedije, nikako ne predstavljaju ugrozu javnoga morala ni poticanje na pedofiliju i to se može jednostavno dokazati. Međutim taj je ružni napad poslužio tome da se napadne cijela reforma kurikuluma na kojoj je sudjelovalo na desetke stručnjaka i radnih timova. Ono što mi se čini opasno nisu pojedinačni prigovori o ugrozi javnoga morala, nego ideja koja se sve češće može čuti u javnosti, da umjetnost mora govoriti o lijepim stvarima, da umjetnost ne smije biti pesimistična, da ne smije slobodno govoriti o seksualnosti. Politički prigovori „dekadentnoj“  umjetnosti, naučili su nas to nacizam i staljinizam jako dobro, obično progrediraju i pozivaju na paljenje knjiga, slika, na razbijanje kipova. Metaforičko ili stvarno. Cenzura je obično prvo fluidna, neuhvatljiva, nedefinirana, da bi se kasnije stvrdnula u zakonima i progonu nepoćudnih knjiga iz knjižnica.

S popisa prijedloga nove lektire skinuti su zahtjevniji naslovi svjetske i nacionalne književnosti, poput Biblije, Homerovih epova, "Don Quijotea", "Judite" i "Ribanja i ribarskoga prigovaranja", a dodani su autori poput Amosa Oza i Orhana Pamuka, te od domaćih, između ostalih, Slavenka Drakulić, Dubravka Ugrešić, Ante Tomić i Džoni Štulić, što je podijelilo stručnjake i javnost. Što mislite koliko u tim kritikama ima ideoloških animoziteta, posebno prema ultra tiražnim i u mnogočemu kritički orijentiranim autoricama kao što su Drakulić i Ugrešić? 

Rasprava o prijedlogu novoga kurikuluma i lektiri pokazuje elemente akutnog autizma. U prvom redu "Judita", Biblija ili "Don Quijote" nisu izbačeni. Fenomen je zapravo kako se to ne može nikome dokazati. Otkako ja pamtim, a pamtim nažalost dugo, "Judita" se nije za lektiru čitala u cijelosti, kao ni Biblija. Ta su se djela uvijek tumačila na odlomcima, kao i Homerovi ili Vergilijevi epovi. Dakle, od Biblije za cjelovito čitanje stavljeni su "Judita", Pjesma nad pjesmama, tri priče iz Evanđelja po Luki i priče iz Knjige postanka. Ideja da je cijeli kurikulum napravljen zato da se od djece makne Biblija je upravo monstruozna i svodi ozbiljan rad niza stručnjaka na paranoju koja je do prije nekoliko mjeseci bila smiješna, a sada postaje vrlo ozbiljna i tiče se sviju nas. S druge strane, mogućnost da uz kanonske autore i djela, nastavnik i učenici mogu birati određene tekstove iz vrlo širokog popisa čini se kao nešto što je u današnjoj situaciji posve razumljivo. Spomenuli ste Amosa Oza. Odličan pisac za lektiru za srednje škole, recimo treći ili četvrti razred. Jednostavnost njegova pisma i teme koje su i ovdje aktualne: sukobi različitih naroda i vjera, neobičan život u kibucima, individualan pogled na osnivanje izraelske države, a pogotovo suprotstavljanje ekstremizmima, su nešto što Amosa Oza svakako čini izuzetno zanimljivim autorom za lektirno čitanje. Orhan Pamuk, s druge strane, donosi nam pogled iznutra na tursko društvo, običaje, sukobljavanje konzervativnog i progresivnog u Turskoj, intimne probleme i fenomenologiju Istanbula. Opusi Dubravke Ugrešić i Slavenke Drakulić također su vrlo zanimljivi za rad u školi. No, ideološki animozitet ovdje je nažalost iznad svake praktičnosti, iznad svakoga poučavanja i metode. Lektira je oduvijek bila politički fenomen, ali to nikada nije bilo toliko zaoštreno kao danas.

Već ste nekoliko puta istaknuli da je izbor ekstremista Zlatka Hasanbegovića za ministra kulture najveći skandal na području kulture u Hrvatskoj od njenog osamostaljenja do danas. Kao najuži član inicijative Kulturnjaci 2016. možete li objasniti najbitnije svjetonazorske i ideološke razloge za njegovu smjenu? 

Svjetonazorski i ideološki razlozi su jasni od početka, to nije pitanje desnog ili lijevog političkog opredjeljenja, ma što to značilo danas u ovoj kaotičnoj situaciji, nego pitanje temeljnih civilizacijskih dostignuća na kojima danas ne počiva samo Europa, nego velik dio svijeta. Revitalizacija fašizma nikako ne smije postati podloga za reviziju povijesti, dovoljno je pročitati samo jednu knjigu sjećanja o Auschwitzu ili Buchenwaldu ili Jasenovcu da postane jasno kako moramo svi skupa biti izuzetno osjetljivi na svako buđenje nostalgije prema fašizmu.

Prije dolaska na vlast, u svojim istupima, predsjednik Tuđman je skandalizirao tadašnju komunističku nomenklaturu rečenicom da je NDH bila legitimna težnja Hrvata da imaju svoju državu. Držim da je to jako tužna rečenica jer pokazuje svu tragičnost hrvatske situacije. Naime, željeti svoju slobodnu državu od trenutka kad su gavrani sjeli na mrtvo tijelo Petra Svačića, a 1941. dobiti NDH, satrapa od države, nacistički protektorat s rasnim zakonima doista je tužno i razočaravajuće. Problem je što ne možemo od te države odvojiti ustaške zločine, oni su njen sastavni dio, a ta legitimna težnja se pretvorila u golemo razočaranje. Uvjeren sam zato da je danas osjećati nostalgiju za NDH potpuno bezumno.

Ministar je u nekim svojim izjavama stavio kulturnjake na crnu listu zbog čega su oni bili izloženi linču i harangi u medijima, ali i privatnim prijetnjama. Kako je moguće da ministar kulture trača zajednicu kojoj je na čelu? Što to govori o njemu? 

Ministar bi u prvom redu trebao poznavati svoj resor, biti upućen u probleme i boriti se za njegovo funkcioniranje. Danas po ekstremno niskom izdvajanju za kulturu vidimo da to nije slučaj. A kako ministar može, kako kažete „tračati“ ljude koje bi trebao zastupati, u ovom se slučaju čini logično budući da je postavljen upravo da s ideoloških pozicija upravlja kulturom. Famozna promjena paradigme je njegova misija, a ne bolje funkcioniranje kulture.

Novi ministar je najavljivao veći budžet za kulturu, no još je manji nego u doba bivše ministrice što znači da će kultura, kao i znanost i školstvo, i dalje biti na repu događanja.  Dakle, nova Vlada, kao ni Milanovićeva, ne razumije da država može rasti tek ako se ulaže u školstvo, znanost i kulturu. Koje će biti posljedice takve politike?

Drastično manja izdvajanja za kulturu od onih obećanih zapravo su na neki način u službi njegova programa. Nedostatak sredstava je naprosto odličan izgovor da se dio kulture koji ideološki i politički ne dogovara vladajućima liši sredstava i sistematski zatire. Jer, svjesni smo da prepustiti kulturu u potpunosti tržištu znači njeno gašenje. To ne mogu ni mnogo bogatije i veće zemlje. No, zanemarivanje kulture, znanosti i prosvjete trpimo već dugo, zapravo, čini mi se, otkad postoji Republika Hrvatska. To su za većinu vlada bila ona manje vrijedna ministarstva; svi su se trgali oko obrane, unutarnjih ili vanjskih poslova, a škola, knjižnice i galerije bile su tretirane kao nešto što moramo imati, ali nije toliko važno. Vlast se, dakle, stalno brinula oko sebe same, a manje oko prosperiteta zemlje. 

Hasanbegovićev udar na neprofitne medije i na Agenciju za elektroničke medije govori o jasnoj nakani da se uguši sloboda govora i javne riječi, i da se ušutkaju oni koji su kritički orijentirani. Je li 'samo' riječ o udaru na slobodu govora ili se zapravo radi o tome, kako se sve više čuju glasovi, da do javnosti ne dopru pravi problemi Hrvatske, kao što su totalna rasprodaja preostalih resursa i slično?      

Udar na neprofitne medije i Agenciju je pokušaj ovladavanja javnim glasovima i oblik cenzuriranja onih koji mogu biti kritični. Djelomično ovladati medijima pokušava manje-više svaka vlast, ali ono što ozbiljno zabrinjava je način. Ulični odredi za smjenjivanje ljudi u državnoj agenciji podsjećaju na vrlo mračna vremena i kad god smo ih vidjeli na ulicama bilo je žrtava. A tu su i prijetnje likvidacijama, sumanute objede u javnosti koje se plasiraju preko specijaliziranih tjednika i internetskih stranica, nacistički ispadi mržnje na Facebooku, prijetnje logorima i ubojstvima, nemogućnost dijaloga, škopljenje argumenata, sve su to metode koje ozbiljno upozoravaju. Nekoliko puta imali smo prilike u javnosti čuti da se nismo vratili u rane devedesete, nego u trideset i treću prošloga stoljeća. Ima vrlo ozbiljnih elemenata i za takvu prosudbu. Ernst Bloch u knjizi "Politička mjerenja" govori o tjeranju vještica u Njemačkoj 1935. godine. Tamo se lijepo pokazuje kako su nacističke novine i tisak stvarali od Židova neprijatelje detaljnim opisima kako oni maloj djeci piju krv. Jezivo je zapravo da se najnehumaniji od svih mogućih režima na vlast penjao preko elementarne ljudske humanosti. Naravno da moramo osuditi one koji maloj djeci piju krv, misle i osjećaju ljudi. Totalitaristički režimi temelje se na kombinaciji straha i mržnje, i zato stalno proizvode neprijatelje. A upravo kombinaciju straha i mržnje prepoznajemo danas u Hrvatskoj preko prilično bezumne teze o nekakvoj udbaškoj ili komunističkoj zavjeri i ovladavanju medijima u Hrvatskoj. Sve se odjednom promatra s tih pozicija: strah od komunjara, strah od udbaša, strah od Srba, strah od ljevice, strah od kulture…  A istina je sljedeća: komunizam je danas opasan samo u Sjevernoj Koreji, nije čak ni na Kubi ili Kini. Udbaši su prvo bili u Udbi, a  poslije devedesete u HDZ-u, među današnjim ljevičarima ih nema. Ljevica je danas pacifistička, i nipošto ne nalikuje na NKVD-ove trojke u kožnim kaputima. Pola Hrvatske danas zapravo strahuje od fantoma ili zombija. 

U peticiji je sakupljeno više od 4500 potpisa, a u odboru inicijative aktivirali su se i neki od umjetnika, poput Dunje Vejzović i Ivice Buljana, koji imaju respektabilan status na međunarodnoj sceni. Postoje li šanse da vas premijer Orešković ipak primi na razgovor?

Bojim se da ne postoji šansa da premijer Orešković primi predstavnike kulturnjaka iako je broj potpisa impozantan, a na njemu se nalaze neka od najvažnijih imena domaće, ali i strane kulture. Stiče se dojam da premijeru baš i nije važno što se događa s hrvatskom kulturom i da se on bavi nekim „važnijim“ stvarima. Treba pri tome naglasiti da je kultura isto tako važna kao i ekonomija, da i ona sudjeluje u ravnomjernom razvoju zemlje, pa i zapošljavanju i stvaranju novih vrijednosti. Osobito je kultura važna za zemlju sa snažnom turističkom orijentacijom. Naravno, važna je pulska arena, ali i zadarske orgulje. Valja ih podržavati ravnomjerno, ne zanemarivati modernost kako je, sudeći po nekim izjavama, naumio ministar. Pitanje je, čak i da premijer jasno uvidi kako je ministar Zlatko Hasanbegović opterećenje Vladi, ima li snage za sukob s potpredsjednikom Karamarkom koji je svome ministru kulture povjerio delikatnu misiju.

Mislite li da se jedino novim izborima može utjecati na promjenu ministra kulture, a i cjelokupne situacije u zemlji?    

Ne znam mogu li se novi izbori dogoditi u dogledno vrijeme, ali kaos koji je sada vidljiv u Vladi i čitavoj zemlji nije neka referenca koja bi mogla Domoljubnoj koaliciji pomoći na izborima. 

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2016. godinu