Neki mlate novac, dok se ostali mlate međusobno

U četvrtak, 20.oktobra, pet je godina otkako je ubijen Gadafi. Neko je u raji nekada davno, ranih osamdesetih, kazao kako mu uvijek, kad se pomenu Libija i Gadafi, padne na pamet golf dvica. Nije trebalo objašnjavati da mu se stari, inžinjer, vratio odande pun para, kupio "dvicu" i stalno pravio kombinacije kako bi ponovo tamo. Gdje su škole, bolnice, stanovi za tek vjenčane, struja, poljoprivredno zemljište itd. bili besplatni.

Danas, pet godina otkako je "diktator" zvjerski ubijen i izmasakriran u ime, naravno, demokratizacije i ljudskih prava, na pamet mi pada sjajna rečenica napisana u svijetu povodom kultne knjige Naomi Klein "Doktrina šoka – Uspon kapitalizma katastrofe". Ta rečenica glasi, "ovo je zastrašujuća priča o tome kako neki mlate novac dok se ostali mlate međusobno... "

Malo je velikih istorijskih smradova, hinjski, prevarantski, zločinački i ciljano izvedenih, a tako brzo razotkrivenih  do kraja kao što je inicijalna laž o tome zašto je i kako je Gadafi ubijen. Pa ipak, jedina posljedica tog razotkrivanja je nastavak iste priče o razaranjima na drugim mjestima  po Bliskom istoku. To jest ravnanje terena, fizičko i psihičko, svugdje tamo gdje su pokradeni pokušali dignuti glavu. I opet sve u ime demokracije i ljudskih prava.

U onoj knjizi Naomi Klein brutalno precizno opisuje smisao tzv. "Čikaške škole" ekonomskog pravovjerja i filozofiju Miltona Friedmana čije se teorije o tome kako slobodno tržište i demokracija kroče ruku pod ruku urušavaju u moru krvi. A oslanjale su se, zapravo, na kolektivnom "pranju mozga" onih što su se mozgom služili. Trebalo je tako osloboditi teren za "mlaćenje novca". Kome nije jasno o čemu se radi, neka se samo prisjeti kako je Friedman, dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju 1976., glasno tvrdio, uz sve ostalo na istom tragu, kako "Pinochetova vladavina nije nasilno razaranje demokracije, već njegova suprotnost!"

Smisao svega na Bliskom istoku, od Gadafija do danas, jeste pranje mozga svima koji su bili na tragu ekonomskog pa tako sutra i političkog emancipovanja  jer su takvi počeli postavljati  pitanje pljačke onoga što je njihovo. Praksa i treninzi tog "pranja mozga" ustanovljavani su u tajnim psihijatrijskim klinikama Amerike još uoči i za vrijeme Drugog svjetskog rata. Programe  je nadgledala CIA-e uz pripadajuće agencije. Jedan od prvih realizatora je bio dr. Ewan Cameron. Nagrađivan je zato u kontinuitetu mjestom predsjednika Društva psihijatara Amerike, pa Kanade i konačno Društva psihijatara svijeta.  Sve tragom teorije da se pamet i pamćenje mogu pobrisati elektrošokovima, da bi se stvorila slobodna "ploča" na koju se može nadograditi ono što se hoće.

Teorija "šoka" od tada je razvijana  do danas. Kada je ubijen Gadafi 2011. godine prvo su rekli da ga je pogodio metak u glavu. I da počinju sloboda i demokracija u Libiji.  Američki predsjednik Obama, također dobitnik Nobelove nagrade za mir tačno dvije godine prije zvjerske likvidacije Gadafija (tada je kazao kako to doživljava kao "poziv na akciju") toga dana izjavit će  kako je to "istorijski trenutak a međunarodna zajednica sada želi da razvije međunarodni poredak u Libiji". Tadašnja ministrica vanjskih poslova Amerike Hillary Clinton ušla je u istoriju  egzaltiranim uzvikom: "Došli smo, vidjeli smo, i on je mrtav..." Malo kasnija izjava je već malkice uljudnija: "Ubijen je jer je namjeravao da stvori pan-afričku valutu sa zlatnim pokrićem (kontra petro-dolaru), srušen je zbog francuskih interesa u Sjevernoj Africi i Sahelu, ali i zbog novootkrivene nafte u Libiji."  Zapad je tada tražio produžetak koncesija za dalju eksploataciju, a ni do tada eksploatisano nije plaćeno.

I ostali iz štaba za brisanje Gadafija sa "ploče koju treba promijeniti" likovali su.  Američki potpredsjednik Joe Biden je kazao: "Oslobodili su se diktatora, sada imaju  priliku". Nicolas Sarkozy, dokazano poduprt Gadafijevim novcem u izborima, oduševljen je: "Živio Bengazi, neka dugo živi prijateljstvo između Francuske i Libije". David Cameron  bio je manje egzaltiram, tipično britanski: "Libija je pokazala svijetu da se može svrgnuti diktator i odabrati sloboda..." Naročito uz pomoć Vijeća sigurnosti UN-a i prevarantske rezolucije o No-fly zoni, uz avione osam zemalja NATO-a, plus Saudijske Arabije i Katara. Nijemac Gvido Vestervele, ministar vanjskih poslova Merkelove, uvjeren je kako će "narod Libije moći, nakon decenija diktature, da otvori novo, mirno i demokratsko poglavlje". Tony Blair je svašta tu priznao koju godinu kasnije, ali je suština da su mu svi računi u vezi sa Gadafijem, dok je moglo, debelo podebljani.

Pozadina se nije mogla sakriti. Libija je 2007. formirala državni investicioni fond (LIA) koji je raspolagao sa 60-80 milijardi dolara. Istina o ulozi svjetskih banaka, investicijskih fondova,  zapadnih državnih trezora, naftnih kompanija itd. koji su de facto raznim mahinacijama "preknjižili" na sebe iz LIA i Libijske Centralne banke do 2011. godine blizu 160 milijardi dolara, pa bili otkriveni, danas ništa ne znači. Pobrisano. Kao i konkretne činjenice o ključnoj  ulozi u svemu tome banaka poput Goldman Sachsa, o progutanim paketima investicija u francuskoj Societe General, britanskoj banci HSBC, američkim JPMorgan, Carlyle, Lehman Brothers itd. Šutnja je prekrila i "zamrzavanje" 32 milijarde libijskih dolara u trezoru SAD-a, eto da bi ih Amerikanci "sačuvali".   

Niko danas ništa ne govori o tome kako je Gadafi u privatnom razgovoru (sic) sa Blairom, kada su strašne mahinacije otkrivene, kazao 2011. da je "sve ovo kolonizacija i morat će da naoruža ljude da budu spremni za borbu". Samo su dani dijelili ovaj razgovor od britanskog otkazivanja osam ugovora o izvozu oružja u Libiju, od raketa do snajperskih pušaka i opreme za ometanje komunikacija. A u dvije prethodne godine Libija je u EU kupila oružja za 347 miliona dolara. 

I bilo je što je bilo. Libija je temeljito razorena u svakom pogledu. Demokracija i ljudska prava ime je pobrisanog svega što je smetalo nastavku pljačke. "Revolucionari" su prebačeni u Siriju. Tako to treba. Onaj Friedman je za tu ekonomiju koja voli i Pinochea dobio Nobelovu nagradu.  I Obama je dobio za mir, i za "akciju". I bi akcija. A H. Clinton  je najizglednija nova predsjednica SAD jer zna kako se u ime filozofije Friedmana, Goldman Sachsa, Wall Streeta i JPMorgana "dođe, vidi i ubije". I ne dopusti alternativa petro-dolaru. Je li čudo što bi i Sarkozy ponovo za predsjednika.

Uostalom Francuska kao da se i priprema. Evo nam teksta AFP-a iz Tripolija uz ovu petu godišnjicu. U skladu sa ulogom Pariza u svemu. Poruka je, ukratko, da je najgore danas u Libiji što, eto, povremeno nema struje, malo je gotovine u bankama, cijene silno narasle, a i neke se milicije tamo tuku...Radi "objektivnog novinarstva" citira se prvo jedna farmaceutkinja koja "mrzi što mora kazati da je prije bilo bolje". I odmah iza nje, mladi  arhitekta koji shvata stvari moderno: "Sve je ovo logičan rezultat 42 godine sistematske destrukcije i sabotaže od strane države..."  E baš mudro. A zemlja razvaljena do temelja, ISIL caruje uz plemenske horde, novi diktatori nude spas dok "oslobođena nafta“ ponovo teče – na  Zapad.   

Čini se, uz ono nostalgično sjećanje na golfove dvice, da danas nismo blesavi samo mi sa takvim uspomenama. Nevjerovatno ali, naivan je bio i Gadafi poručujući Zapadu u zadnjim satima pred očekivanu smrt, doslovce: " Vi ste idioti, kad mene ne bude Mediteran će postati more krvi,  ovdje će zavladati teroristi, a milioni izbjeglica preplavit će Evropu..."

Sve sam sigurniji da je naivnost bila u uvjerenju da "idioti" to nisu znali. Naprotiv, to su htjeli, jer to je projekat šoka realiziran  u onoj gore, tačno definisanoj brutalnoj realnosti: neki mlate novac dok se ostali mlate međusobno.                 

Tekst je objavljen na portalu Radio Sarajevo