Između NDH i SAO Krajine nema nikakve razlike

Nakon „proslave“ godišnjice Republike Srpske visoki predstavnik međunarodne zajednice u BiH Valentin Inzko tu je tvorevinu usporedio s NDH. U RS-u svi su skočili na prednje noge zgroženi takvom usporedbom.

No, je li austrijski diplomat stvarno pogriješio i načinio političko-povijesni „faux pas“.

Ne, nije! I propala SAO Krajina podsjeća na NDH i obratno.

No, kako nam je povijest bremenita ponudi nam nekada naizgled apsurdne poveznice koje zgražavaju inženjere povijesne nacionalne čistoće. Zajedničke hrvatsko-srpske povijesno revizionističke sapunice nude frapantne dodirne točke premda je na prvu loptu nepovezana. Naime, jedna je kak-ti hrvatska, a druga - srpska.

U razmaku od pola stoljeća na gotovo istom prostoru Hrvatske nastale su dvije zloguke fantomske i tragikomične tvorevine koje su se crnim slovima utisnule u prošlosti Hrvata i Srba te njihovih međusobnih odnosa. Tvorevine su mračne mrlje na beskonačnim prostorima naših ubogih historija i mjesto im je u tamnim pokajničkim bespućima naših prošlosti, a ne u otužnim kemijskim čistionama političkih alkemičara.

I ni po jada da ne postoje jake domoljubno-patriotske snage i silnice koje bi tu preformulirale povijest pa jednu tvorevinu obojili a drugu ocrnili. Trajale su gotovo isto vrijeme - nekih četiri godine, u koje su uspjeli unijeti i nanijeti toliko nemira, nereda i štete da to i danas kusamo u međusobnim odnosima.

Radi se o dvije "države", jedna je nastala 1941 godine i trajala je do svibnja 1945. i zvala se Nezavisna Država Hrvatska, a druga, pak – Republika Srpska Krajina - nastala 1991 godine i trajala je do početka kolovoza 1995. godine.

Koliko god se činilo da među tim “državnim” tvorbama nema i ne može biti sličnosti, one, ma koliko to bilo apsurdno, kao uostalom i same te tvorevine, samo isplivavaju na površinu, pogotovo kad se analiziraju u interpretacijama onih koji te „država“ nastoje ublažiti, opravdati, rehabilitirati te im dati neki posve nakaradi nacionalni prizvuk ili na tim mitskim deseteračkim temeljima graditi budućnost i bazirati junačku prošlost. Genocid, rasizam, mržnja, laž sve to spaja te tvorevine. Prva sličnost tih dviju avetinjskih izmišljotina - da su i jedna i druga bile sramotno autoritarne, brutalno primitivne i banalno zločinačke, odnosno naprosto balkansko-fašističke tvorevine.  

I jednoj i drugoj kao pozitivan element želi se pribrojiti kao najrelevantniji onu suludu nacionalnu odrednicu u imenu njihovog naziva, a taj posvojni pridjevu „hrvatska“ odnosno „srpska“ u nazivu zapravo je lažna i površna odrednica za koja je valjda sama po sebi - njenim - zagovornicima, dovoljna da ju samo zbog toga brane, bez obzora što upravo zbog toga izaziva mučninu u želucu. 

Te države su „hrvatska“ i „srpska“ samo po tom političkom pridjevu, ni po čemu drugom. To je početak i kraj njihovog hrvatstava i srpstva.

Obje te “države” nastale su u kontekstu raspada Jugoslavije. NDH kraljevine koja se izjedala u vlastitim proturječjima, a SAO Krajina u trenucima potpune ruiniranosti i bezizlaznosti, ne samo te višenacionalne zajednice nego i komunističkog sustava koji ju je omeđivao. Kada su nastale, europsko okruženje je prolazilo velike promjene koje su se itekako održavale na našim prostorima i u susjedstvu, da ne kažemo regiji.

Obje te „države“ su nastale i instalirane izvana. „Državnost“ im je donesena na blatu gusjenica osvajačkih tenkova. I jedna i druga bile su u funkciji tadašnjih osvajačkih težnji – Hitlerove Njemačke i Miloševićeve Srbije, smatrajući da se mogu ušančiti u “novi poredak”, kao zaštitnici  „nacionalnog sjemena“ i to tako na bezočno uništavaju susjedsko, pa makar se osramotili.

No, obje „države“, koje ne služe na čast, bile su tek marginalne i marionetske tvorevine koje su iza sebe ostavile puno patnji, zločina, mržnje i nedoumica te nabacili povijesno opterećujuću bagažu upravo onima (Hrvatima i Srbima) za čije su se, kak-ti, interese zalagali. I jedni i drugi žele se predstaviti kao vrhunaravni nacionalni doseg, umjesto da se pokriju ušima i šute.

Iznjedrene su na scenu tek kao pomoćno sredstvo za ciljeve onih koji su ih modelirali. Nisu nastale ni kao želja ni kao povijesni proces.

Iako su bile upravo takve, nedorečene i tek sluganske u odnosu na one koji su ih osnovali, i jedna i druga proglasile su se spasonosne za opstanak vlastite nacije, a najgore je da su taj “spas” vidjele jedino u zlu koje nanose drugima Srbima, odnosno Hrvatima, pa i vlastitom narodu.

Nisu mogli smisliti ništa drugo nego Jasenovac i Ovčaru, protjerivanje i ubijanje.

Nisu bile ništa drugo nego progon i teror što je suština tih režima.

U NDH su počeli s progonom Srba, dok je etničkim čišćenjem Hrvata počela i kratkotrajna povijest Krajine.

Osim što nisu doprinijele baš nikakvom napretku svojih „država“ i stanovništva, završile su na isti način - sramotno i bijedno kao što su i trajale. Kada je vrag odnio šalu, vodstvo tih tvorevina spašavalo je sebe i svoju kožu, ostavivši i narod i „državu“ na milost i nemilost pobjedniku. Ante Pavelić i njegove velmože nestali su iz Zagreba pod velom noći, a Mile Martić i njegovi „ministri“ prvi su, na čelu izbjegličke kolone dali ton bežaniji. Podanici nisu ni primijetili njihov bijeg jer su se iskrali podmuklo bez pozdrava i visokoparnih govora s kojima su započinjali svoje stolovanje. Ni jedni ni drugi nisu ni pokušali braniti ni „ države“ ni „vrijednosti“ ni sve ono zbog čega su „osnivali“ te svoje tvorbe.

Pali su brzo i bez želje i volje da se brane. Vlastita kože im je ipak bliža od državnih ideala.

No, nepotrebni apologeti sada, nakon tolikog protoka vremena, počinju razmatrati te države od njihovog kraja i na cijeli taj period gledaju samo iz završnih događaja tih „država“.

I NDH i RSK se objašnjavaju od svog kraja, a ne od početka, umjesto da se stvari sagledavaju od nastanka i s mišlju na kontekst koji je do nečega doveo. No, tada bi bilo komplicirano i ne bi se moglo osporavati ono što je imanentno i NDH i RSK.

U Srbiji u središte svega stavljaju samo nepreglednu traktorsku klonu punu očajnih ljudi koji bježe u neizvjesnost i u strahu od osvete koju su „zagovarali“ svojim četverogodišnjim nadmenim ponašanjem i djelovanjem. Svaku godišnjicu Oluje u Beogradu obilježavaju snimkama tih jadnih kolona ne ufajući se objasniti razlog koji je do toga doveo, ni sve ono što se događalo do trenutka kada su u panici ljudi posjedali na prikolice i dali petama vjetra. Nastoji se opravdati postojanje RSK i njen, neosporno zločinački karakter te time prihvatiti ratnu politiku Slobodana Miloševića.

I tako na posve isti način objašnjavati osnivanje RSK kao što u Hrvatskoj povijesni alkemičari pravdaju NDH. Prethodna država je bila antisrpska, odnosno antihrvatska, tamnica hrvatskog – srpskog naroda koji je bio prinuđen osnovati svoje zaštitničke države, ali u svemu tome zanemaruju bezočno klanje koje je uslijedilo kao noseća bit tih dviju nesretnih državnih nakupina. Sada se upravo te traktorske kolone uzimaju kao jedino što je bitno za rat u Hrvatskoj 90-ih, kao i Bleiburg za ono što je bilo u Hrvatskoj u Drugom svjetskom ratu.

U Hrvatskoj neki počinju raspravu o novijoj hrvatskoj povijesti od Bleiburga zanemarujući sve ono što je prethodilo tom tragičnom događaju. Što je bilo četiri i više godina prije zlosretnog Bleiburga. Bleiburg bi trebao biti konačan odgovor o svemu što se zbivalo u novijoj hrvatskoj povijesti, tako u Srbiji sve što se zbivao u bivšoj Jugoslaviji i posebno Hrvatskoj u 90-ima objašnjavaju samo tragičnim slomom RSK-a.

Zar ne postoji ništa osim simbola Bleiburga, odnosno traktorskih kolona na ulazu u Beograd?

Kao da je bilo samo onih par dana pakla Bleiburga i Oluje gdje se poražena, razbijena vojske i civili snalazili kako znaju i umiju.

Tako se hrvatski desničari snebivaju nad parastosima za Oluju, a na istim tim parastosima zgražaju se nad misama zadušnicama za Pavelića. I tako u krug. Vrzino kolo NDH i RSK kao istovjetnih povijesnih nakarada. I mogu se sada zgražavati i jedni drugi nad sličnošću NDH i RSK, odnosno RS-a ali ona je evidentna. Suština im je ista, kao i onih koji ih opravdavaju.