Vjesnik - novine koje su nestajale

Iako Vjesnika već dugo nema na kioscima, taj nekadašnji partizanski bilten, a potom ugledne dnevne novine, ponovo pretvorene u bilten i ugašene 2012., u mandatu ljevičarske Vlade Zorana Milanovića, i dalje intrigira, piše hnd.hr.

U zadnje vrijeme posvećene su mu dvije knjige. Prvo je 2015. nekadašnji novinar Jutarnjeg lista Miroslav Edvin Habek objavio „Pad kuće Vjesnik“, a potom je krajem 2016. svoju je knjigu, pod naslovom „Lažni antifašisti ubili su Vjesnik“, objavila novinarka Biljana Bašić, nekadašnja sindikalna povjerenica u toj redakciji.

Nažalost, Vjesnik će mnogi upamtiti po fazi kad se pretvorio u bilten HDZ-a, za koji je vlada bez problema svake godine izdvajala ozbiljne svote. Od 2008. do gašenja izdavanje kroničnog gubitaša bilo je prepušteno Narodnim novinama.

Dvije varijante spasa

Međutim, čak i u najgoroj fazi, kad je u jednom broju Vjesnika objavljeno 15-ak fotografija premijerke Jadranke Kosor, te su novine izgledale ozbiljno, što ih je u eri estradizacije dnevnog tiska činilo drugačijima. Manji dio prijašnje publike zato je i dalje kupovao Vjesnik, uredno preskačući stranice unutarnje politike i tražeći uglavnom rubriku kulture, koja je u drugim novinama u međuvremenu minorizirana.

Kad je potkraj 2011. HDZ izgubio vlast, izgledna su bila tri scenarija.

Prvi je bio da Vjesnik postane glasilo SDP-a, što se – barem ne na onaj način kao što se to radilo za prijašnje vlasti – nije dogodilo.

Druga je varijanta bila promjena koncepcije i povratak nekadašnjem Vjesniku, novinama za intelektualniji dio publike. U tom bi slučaju – po planu jedne skupine Vjesnikovih novinara, među kojima je bila i Biljana Bašić – država koja je u Vjesnik prethodno upumpala milijune kuna trebala dati još nešto novaca kako bi Vjesnik prvo prepolovio broj zaposlenih, a potom se otisnuo na tržište i pokušao tamo preživjeti.

Treća je varijanta bila – gašenje, što se na kraju i dogodilo.

Autori dviju knjiga o Vjesniku imaju potpuno drugačiji pogled na njegovu sudbinu.

"List Vjesnik se u posljednjih desetak godina svojeg postojanja pretvorio u groteskno izdanje – karikaturalni propagandni bilten vlasti. Posljednje uredničke garniture kao da su se natjecale u što prizemnijem sluganstvu vladajućim garniturama ne bi li opstale, a zbog povezanosti s politikom i servisiranjem tadašnje HDZ-ove vlasti list Vjesnik je uglavnom bio predmet sprdnje", kaže Habek.

"Najava gašenja lista Vjesnik mogla je iznenaditi samo uredničku i upravljačku garnituru tog lista koja je, potrošivši posljednje kredite vjerodostojnosti u mandatu bivše premijerke Jadranke Kosor, dočekala sravnjivanje računa s nejasnom i potpuno neutemeljenom nadom da je samo pitanje dana kada će i tadašnja nova vlast 'otvoriti pipu'. Argumenti su im bili jednostavni – Vjesnik je novina onih koji su trenutno na vlasti i njima je u interesu imati svoj servis. Barem su tako mislili u uredništvu i upravi tog potpunog devastiranog lista, no ne smatram da bi u njihovoj 'pričuvnoj varijanti' netko od njih uspio pretvoriti taj list u javno glasilo.

Treća – gašenje –pobjeđuje

U potpunosti se slažem s tvrdnjama Krešimira Fijačka, jedinog glavnog urednika Vjesnika koji je uređivao te novine za vrijeme vlasti i HDZ-a i SDP-a, koji je govorio kako je Vjesnik bio glasilo onih koji su trenutno bili na vlasti u onolikoj mjeri koliko je glavni urednik imao muda biti profesionalac. Slažem se i s njegovom tvrdnjom da svakome tko otvara temu je li Vjesnik trebao opstati kao javno glasilo u državnom vlasništvu treba poručiti – to je nemoguće. Naime, ako su vladine, nisu novine, nego bilten ili glasilo stranke na vlasti. A ako su profesionalne novine – nisu vladine", kaže Habek.

"Te novine su bile uporno uništavane, ali način kako su ih upropaštavala posljednja dva glavna urednika toliko je srozao Vjesnik da ga više nitko nije mogao spasiti. Vjesniku više nitko nije vjerovao i ugasio se unatoč mantri 'tko nas plaća, za njega pišemo'. Pritom su mnogi u Vjesniku bili uvjereni da će to trajati vječno, no tome je došao kraj", zaključuje Habek.

Ipak, dio novinara želio se ozbiljno baviti svojim poslom, a kad je HDZ otišao s vlasti, složili su koncepciju novog Vjesnika.

„Nakon što smo godinama bili bilten, željeli smo promijeniti model i početi raditi pristojne novine", kaže Biljana Bašić. Počeli su kampanju, obilazili političare. Ideja je bila ići u programirani stečaj. Nagovorili su Stjepana Andrašića, nekoć glavnog urednika Večernjeg lista, a kasnije uspješnog izdavača stručne literature, da im pomogne. Andrašić je našao neke partnere u Švicarskoj, za ulaganje u Vjesnik zainteresirao i neke domaće poduzetnike. No prije svega se trebalo dogovoriti sa vlasnikom – državom.

Novinarska delegacija otišla je zato na sastanak tadašnjem ministru financija Slavku Liniću. Galamio je, ali je pustio i njih da pričaju. Iznio je i svoj plan, s nekim konkretnim detaljima – primjerice, da u redakciji ostane najviše 40 zaposlenih, a ostali bi išli na burzu. Predlagao je da se u idućoj fazi ponovo tiska tjednik VUS kao i neke druge novine koje je izdavala izdavačka kuća Vjesnik, pa da se tu zaposle još neki ljudi. Linić je želio da Vjesnik opstane, spominjao je i spajanje s Hinom. Kad su ga novinari pitali kako antifašisti mogu ukidati Vjesnik, odgovorio im je 'Šta vam je, ja sam sa Grobnika, nemojte niti pomisliti da bih ja pristao na ukidanje takvih novina!'“

Pokušaji prodaje nisu uspjeli

Uz to, Vjesnikovci su imali podršku ministrice kulture Andreje Zlatar Violić, a kad je u tom ministarstvu osnovan odjel za medije, Vjesnikom se počeo baviti Milan Živković. „Ministrica Zlatar je bila voljna pomoći sa šest milijuna kuna za početak, za prvih šest mjeseci, da pokušamo. Tada više nije bilo novca za plaće niti za tiskanje. Mi smo pristali i na danonoćni rad za minimalac, samo da se Vjesnik ne ugasi“, prisjeća se Biljana.

I dok su se Vjesnikovci radovali podršci ministara, u Banskim dvorima odvijao se obračun čije su žrtve postali i oni sami. Posvađala su se dvojica najprgavijih članova Milanovićeve Vlade – Radimir Čačić i Slavko Linić. Na nesreću novinara Vjesnika Linić je morao uzmaknuti, a uz indiferentnog premijera Čačić je brzo riješio sudbinu njihove redakcije. Podržao je ideju da se Vjesnik proda Oak Investmentu, londonskoj tvrtki u vlasništvu Nicholasa Frankopana, iako je poznato da se on ne bavi medijima, već nekretninama, pa je bilo za zaključiti kako ga ne privlači Vjesnik, nego Vjesnikov neboder.

„Nažalost, čim se njen stranački šef Čačić pojavio s tim lažnim Frankopanima, ministrica Zlatar se povukla i poručila da nikakvi sindikati nisu bitni jer sad imamo ulagača. Otvoreno je rekla da otpada naša ideja o stečaju s preustrojem“, nastavlja Biljana. Međutim, kad je trebalo donijeti bankovno jamstvo, Frankopan to nije učinio. Natječaj je propao, a Petar Piskač, predsjednik uprave Narodnih novina, pokrenuo je stečajni postupak Vjesnika kojeg se, zbog visokih troškova, ionako jedva čekao riješiti. Bila je to teška godina za hrvatski tisak – Vjesnik se ugasio u travnju 2012., Nacional u lipnju, a Forum u kolovozu.

Je li Vjesnikov brend još živ?

Ohrabrenje Vjesnikovi novinari nisu dobili ni u Predsjedničkim dvorima, gdje se također računalo na antifašizam tadašnjeg šefa države. „Kad smo došli Ivi Josipoviću, bio je jako osoran i neugodan. Rekao je da Vjesnik treba gasiti kao i sve što nije na tržištu. Nije imao ni jednu lijepu riječ niti je pogledao plan spašavanja Vjesnika“, kaže naša sugovornica, koja je razočarenje iskazala i u naslovu svoje knjige.

U redakciji Vjesnika uskoro se pojavio stečajni upravitelj Maroje Stjepović. Na sastanku, tijekom kojeg im je otkazao ugovore o radu, redakciju je izvijestio kako su interes za kupovinu ostavštine Vjesnika pokazala dvojica potencijalnih ulagača – Dubrovčanin Mišo Mihočević, koji je prethodno zastupao Frankopana, te Michael Ljubas, poduzetnik čije se ime uglavnom spominjalo u crnoj kronici, a zabilježeno je i da je u nekoliko navrata prijetio novinarima.

„To me šokiralo! Stjepović nam je kao interesenta spomenuo Ljubasa, rekao je da on ima svoj portal, a ni predstavnici Ministarstva kulture nisu vidjeli problem u tome da on postane vlasnik Vjesnika", kaže bivša sindikalna povjerenica.

Kad su novinari na stečajnom ročištu doznali da Stjepović želi prodati brend Vjesnika za svega 100.000 kuna, zamolili su Živkovića da se Ministarstvo kulture malo angažira. Tako je i bilo – na ročišta je počeo dolaziti državni odvjetnik, na čiji je zahtjev sud odlučio da država ima prava prvokupa brenda Vjesnik. Taj je novac odobren i Ministarstvo kulture postalo je nositelj prava na žig i brend Vjesnik.

Zanimljivo je da je upravo Vjesnik, dakle tromi medij u državnom vlasništvu, prvi 1998. krenuo s portalom. Nakon što je server Vjesnika u stečaju ugašen, dragocjeni tekstovi nestali se s interneta, a arhiv u PDF-u 2013. je preuzeo Hrvatski državni arhiv (HDA).

„HDA nije preuzeo servere na kojima je bio Vjesnikov web, nego njihove Image kopije i hard lock ključeve. Stranice raznih izdanja lista Vjesnik u PDF-u razvrstane su po godinama i mjesecima, te se u tom obliku, kao i ostalo digitalizirano gradivo, mogu koristiti u čitaonici Arhiva. Elektroničko gradivo lista Vjesnik: PDF stranice raznih izdanja lista Vjesnik, fotografije u JPG formatu, TIB image datoteke sa servera, u ukupnoj količini od 730.404 datoteke, odnosno 609,6 GB, Arhiv je preuzeo po službenoj dužnosti u lipnju 2013. od tvrtke Narodne novine – Press d.o.o.“, rečeno nam je u HDA.

Moguć novi Vjesnik.eu

Međutim, priča o Vjesniku nije do kraja arhivirana. Prije dvije godine pročulo se da će Vjesnik revitalizirati Damir Jašarević, vukovarski branitelj i član Saveza antifašističkih boraca i antifašista RH.

Jašarević je u svibnju 2014. kontaktirao Marinka Brkića Tota i zatražio ponudu za izradu portala koji bi nosio ime Vjesnik i bio na domeni Vjesnik.hr. Međutim, tu je domenu u međuvremenu zauzela Tiskara Vjesnik.

„Ustanovio sam da je domena Vjesnik.hr zauzeta, a Jašareviću se žurilo, pa je na njegovo ime zakupljena domena Vjesnik.eu kako bi se osigurali digitalni resursi prije početka projekta“, rekao nam je Brkić Tot.

Razgovarali smo i s Jašarevićem; on nam je u kraćem telefonskom razgovoru potvrdio da planira Vjesnik oživjeti na portalu „i to vrlo brzo, čim se skupi novac“. Na pitanje zašto ni nakon dvije godine u tome nije uspio, odgovara: „U jako puno sam se ljudi razočarao, mnogi su obećali pomoći, no kad se treba potruditi i riskirati, na to nisu spremni“. Na naša pitanja o pravu na korištenje imena Vjesnik nije bio spreman odgovoriti i prekinuo je komunikaciju.

Navodno nije Jašarević jedini koji bi oživljavao Vjesnik – lani se pročulo da je za priču i dalje zainteresiran Nicholas Frankopan, no od njega nismo uspjeli dobiti komentar.

A što se u međuvremenu dogodilo sa 100 vjesnikovaca, koliko ih je tamo radilo u trenutku otvaranja stečaja? „Srećom, dosta ih je našlo posao, primjerice kao glasnogovornici. Svega nekolicina uspjela je ostati u struci, uglavnom u Jutarnjem listu“, kaže Biljana Bašić.