Napokon smo ispunili san i dobili pećinu na kojoj piše naše ime

Obično se kaže kako je dvadeseto stoljeće trajalo od 1914. do 1989. U Hrvatskoj je to bilo malo brutalnije. Sudeći po romanu „Sjećanje šume“ Damira Karakaša, dvadeseto stoljeće počelo je negdje 1960-tih, kupnjama televizora i traktora, i u njega se nije ušlo iz devetnaestog stoljeća, još se taj narod po likama i slavonijama smještao po nastambama u kojima su bili nesigurni tamo iz davnina prve najezde Turaka, ne računamo li ekipu oko Ilirskog pokreta koja se nakratko našla u Zagrebu u devetnaestom stoljeću i onda netragom nestala iz bitnog života ove suvremene nam republike. Znači, kao da smo imali situaciju da se naš današnji dragi posjednik domovnice nekako uspio zadržati, samo njemu znanim čudima konzervacije, u sedamnaestom, osamnaestom stoljeću i onda nekih dvadesetak godina uživao u blagodatima dvadesetog stoljeća.

No kao svaka divlja životinja, ovu je činjenicu doživio kao torturu i jedva dočekao pad Berlinskog zida ne bi li nastavio odande gdje je stao, a to je bilo još neodživljeno devetnaesto stoljeće, velike nacionalističke ideje, odnosno ispunjenje sna: a to je napokon pećina na kojoj piše naše ime. U vrijeme propulzivnog globalizma naš se neoprimitivac htio osigurati nečim što će mu, jer je intelektualno i tehnološki posve nedorastao promjenama, dati bilo kakav okvir za vođenje svog izvan svake zdrave suvremene pameti organiziranog života. I evo ih, napokon, u sretnoj sintezi: pračovjek i traktor, likanjonac i televizor, evo velike teme u jednom filigranskom romanu kojega je nizom minijatura pisac ispisao na poštanskoj markici, da se tako izrazimo. S napomenom da se otac glavnoga lika opire traktorizaciji Like: previše nizbrdica, volovi su bolji. Nema ovdje u „Sjećanju šume“ velikih poteza, nema razvijanja likova, sve je omeđeno primordijalnim strahom nefiltriranim sviješću protagonista, sve je u sjeni ovog elementarnog osjećaja da je čovjek okružen suštim neprijateljstvom otjelotvorenim u medvjedu koji baza oko kuće i po cijelom kraju i radi medvjeđi dar-mar. 

Karakaš je otprije znan kao pisac malih poteza, kao netko, da se izrazimo nogometaški, može čuda napraviti na desetak centimetara slobodnog prostora, kao pisac kojemu je bila najvažnija preciznost, važnija od bilo kakvog epskog pristupa temi, on je možda ponajveći domaći pisac kontraepičkog usmjerenja: velike ideje i veliki ljudski formati, takvi ponajčešće uslijed steroidima politike i lopovluka napumpanih situacija njemu su bile posve passe: to što znaju svi nikada nije pokretalo ovog autora.

Početna njegova popularnost dosta je dugovala činjenici da se njega, zapravo, nikada nije pažljivo čitalo. Predstava o autohtonom ličkom autoru, gdje se pisca htjelo svesti na opću nacionalnu mjeru, o piscu neposrednom, o autoru koji iz sebe izvaljuje gromade autentičnog lokalnog miljea, pa mu se, za razliku od obrazovanih i načitanih pisaca, može vjerovati, toliko je udaljena od realnog stanja stvari da bi nas čudila samo ako ne bismo u čitanje Karakaša uračunali i likanjonski, hercegonjski, slavonjonski, ili općenito kromanjonski faktor, presudan u recentnom trenutku, kaniš li ostvarivati ikakvu karijeru. A sve to zbog toga što je malo domaćih (a možda i stranih) pisaca tako temeljito načitanih kao što je Karakaš, tako ozbiljno svjesnih svih potencijala koje literatura nosi. „Sjećanje šume“ u tom je smislu (i takvom cjelokupnom Karakaševom opusu) ključna knjiga, ulazna i za sociološko stanje duha nacije, i za uspostavljanje novog kriterija mjerenja okolnih književnih djela, i za pokazaj što je danas današnjima jedna od velikih tema cjelokupne književnosti nastale u postgrčkom razdoblju, tamo negdje još od Rabelaisa i opisa djetinjstva njegova neprispodobiva junaka Gargantue. Djetinjstvo je bilo centar svijeta, mjesto na kojemu se najbolje moglo osjetiti nazočnost sila koje nadrastaju čovjeka, pisci su se, stubokom, ukopavali u rane životne jade i kroz fenomenološku poetizaciju i sricanje prvih slova gorčine pokazivali od čega se to sastoje književnost i život.

Karakaš je pred čitateljima otključao ulaz u svijet vrlo, vrlo širokih interpretativnih mogućnosti. Beskompromisnost kojom se Karakaš spustio u Had djetinjstva dugo nije viđena, okrutnost pogleda podsjeća na onu Danila Kiša (s time što je Kiš radio s puno više poetizacije), koja se toliko dopala Milanu Kunderi da je rekao: Čitajte Kiša, zato što je genije i zato što je okrutan. Zato što je imao sposobnost o svome rođenome ocu pisati kao da netko petnaesti, a ne tako mu bitna karika u lancu koja je dovela do njega. Karakaš na jedan vrlo bezazlen način oslikava kraj u kojemu živi njegov junak, mali narator, a ova jednostavnost nema bezbrižnost slikarija carinika Rousseaua, iako je moguće čitanjem „Sjećanja šume“ biti asociran na njegove radove – slična je to slika svijeta, tretiramo li djetinjstvo kao izgubljeni raj iz kojega su nas u prošlom sistemu izbacili upisavši nas u pionire, gdje je moguće da se iza svakog grma krije neko nepoznato/poznato čudovište spremno izvršiti nad nama ekstremno nasilje. Naime, kod Karakaša ništa nije tako bezazleno kao što izgleda, bezazlenost situacije samo je kontekst, rodno mjesto tiranijskih užasa, a tiranijsko je sve, ne samo priroda, nego i tobože topli obiteljski kutak u kojemu vladaju rigidna pravila čije je značenje malome junaku posve nedokučivo, emocijama  nedohvatljivo jer nisu nešto što je moguće zavoljeti, značenjski zagonetno i u rangu religijskog tabua.

Jedina stvar, jedini organ odrastanja je jeza u sjeni nedokučive tajne. Rub šume, pri tome, ne pomaže, nema ovdje povratka prirodi u današnjem (ili bilo kojem drugom smislu) jer ondje šefuje nevidljivi medvjed. William Faulkner napisao je novelu „Medvjed“, u njoj se cijeli kraj obučava kako uhvatiti golemu, polumitsku neman od koje se kolektivno strepi već godinama, no Faulkner svog medvjeda prikazuje (kao i pse trenirane samo za ovaj sukob nad sukobima), dok se Karakaš odlučio za nevidljivi portret, sliku u negativu, drhtaj koji ima samo pretpostavljene a ne i stvarno počinjene užase.

U pozadini romana Karakaš plete i političku sliku ličke zabiti, njenu poglavito ustašku boračku luzersku prošlost, koja kao zla slutnja budućih događaja lebdi kao aura krvave i uspjelije budućnosti. Narator je u takvom medvjeđem kraju (i kada su ljudi i kada su medvjedi u pitanju) k tome još i biće sa srčanim oštećenjem, on, takav i doslovno drugačije tkan, pri tome čita „Front“, časopis JNA i sprema se za vojnika, jer je vojnik oličenje zdravlja. Vojnik je status bez koje se ne može ni u bračnu postelju ići, conditio sine qua non, totalno važna stvar, danas mlađima vjerojatno i hvala bogu, potpuno kao stav neshvatljiva, s time što postoji realna opasnost da nas se ponovno počne time tupiti.

Roman je sastavljen od trideset i tri kratka komada, malih priča, i može se prevrtati bez opasnosti kvarenja krajnjeg čitateljskog užitka, nećete se izgubiti u zbrci čitate li ga kako vam je god volja. Ton je stalno besprijekorno naštiman, samo kod dječakova posjeta Zagrebu i tetki Karakaš posegne za iznenađujućom slikom. Pokušao je prodati lješnjake, nije uspio, a lisica koju je oko vrata imala njegova tetka – onaj davni modni dodatak garderobi kojega će se stariji sjećati – zarežala je na nesuđenog kupca.

No unatoč ravnomjernosti tona roman je konstantno iznenađujući: ovdje se ne radi o antitetički postavljenima nevinosti pripovjedačevoj i pokvarenosti svijeta, nego o dječakovoj očajničkoj, stravom uokvirenoj želji da se postane i gori nego što jest, samo da se premosti ovaj ocean samoće: Karakašu (a i svakom drugom piscu) takve stvari pođu za rukom tek ako napišu ovakvu knjigu. Pa makar sve bilo samo na papiru.

Emitirano na Trećem programu Radio Beograda