Što se dogodilo u Velikoj Britaniji? Politika, kao i obično, u najboljem smislu

Prašina se još sliježe nakon parlamentarnih izbora u Velikoj Britaniji, a politički komentarijat već je izrekao presudu koja se od jednostranosti protiv Jeremyja Corbyna i proricanja apsolutnog poraza laburista – što je karakteriziralo sve, pa i "lijeve" medije do uoči samih izbora – razlikuje samo po tome što je otišla u apsolutno drugu krajnost, pripisujući "šokantan" izborni rezultat svemu, od loše kampanje Konzervativne stranke do rađanja nove, progresivne politike. Ono što se gotovo nikad ne spominje jest da je uistinu veliki porast podrške laburistima, a naročito Corbynu, posljedica politike-kao-i-obično – ali ne na način na koji se o tome obično misli.

Uspon populizma u posljednjih pet godina, uključujući i pobjedu Donalda Trumpa u Sjedinjenim Državama i opcije Leave na referendumu o članstvu Velike Britanije u Europskoj uniji, obično se pripisivao razočaranju "običnih ljudi" u političku elitu i liderstvo koje odluke temelji na preporukama malog broja tehnologa vlasti i analitičara – raspoloženju najbolje utjelovljenom u glasovitoj izjavi Michaela Govea da je "narodu dosta eksperata". Taj "politički umor" – pojačan, naravno, neoliberalnim politikama individualizacije i fleksibilizacije rada, koje su dovele do erozije kolektivnoga klasnog identiteta na koji obično računaju sindikati, ali koji i karakterizira tradicionalnu glasačku bazu laburista – manifestira se na jedan od dva glavna načina. Prvi je depolitizacija (disenfranchisement), u smislu u kojem ljudi prestaju glasati, udaljavaju se od politike u najširem smislu, obično se posvećujući sferi privatnoga. Taj antipolitički stav, zasnovan na ideji da je politika "prljava" i da su "svi oni isti", nije, naravno, rezerviran samo za Veliku Britaniju ni anglosferu.

Drugi je, međutim, podrška strankama ili političkim opcijama koje imaju vrlo jednostavnu poruku – najčešće temeljenu na politikama identiteta ("mi vs. oni") – kao što je većina desničarskih stranaka, uključujući UKIP u Velikoj Britaniji i Front National u Francuskoj, da i ne govorimo o parapolitičkim pokretima poput neofašističke Zlatne zore u Grčkoj – ali, s druge strane, i lijevim opcijama poput Podemosa u Španjolskoj ili pokreta Occupy. To je, u najširem smislu, poruka koju je utjelovio izborni slogan i manifest laburista: For the Many, Not the Few. 

Ono što je, unatoč svim pretpostavkama političkoga komentarijata, ta poruka uspjela napraviti jest da angažira kako one razočarane u politiku generalno, tako i one koji su neskloni tradicionalnim oblicima političke organizacije. Naravno, to ne uključuje (bar ne u velikom broju) glasače ekstremne desnice; najnovija istraživanja sugeriraju da su nekadašnji glasovi za UKIP otišli torijevcima makar jednako koliko i laburistima. Ali uključuje dvije važne skupine: one koji su najviše pogođeni politikama štednje – dakle, nekadašnju radničku klasu koja je sve više u prekarnoj poziciji što zbog automatizacije i deindustrijalizacije, što zbog izvoza proizvodnje u zemlje jeftinije radne snage – i mlade, odnosno glasače između 18. i 24. godine, koje se tradicionalno smatra nezainteresiranima za politiku. Prvima je Corbyn ponudio dvije važne stvari: razumijevanje i nadu. Kao profesionalni političar, s dugim iskustvom rada "na terenu" i političkoga organiziranja ne samo u Islingtonu, londonskoj općini čiji je predstavnik, nego i izvan njega, Corbyn je pokazao sluh za probleme "običnih ljudi": odsustvo socijalne zaštite, krizu u zdravstvu i ostale posljedice konzervativnih politika štednje, na koje je redovito podsjećao prvo Davidea Camerona, a zatim i Theresu May u tjednim Prime Ministers Questions, a potom ih učinio središtem kako Manifesta, tako i kampanje. Za druge se pobrinulo aktivističko krilo Corbynovih pristaša, odnosno Momentum, koji je okupio ne samo "mlade", nego i mnoge starije aktiviste, članove i javne osobe, koji su vjerovali u mogućnost razvoja progresivne politike i odlučili posvetiti vrijeme i napor tome da podrže političara koji ju je utjelovio.

U angažiranju Corbynovih glasača velika se zasluga pripisuje novim tehnologijama, naročito društvenim medijima. Premda utjecaj medija ("novih", kao i "tradicionalnih") ne treba, naravno, podcjenjivati, moj je dojam da je za rezultat laburista jednako zaslužno klasično političko organiziranje. S jedne strane, Corbyn je išao od općine do općine, od grada do grada, razgovarajući s biračima i slušajući njihove probleme te se pobrinuo da Manifest (a u dogledno će se vrijeme vidjeti je li i politika) Laburističke stranke uključuje rješenja za najhitnije probleme. Isto su radili i ostali predstavnici stranke kada je kampanja počela. Iako su do tada interna gloženja i otvoreni pokušaji da se Corbyna smijeni zaista sugerirali da laburisti kopaju vlastiti grob, većini lokalnih predstavnika mora se priznati da su, otkako su izbori raspisani, ozbiljno pristupili canvassingu, odnosno radu na reizboru, makar u "sigurnim" izbornim jedinicama. Može se samo zamisliti koliki su postotak glasova laburisti mogli uzeti da mjeseci nisu izgubljeni na interne napade na Corbyna, da je uloženo u borbu za "granična" (marginal) mjesta, gdje su konzervativci imali malu većinu, a da i ne govorimo o tome što bi tek bilo da su neki od utjecajnijih ljudi u stranci, poput Eda Milibanda, Yvette Cooper ili Chuka Ummuna, Corbynu i njegovoj kampanji na vrijeme dali podršku i resurse.

Bilo kako bilo, izborni rezultat laburista neopozivo je učvrstio i stranku i Corbyna na njezinu čelu. Koalicija koju Theresa May pokušava sklopiti sa sjevernoirskom Demokratskom unionističkom strankom privremeno može rezultirati formiranjem vlade, ali – izuzimajući političke poremećaje poput novog terorističkog napada ili uvođenja izvanrednog stanja – njezin je rok trajanja u najboljem slučaju vrlo ograničen. Ključno pitanje u bližoj budućnosti je hoće li se razne struje unutar Laburističke stranke suzdržati od frakcioniranja dovoljno dugo da održe stabilni politički pravac, koji bi na sljedećim izborima zaista mogao dovesti do nove laburističke vlade. Na dulji rok, Corbyn se može suočiti s izazovom pomirenja potencijalno isključivih političkih preferencija "starih", odnosno tradicionalnih laburističkih glasača, i mladih, koje je Momentum uspio galvanizirati, naročito kada dođe do neizbježnih ekonomskih posljedica Brexita. Te razlike – na primjer, protekcionizam nasuprot otvorenome tržištu ili stroža politika imigracije nasuprot mobilnosti – mogu postati osnova novih podjela u stranci i dovesti do novih političkih koalicija. Svaki pak scenarij prihvatljiviji je od vječne vlade autoritarnog neoliberalizma, koju su prijetili uvesti konzervativci. Hoće li će britanski glasači to pamtiti, naravno da je otvoreno pitanje.