Desni profil Zagreba

"Ubio sam Kristinu" – kultna rečenica iz filma Maratonci trče počasni krug.

"Potom je nazvao oca i rekao mu: – Mislim da sam ubio Kristinu" – rečenica iz lanjskog članka crnokronikaške herc-poetese Hajdi Karakaš Jakubin, u vrijeme prvih vijesti o slučaju Davida K. koji je ubio Kristinu.

Jesam li jedini kojem se priča o pomahnitalom žutokljuncu koji ubija iz posesivne patologije ljubavne uvrede, sa žrtvom imena Kristina, asocira s pričom iz Kovačevićevog i Šijanovog filma, podnaslovljenog Desni profil Beograda? Poveznica je manje trivijalne prirode nego što bi se činilo. 

Kad je vijest pukla, bulevarska je štampa jedva dočekala – hibridnim žanrom tabloidnog voajerizma i inverzije biblijskog prokunjenja djece do sedmog koljena zbog grijeha otaca – hvatati in flagranti i rasprostirati na stupu srama K.-ovu obitelj, prokunjivanu zbog grijeha sina. (Ne lišeno ni nekog rasizma, jer je bilo vrlo bitno naglašavati porijeklo iz Kiseljaka tako kompromitirane, umrljane familije, s mnogo sugestija kako se radi o "tipičnim Balkancima", kao da slušamo Milanovićevo distanciranje naše visoke mitteleuropske uljudbe od cajki Prnjavora.) Tako smo saznali da su "roditelji Kristininog ubojice bogati i moćni", da se bave ugostiteljstvom, da su držali u Kiseljaku diskoteku, pa u Zagrebu kafić, a sad ugošćuju u luksuznom hotelu na Peščenici, da imaju veliku kuću na Volovčici, itd., a bilo je i govorkanja o sumnjivosti poslova. S Instagrama je prenošeno kako je nekoliko sati prije ubojstva Kristine David K. objavio sliku Al Caponea uz poruku "Bog prašta, mafija ne!", a dva tjedna prije snimku nadzorne kamere na kojoj ga traže dva policajaca, uz gangsta status: "Kad te smećari traže u 8 ujutro a ja ih posmatram preko kamera, na drugoj adresi i u toplom krevetu." Mladi krimos – doznalo se – ima u dosjeu i na duši i 72-godišnjaka kojega je prije dvije godine na zagrebačkim cestama pregazio tatinim Mercedesom. Od predaka s krvnom ljagom, iskopani su djed s očeve strane, koji je svojedobno, nakon kavanskih sukoba, smaknuo dvojicu znanaca, i tetka, očeva sestra, koja je u vlastitoj kući ubila znanca i susjeda. "Jabuka ne pada daleko od stabla", komentiralo se. Pljuštale su mainstream naslovnice tipa "krvavi trag Komšićevih", a čitali smo i o tome kako su "tri naraštaja obitelji Komšić mnoge zavila u crno od Kiseljaka sve do Zagreba", da se "odlaskom u Hrvatsku nisu riješili i sklonosti da ubojstvima i nasiljem 'rješavaju' životne probleme" ili da je "unuk po okrutnosti kojom je usmrtio bivšu djevojku i njezino nerođeno dijete nadmašio i svoga djeda i tetku!"

Degutantan i etički primitivan karakter ovakvih napisa nije u činjeničnoj problematičnosti navoda (ne mora ništa biti netočno), nego u sirovosti plasmana strasti, u kombinaciji nekadašnjeg Slobodnog tjednika i rubrika pornografije blagostanja, novinske potjernice i nadraživanja uspaljene publike zavirivanjem iz zasjede u tuđe novčanike i provizorne genealogije. Zadržimo se za naše potrebe na dramskoj mogućnosti jedne takve priče, takve pozadinske konstelacije. 

U oba dramska slučaja imamo priču o odvjetku dobrostojeće obitelji uhodanog suspektnog biznisa, koji je u taj biznis uključen rubno, s nasljedničkim pravima, no kao zasad najniži u hijerarhiji, najmanji od palube, i ne nužno trčeći da nastavlja biznis, koji potom postaje nedvosmisleno i kardinalno kriminalan, u vidu krvnog delikta prvog stupnja, specifičnije tzv. "zločina iz strasti".

U Maratoncima, pratimo Mirka, najmlađeg Topalovića, u dijalektici istovremenog bivanja jednim od Topalovića i izdvojenog u odnosu na ostalu petoricu, starije, tj. pretke – time što, kao najmlađi, još nije sto posto sigurno što je on, u njemu se to tek kuha i kristalizira, može otići na ovu ili onu stranu, postati nešto drugo ili pak skroz poput njih. Rabota Topalovića smutljiva je, obilata cinizmom, bliska podzemlju, u svojim praksama i beskrupulozna. Riječ bi možda bila besprizornost u grabežu: iza dostojanstvene fasade imućnih građana, Topalovići samo gledaju kako da ugrabe lovu, da pokopaju koga doslovno i metaforički, u čemu im obziri ne remete san, pa čak i jedan drugoga da prevare ako ikako mogu, svaki za svoju korist, sin oca da zajebe, djed unuka. Činom ubojstva Kristine, Mirko biva definitivno asimiliran u Borg – resistance is futile – pa i više od toga: najmlađi postaje odmah najgori, predvodnik u zlu, ili jezikom naše štampe: po okrutnosti kojom je usmrtio djevojku nadmašio je i svoje pretke.

SLOBODA VOLJE

Sv. Augustin o problemu zla, kao jednom od velikih teoloških kamena spoticanja: ne bi bilo zla da je Bog načinio dobre automate, ali on nas je velikodušno stvorio kao autonomna, slobodna bića, samo što mi onda, slabi, bijedni ljudi, tu slobodu zloupotrebljavamo da bismo činili opačine – i, dakle, pokajte se, grešnici, budite bogobojazni, primite u sebe Njega da biste se Spasili, jer inače ste Krivi. 



Koncept individualne krivnje smislen je samo pod pretpostavkom te famozne Slobodne Volje, suverene uprave pojedinca nad svojim ponašanjem, da ono nije determinirano. Zato se pravovjerni filozofi i teolozi – radi legitimiranja paradigme istočnog grijeha i suvislosti ideje grešnika – stoljećima upinju iznalaziti dokaze da ljudska volja, za razliku od ostalih pojava u prirodi, ne podliježe ama baš nikakvom zakonu kauzaliteta.



Jedan od onih koji su napadali koncept Slobode Volje – ali ne u ime materijalističkog determinizma (u međuvremenu na razini mikrokozmosa suspendiranog od strane kvantne mehanike) – bio je Tolstoj. "Ma što govorili materijalisti, ja nesumnjivo mogu izvršiti neki čin ili se suzdržati da ga ne izvršim, čim se taj čin tiče samo mene." No, koliko se može govoriti o protezanju tog principa kao općevažećeg za ljudske postupke? "Kušajući svoju slobodu, mogu dići i naglo spustiti ruku u zraku. Tako sam i učinio. Ali pokraj mene stoji dijete, ja dižem nad njim ruku i isto tako je naglo hoću spustiti na dijete. Ne mogu to učiniti. Na to dijete nasrne pas, ja ne mogu ne dići ruku na psa. Stojim u vojničkom redu i ne mogu se ne kretati kao i pukovnija. U bici ne mogu ne poći za svojom pukovnijom na juriš, i ne bježati kad svi oko mene bježe. Kad sam na sudu branitelj optuženika, ne mogu prestati govoriti i moram znati što ću kazati. Ne mogu ne trepnuti okom kad je udarac upućen prema mom oku." 



Postrani od znanstvenih i filozofskih rasprava o (in)determinizmu u fenomenalnom i noumenalnom svijetu, za Tolstoja je koncept Slobodne Volje neodrživ već sociološki, pa taman (meta)fizički i ne bio. Može li se stvarno, pita on retorički, svečano nazvati Slobodnim nekoga tko je recimo izvrgnut bijedi, prinudi i neznanju, samo zato što mu pripisuju Besmrtnu Dušu? Ako netko takav postane kriminalac ili sociopat, je li to onda njegova individualna moralna odgovornost, proizlazeća iz individualne Slobode Volje (za koju mu je sv. Gusta svečano objavio kako mu apsolutno i uvijek stoji na raspolaganju i brizi, samim time što je ljudsko biće stvoreno na sliku i priliku Božju)? 



Tolstoj zahtijeva (jedan od velikih tematskih čvorova Rata i Mira) kopernikanski obrat povijesne znanosti: "Kao što je astronomiji bilo teško priznati da se Zemlja kreće zato što se morala odreći neposrednog osjećaja da se Zemlja ne miče, i isto takva osjećaja da se planeti kreću, tako je i povijesti teško priznati da je ličnost podređena zakonima prostora, vremena i uzroka, zato što se mora odreći neposrednog osjećaja da je vlastita ličnost neovisna." Pogreška se krije u tome, tvrdi, što svijest o slobodi, koja nas prati kod činova koji se tiču samo nas, nepravilno prenosimo i na postupke u kojima smo dovedeni u vezu s drugima: "postupci čovjeka koji živi u tijesnoj vezi s drugim ljudima u gusto napučenu mjestu, postupci čovjeka koji je vezan obitelji, službom, poslovima, nesumnjivo (se) ne čine toliko slobodni i čine se podložniji nužnosti, nego postupci inokosna i osamljena čovjeka. Promatramo li čovjeka sama, bez njegova odnosa prema svoj okolini, onda nam se svaki njegov postupak čini slobodan. Ali, opazimo li koji njegov odnos prema onome što je oko njega, opazimo li da je bilo čime vezan (...) opažamo da svaki od tih uvjeta utječe na njega i upravlja bar jednim dijelom njegove djelatnosti. I koliko opažamo tih utjecaja, toliko se smanjuje naša predodžba o njegovoj slobodi, a povećava se predodžba o nužnosti kojoj je podložan."

TOUGH-ON-CRIME

Za našu se civilizaciju kaže da je judeokršćanska i kartezijanska, a to znači da dvostruko dualistička te bazirana na konceptu Slobodne Volje i preko nje apsolutiziranog subjekta, idealno autonomnog ega. Suvremeni moralni i pravni sustavi krivnje i odgovornosti, prava i dužnosti, temelje se na ovome, fiksirajući se na individuu i njenu savjest, odnosno osobnu slobodu. 

Na gorim mjestima na djelu je i ideološka kampanja koja kao glavnu prijetnju civilizaciji predstavlja individualni kriminalitet, s naglaskom na desničarskim brigadama koje vrše pritisak na individualni moral, usavršiti čovjeku pojedincu pridržavanje savjesti, ukazati mu milom – i u krajnjoj liniji ga natjerati silom – na više vrlosti i čestitosti. SAD među goropadnijim primjerima, sa svojom "zero tolerance" mantrom: tough-on-crime zakoni – strpaš u zatvore znatnije postotke društvene margine i eto te, "riješio" si problem klasnih ili rasnih razlika i drugih sistemskih uvjetovanosti koje stoje u podlozi kriminala. (Normalno, rezultati su porazni: što oni temeljitije nultom tolerancijom na pojedinačno ponašanje, to samo uvjerljivije i uvjerljivije galopiraju na čelu ljestvice zemalja s najviše individualnog (prijestupničkog) kriminala.)

Pogled na svijet Krležinog "gospodina generalnog" Domaćinskog, koji se u biranom društvu hvali kako je vlastoručno ustrijelio četiri "rebelske svinje zelenokadrovačke", "iz vojničke karabinke, jednoga za drugim kao zečeve", jer su mu imali namjeru provaliti u pivnicu. Domaćinski je "bankir, on je paromlinar, on je veletrgovac vinom, vinogradar, on ima pilane, on je ugledan privrednik, on je naše gore list", k tome "sagradio nov glavni žrtvenik u župnoj crkvi pod ovim vinogradom", gospodin donator i druge barokne crkve, malo dalje. Porijeklo bogatstva? Kao "liferant mesa i masti i rakije zarađivao u onom pokolju koji nije bio, dakako, nikakav 'kriminalan pokolj', nego 'pravedan rat', vođen isključivo u tu svrhu da bi takvi majmuni mogli pošteno i rodoljubivo zarađivati!" Jer nije problem u tome što je on profiter ratni i svake druge prljave provenijencije, nego je problem što mu je prljava sirotinja htjela ukrasti nešto iz pivnice, jer je to kriminal, narušavanje posvećenosti važećeg prava vlasništva koje je sljednik početnog neprava.

U Kritici ciničkog uma, Sloterdijk daje packu "konzervativnom mišljenju" zbog toga što se "gradi pozitivističkim". "Ono registrira, a da ne pita najprije o povezanostima, da se ljudi dovoljno često ponašaju egoistički, razaralački, pohlepno, nerazborito i asocijalno. Štoviše, zbog toga je kriminalitet bio, i jest, tako nadasve važan za svaki konzervativizam jer "kratko mišljenje" u njemu nalazi bjelodan dokaz za pesimističko shvaćanje čovjeka, koje pruža temelj za autoritarnu politiku čvrste discipline. Iz tog vidika "ima", dakle, već u prirodi zločinaca, kverulanata, egoista i rebela – točno onako kao što ima drveća, krava, kraljeva, zakona i zvijezda. Kršćanski nauk o nasljednom grijehu povezuje se tu s konzervativno pesimističkim razumijevanjem prirode. Za njega je čovjek biće nedostataka zbog gole činjenice da ga rađa žena." Sloterdijk traži odmjenjivanje pozitivističke dijalektičkom misli, koja se pita o genezi umjesto pukog konstatiranja opaženog. "Ona zna da pesimizmu valja doskočiti dokazom da čovjek postaje ono što on socijalno jest. Zaticanje ljudi u opakom, pohlepnom, nerazboritom, destruktivnom itd. ponašanju, još ništa ne dokazuje o njihovoj biti. (...) Ono što politički pesimizam prihvaća kao prirodu, uistinu je krivotvorena priroda: tlačenje ljudske mogućnosti."

KOMANDNI MOST

U okviru našeg prava i morala na bazi subjekta i njegove Slobodne Volje, jedinu iznimku disponiranosti za individualnu odgovornost, pri punoj svijesti i s predumišljajem, predstavljaju slučajevi gubitka kontrole i neuračunljivosti: intoksiciranost, bolest, afekt, privremeno pomračenje uma... Gubitak rasudne moći i pojma o normama, odnosno sposobnosti vladanja sobom, čini nemogućom krivnju subjekta koji nije bio za komandama samog sebe. I dalje je riječ o istom okviru isključive meritornosti pojedinačne volje, samo o negativu (nemanje slobode u svojoj volji) naspram pozitiva (imanje slobode).

Novija prisluškivanja ratnog štaba Komšićeve obrane obznanjuju "da bi se mogao pokušati izvući na ozbiljne psihičke probleme" i na dovedenost "do snažnog afektivnog stanja u kojem više nije mogao kontrolirati svoje postupke", prikazujući činjenicu da je Kristinu izbo nožem 90 puta, premda bi i nekoliko puta bilo smrtonosno, kao olakotnu okolnost: dokaz da nije bio za komandama samog sebe.

Što ti misliš o tome, Hajdi? Hajdi: "David je u postaji hladan ko špricer rekao: – Ja sam je zaklao."

Evo, Hajdi, osim što na vrhuncu pjesničke forme (da, hladan ko špricer!), prva nije popušila taktički manevar obrane. Ali malo će tko i popušiti, pri upoznatosti s činjenicama da joj je stalno i prijetio, višekratno najavljujući da će joj napraviti to što je i napravio ("kurvo, ubit ću te, ubit ću te već sutra"), da ju je ubio istog dana kad je svjedočila protiv njega zbog napada od tri mjeseca ranije, kad se s tri pajdaša iživljavao nad njom, zaskočivši je na cesti, prebivši, glavom joj udaravši u volan i uništivši joj auto, da ju je još '15. presreo i u pješačenju na ulici, udario u nogu i potom nogom u glavu, pa pet dana iza toga ponovo, otevši joj mobitel i sat s ruke, da je imao zabranu pristupa koju je redovito kršio... Što, sve je to, u višegodišnjem rasponu, radio zato što mu se u veljači '17. nakratko zamračilo?

Formalno je na psihijatrijskom vještačenju da da pravorijek o tome, ali, među nama rečeno, nije upitno da je Komšić bio sam svoj gospodar, u slobodnom i svjesnom postupanju, te time odgovoran, ako pitamo za osnovnu uračunljivost subjekta. Ali što ako pitamo nešto malo drugačije, Tolstojevom sondom, ne psihološki nego sociološki: je li postupak na neki način bio stavljen u vezu i u nekoj mjeri determiniran utjecajima iz okoline, relacijama sa svijetom oko sebe?

ČINOVI I SINOVI

Paradoks izdaje: Mirkov sunovrat ima izdajnički značaj, utoliko što uopće ne predstavlja izdaju onoga čemu su ga učili. Izdajnički u smislu da razotkriva suštinski kanibalsku narav već okruženja iz kojega je ponikao, koju ne izdaje u smislu da njegovo ubojstvo Kristine nije zaokret od praksi poštovane grobarske obitelji, nego intenzifikacija za korak dalje u istom smjeru, njihovo izvođenje do kraja.

A ima li sunovrat Davida K. izdajnički značaj, time što uopće ne predstavljajući izdaju onoga čemu su ga učili? Razotkriva li suštinski kanibalsku narav već okruženja iz kojega je ponikao? Ne riskiram da mi naraste dugi nos ako zaklimam glavom. Sljedeće pitanje je, međutim, specifičnije: predstavlja li njegovo ubojstvo Kristine zaokret od praksi poštovane birtijaške obitelji, kao samo intenzifikacija za korak dalje u istom smjeru? Tu ja mogu imati svoj dojam, ali za ne biti poput bulevarske štampe, valjalo bi mi se čuvati previše olakih tvrđenja i tjeralica za svom familijom i precima u paketu zbog grijeha sina. Ali stvar ni nije u tome.

Nije tajna da je Kovačević Topaloviće pisao kao metonimiju društva u cjelini. Društvo je to palanačkih, malograđanskih, arivističkih vrijednosti, grabežljivo, šivano na cosa nostra stranu, proštepano sistemskim nasiljem, zloćudno ćudoredničko, konzervativno i patrijarhalno. Društvo Domaćinskog i svih naših domaćinskih.

Witolde, 'ajde ti. Na jednom mjestu u svom Dnevniku, Gombrowicz koristi primjer kasarne za oslikati opći slučaj svega što i van kasarni biva kasarnom, ustrojenom na principima hijerarhije, subordinacije i po potrebi represije, gdje starješine s moći i u pozicijama privilegiranog seniorstva kinje one bez nje. "'Vojna služba' je teren gdje se ostvaruju dva nasilja, koja su u temeljima društva: nasilje prosvjećenijeg nad manje prosvijećenim, nasilje starijeg nad mlađim. Tu oficir, svjesniji, hvata za njušku poluanalfabete; tu stariji hvata za njušku mlade. Živimo ublaženim životom, u atmosferi poštovanja, ali negdje se mora naći mjestašce da bi se viši i niži, stariji i mlađi, sreli sasvim onako... bez ustručavanja." Antinomije viši/niži i stariji/mlađi kao konceptualna metafora: netko s društvenom moći (oficir, viši po činu, stariji po činu) ščepava i zlostavlja nekoga bez moći (klinca koji je unovačen). Topalovići su zaoštrena karikatura takvog svijeta – Mirko odrasta s tatom na petnaestu, jer su u kući i Laki kao prvi predak i Milutin kao onaj na kvadrat i Aksentije na kub i Maksimilijan na četvrtu i konačno Pantelija kao najviši i najstariji po činu, otac na petu, otac oca oca očevog oca, i svaki je zaposjeo svoju poziciju u redoslijedu kao svoju busiju, tvrdoglavo se ne uklanjajući, u vječnoj prisutnosti. 

Žene su, obratno, neprisutne, ne postoje mimo izvršene rasplodne funkcije, svaka rodi sljedećeg malog Topalovića i ukloni se iz svijeta i života odmah, svoje je učinila – zato što je jedino bitna subordinacijska tradicija na liniji činova od očeva do sinova. U originalnoj drami Kristina je sasvim mlada djevojka koja ne priča i nema svoje volje, poput prazne posude preuzimajući tuđe, one muškaraca oko sebe (još jedna od subordinacijskih osnova, s jednim spolom kao višim i u posjedu moći). Jedina kako-tako još i prisutna kao faktor priče, biva naskoro također uklonjena iz priče i života, u napadu bolesne ljubomore patrijarhalnog osjećaja posjeda. Njena je pak jedina funkcija na svijetu da bude ubijena.

A s čime odrasta David K.?

Znamo u kakvoj zemlji živimo. Recentna afera s Milinovićem razotkriva javnu tajnu koju ionako svi znamo: male sredine u šapama su svemoćnih lokalnih šerifa. U velikim sredinama imamo, razlika derastična, veće ili manje bandiće i njihove hobotnice. Centralnu vlast uporno i neskidivo, recidivistički, obnaša osuđena zločinačka organizacija. Hrvatsku imaju bitange – je li za čuditi motiviranost na bivanje bitangom? Na svim razinama drmaju barabe i protežiranost. Ratni zločinci su nam heroji i sveci. Što gluplje i prostačkije, to konkurentnije. Nivo jednog od vijeća Akademije je pisati slaboumne, zatucane pamflete protiv međunarodne konvencije koja traži dokidanje nasilja nad ženama. Svako malo pritom slušamo u novinama o nekoj koju je premlatio sadašnji ili ubio bivši – s uslijedjelim neadekvatnim kaznama, malima ili nikakvima. Naša kultura za to rezervira svoje posebno razumijevanje: upitan za komentar delikta, ubojičin je bratić prekorio medijsko demoniziranje obitelji, inzistirajući da su i oni svi "užasnuti time što je napravio", "nitko ne odgaja dijete da postane ubojica", nego je to "dijete napravilo od ljubomore jer s tom djevojkom hoda od sedmog razreda". Što je manje važno zbog bratićevog razmišljanja, a više zbog toga što se takvim razmišljanjem samo uklapa u dominantno, za koje je zločin odmah razumljiviji i ponešto ublaženiji ako "zločin iz strasti"; ne podržavajući čin nasilja, ipak s tendencijom blagonaklonog doživljavanja samog osjećaja koji je doveo do nasilja. Bijes i divljaštvo iz posesivnog afekta ne uzimamo za ono što jest, tj. poremećaj ličnosti, patologiju za svaku osudu, nego istog časa empatiziramo ili čak simpatiziramo, jer nam je nekako normalno, potiho dajemo za pravo ljubomorniku u ideji o patrijarhalnom pravu posjeda (koncept vlasništva nad osobama kao socijalno prihvaćen i čak ohrabrivan), a možda i da se prijestupničku "kurvu" nauči pameti.

Alojz će ti oprostiti što te tukao. Slučaj požeškog župana Tomaševića govori ne toliko o iznimnosti nasilnika u nasilju (uistinu nije jedinstven u tome što radi), koliko o Hrvatskoj. Tamo gdje žena ne može ostati pri prijavi zlostavljača, a da ne mora strahovati za goli život, nemamo građansku državu nego satrapiju bezakonja, tamni vilajet. I, kao što znamo, sve su naše požege tamni vilajeti, a ni zagrebi nisu daleko, jer u zagrebima pravorijeke dijele ni pet ni šest nego ministrice obitelji koje na obiteljsko nasilje nemaju što reći doli "to  vam je tako u braku" ili poštovani profesori doktori psihijatrije koji povlačenje tužbe protiv Alojza pozdravljaju kao pobjedu ljubavi, ili barem "bračne povezanosti i želje za očuvanjem 'mira u kući'", odnosno kao osjećaj krivnje žene koja je – u potegnutoj usporedbi s krivnjom izazovno obučene koja "namjerno i svjesno šeće pored silovatelja" – Alojza namjerno provocirala, pa sad "procijenila kako je učinila 'zlo', i upropastila muža, pa je povlačenje tužbe jedino što joj je preostalo".

Tko da izliječi liječnika? U nadovezivanju na potonju patologiju, već sama mogućnost egzistencije nekoga kao Vladimir Gruden u statusu koji uživa, sve govori o Hrvatskoj, o tome s čime odrasta David K. i svi davidi ove zemlje. Stvar je imenovala i opisala Nataša Škaričić još 2014.: ''Gruden je, naime, eklatantan primjer političke psihijatrije i/ili moralne medicine usidrene u vrhu hrvatskog medicinskog establishmenta na zagrebačkom MEF-u", premda mu je opus "doslovno natopljen najcrnjim konzervativizmom i pseudoznanošću čije posljedice u praksi nitko nikada nije istražio". Vrh hrvatske psihijatrije iznjedrio je, naime, "cijelu hrpu takozvanih medicinskih autoriteta koji se strastveno angažiraju na promociji desničarske ideologije i u zagovaranju stranačkog svjetonazora, a takvima je omiljeni dio retorike pseudomedicinski rječnik i pseudopsihijatrijske analize političkih protivnika koji se proglašavaju ludima" (u medicinskom smislu riječi). Gruden nastupa kao "važan i sveprisutan dio tog vrha", "institucionalno priznati stručnjak koji politički zloupotrebljava psihijatriju, vještači žrtve i nasilnike sukladno svom svjetonazoru (ili mizoginiji, kako hoćete) i čak javno prokazuje i evaluira 'duševne bolesnike', što je po sebi nečuveno", s metodom uzimanja anamneze koja se svodi na "potrebu da napadne liberalne ideje i političke opcije". Ali ne bi mu s takvim ponašanjem bilo moguće figurirati kao ugledan i institucionalno priznat stručnjak "da u Hrvatskoj nije došlo do izvitoperenosti kataklizmičkih razmjera". "Najstrašniji dio kataklizme, naime, nije sama socijalna slika Hrvatske – koja jest strašna – koliko slika Hrvatske kao asocijalne, psihopatske države u kojoj najveće poštovanje uživa nasilnik ili zaštitnik nasilnika", rezimira Škaričić. 

Iz višedesetljetne tradicije Grudenovih udžbenika kao obavezne literature na MEF-u ili činjenice da se radi o medijskoj posvuduši koja je svako malo rado primana, s gomilom oglasnog prostora na raspolaganju, rastumačiti narodu kako stoje stvari, lako se čita mjera vrijednosti hrvatskog društva. A nije bilo toliko davno da se ne bismo sjećali kako je bivši ministar Primorac Grudena – kao nekoga tko se "proslavio" izjavama da je homoseksualnost bolest koju treba liječiti i spriječiti, a zlostavljanje u obitelji "sado-mazo odnos između djeteta i roditelja koji dijete ponekad priželjkuje", ili odbijanjem priznavanja mogućnosti silovanja u braku, jer da je neuvažavanje ženskog ne legitiman dio seksualne igre, onako kao što "kokoš uvijek bježi pred pijetlom i time pojačava njegovu seksualnu želju" – imenovao na čelno mjesto Povjerenstva za prosudbu programa spolnog odgoja u školama.

A onda nas jako čudi kad čitamo o "šokantno pozitivnom stavu prema nasilju u vezi" kod mladih: 40-45% ih smatra da "mladić ima pravo udariti djevojku" ako ga ljuti njeno ponašanje, ako ga ne sluša, ako sazna da je nevjerna, ako sumnja da je nevjerna, ako ne vodi brigu o njemu kako bi trebala, i sl. (ali i ona njega u analognim okolnostima, ukoliko joj je izvedivo, te da je ljubomora oblik ljubavi).

Činom ubojstva Kristine, David K. tek biva definitivno asimiliran u Borg. Nedavno sam morao za stanje u zemlji evocirati koncept banalnosti zla: najgore stvari koje se među ljudima događaju nisu one u kojima devijantna, otpadnička individua prelazi u prijestup, postupa drugačije od kolektivne savjesti, već one u kojima individua ode korak dalje u postupanju onako kao svi, po ustaljenoj kolektivnoj savjesti. Zagreb i Hrvatska malo imaju uporišta za zgražavati se svisoka nad monstruoznošću Davida K. I trebalo bi se zgražati – samo s kakvim pravom, s kojeg moralnog pijedestala? Zagreb i Hrvatska jesu David K.