Selvedin Avdić: Nama kataklizma ne bi smjela biti nešto nemoguće

„Kap veselja“ naslov je novog proznog djela bosanskohercegovačkog pisca i novinara, Selvedina Avdića, autora čiji je debitantski roman „Sedam strahova“, kako kaže urednik obje knjige, Kruno Lokotar, uvelike nadišao granice jezika na kojem je napisan. Ta je knjiga u ozbiljnoj zemlji i ozbiljnoj kulturi, u Velikoj Britaniji, 2014. bila među pet najboljih paperback izdanja prema izboru „The Guardiana“.

U međuvremenu, Avdić je napisao i jedinstvenu, nazovimo je, tvorničku knjigu: „Moja fabrika“ priča je o zeničkoj željezari, ali ispričana bez jednog jedinog podatka o proizvodnim kapacitetima i karakteristikama raznih strojeva u njoj.

I u novom romanu Avdić je ekonomičan u tekstu i neekonomičan u imaginaciji: „Kap veselja“ zbiva se u gradu koji je opisan tako da se čini kako u njemu Mad Max ide u vrtić, a Borghes radi u ugostiteljstvu.

U tom svijetu kojeg su zajedničkim naporom gradili latinoamerički pisci i David Lynch, pograničnom području između Maconda i Twin Peaksa, glavni junak Miran pokušava živjeti onako kako se i zove, dok priču o njemu, svijetu kojim gospodari Kralj banana, ljubavi i samoće, priča Šef sale nestalog Hotela Metalurg.

Devet godina je prošlo između tvog prvog romana „Sedam strahova“ i „Kapi veselja“. Što je razlog tako duge stvaralačke pauze: famozni strah od druge knjige, uživanje u drugim dimenzijama prostora slobode - kako si jednom opisao pisanje bez medijskog dead linea i radničke norme – ili je riječ o nečemu trećem?

Meni je teško početi pisati drugu knjigu dok prethodnu ispraćam, a roman „Sedam strahova” godinama sam ispraćao. Bilo je tu prevoda, novih izdanja, promocija, intervjua... Stalno sam nešto objašnjavao, čak pisao dodatke romanu, nikako me nije puštao. Napisao sam i „Moju fabriku”, uredio nekoliko knjiga, pisao na Žurnalu... Sad me malo sramota kad vidim da i nemam neko dobro opravdanje za ovoliku pauzu. Volio bih kada bih mogao reći da sam vrijeme potrošio u „uživanju u drugim dimenzijama prostora slobode”. Al' slabo, bilo je najviše sekiracije i nervoze, bosanskohercegovačke svakodnevnice. Doduše, povremeno sam pravio i neke bilješke za „Kap veselja” ali nije to bio prilježan rad. Još više sam usporio pisanje pred kraj romana. Čekao sam da mi skroz dosadi, da mu nemam više šta dodat ni oduzet.  

„Sedam strahova“ je, kaže internet, bio ljubavni roman. Nije krivo kazati da je to i „Kap veselja“. Slažeš li se s drugom ocjenom - onom da obje tvoje knjige ponajviše govore o usamljenosti?

Slažem. Ne znam šta je sa mnom, imam lijepu porodicu, nekoliko zaista dobrih prijatelja, kao da se plašim da bih sve to mogao izgubiti. Ali, bilo je teških momenata u životu, u bliskoj istoriji imali smo ružnih događaja, kao što znamo... Uvjerio sam se koliko je malo potrebno da se čitav svijet uruši. Bilo je mraka u kojem sam mislio da na svijetu više ne postoji niti jedna sretna porodica. Izgleda da me taj strah nikada nije napustio.   

„Kap veselja“ se, iako to, mislim, nigdje ne piše jasno, zbiva u Zenici, ali „tvojoj“ Zenici: postapokaliptičnom bivšem industrijskom centru pod kojim žive mitska bića, dok u njemu nasilnici šetaju kostimirani u banane. Je li procjena kriva?

Nije, ja pišem samo o onome što bar donekle poznajem. Zenicu dovoljno dobro poznajem da znam gdje spavaju i šta jedu ta mitska bića. Nema potrebe da izmišljam atraktivnije mjesto radnje. Ovdje se ne mogu izgubiti.  

Zanimljivo je, vjerujem, to da ti, iako si poslovnim obavezama vezan za Sarajevo, nikada nisi promijenio grad stanovanja. Zašto? Da li je, možda, odgovor u romanu: „...ne vjerujem da čovjeku može biti mnogo bolje u životu samo zato što promijeni mjesto stanovanja. Svi sve nosimo svuda sa sobom.“?

Sigurno je to jedan od odgovora, ja sam ga napisao, nije prepisan. Nije to ni neka velika mudrost, može se naći u većini priručnika o samopomoći. Ako neko ipak želi kvalitetnija objašnjenja, preporučujem Larkina, on je o tome bolje pisao od mene. Mislim da preseljenje u neki grad unutar granica Bosne i Hercegovine ne bi pretjerano promijenilo moj život. Sve je to jako slično, izuzev što neki gradovi jednom godišnje prostru crveni tepih po pločniku pa smatraju da su momentalno postali glamurozni. Preseljenje u Japan, Brazil ili na selo, sigurno bi ostavilo traga na moj život. Ponekad razmišljam o selidbi, ali kao što smo uočili ja sam između dva romana napravio pauzu od devet godina, ko zna koliko će vremena trebati za ovu odluku. 

Ime glavnog junaka, Miran, govori dijelom o njegovom karakteru, ali daleko više o načinu života za kojim traga. Žena u koju se zaljubljuje zove se Verena, što je na Balkanu rijetko ime, ali njegovo značenje također govori o junakinji, no ti si objašnjenje izostavio. Zašto?

Ne smijemo povjerovati u tvrdnje kako je život postao nevjerovatno brz i da ljudi više nemaju vremena za smiraj kakav zahtijeva knjiga. Pretjeruju, kad čovjek sjedne ništa se ne vrti oko njega, smiri se i svijet. Vjerujem da još uvijek postoje čitaoci koji pažljivo čitaju knjige, koji sami traže objašnjenja. Evo ja sam takav čitalac, volim meraklijski uživat u tekstu. Nisam sam, i ti si takav, vidim po pitanjima. Kada bismo počeli tražiti po familiji i komšiluku našli bismo još bar dvadesetak. Ima dovoljno ljudi koji uživaju u knjigama. Nadam se da će ih privući i moja pa će sami tražiti objašnjenja. Ovaj odgovor mogao je biti i kraći, recimo: Plašim se da bi objašnjenja banalizirala tekst pa ih zaobilazim. Ipak, zloupotrijebiću naš razgovor pa reći da postoje značajne sličnosti između mog Mirana i Mirana (Snufkin) iz Moomina.    

Inače se tvoji likovi neobično zovu: braća Pegaz, Kralj banana, Honda... Većini upravo na taj način daješ i karakterne osobine, izbjegavajući druge postupke građenja likova. Činiš to zbog ekonomičnosti teksta ili pod utjecajem književnosti koje voliš?

Zbog ekonomičnosti teksta i pod uticajem svega. To mi je najdraži dio pisanja. Imena pažljivo biram, značenje, zvučnost, melodiju, sve dok se ne stope s likovima. Usput se i dobro zabavljam. Kao što sam rekao, kada mi tekst postane dosadan, to je znak da nemam ništa novo da mu dodam.

Sudeći po kraju knjige, tebi je optimizam amputiran po rođenju i kataklizmu doživljavaš kao happy end?

Sudeći po tome, ja sam osoba koju treba izbjegavat pri jutarnjoj kafi. Mislim da svijet treba temeljno mijenjati, ne vjerujem ni da ovako možemo još dugo. Nama kataklizma ne bi smjela biti nešto nemoguće. Mijenjanje svijeta takvih razmjera doživjeli smo u Bosni i Hercegovini, dobro se još uvijek sjećamo. Stari smo mi borci protiv kataklizmi, veterani.

Sveznajući pripovjedač u romanu je Šef sale Hotela Metalurg. Zašto baš tog hotela kojem si ti u tekstu ispravio sve manjkavosti iz vremena gradnje?

Ideja za roman nastala je kada sam prolazio pored hotela koji su novi vlasnici počeli rekonstruirati. Skinuli su prozore i ostale su prazne crne duplje. Taj hotel nekada je imao lijepu baštu u kojoj je svirao orkestar a konobari su nosili elegantna odijela. Bio sam dječak, možda sada lažem sam sebe, možda to i nije bio neki orkestar nego raštimani hotelski bend i možda konobari nisu bili toliko dotjerani, ali ja sam bio fasciniran. Slika te bašte, koju čuvam u sjećanju, za mene je vjerna slika sretnih vremena. Razglednica. Novi vlasnik, iz meni sasvim nedokučivih razloga, hotelu je dao ime „Dubrovnik”. Pitao sam se šta se desilo sa „Metalurgom”, sa njegovim uspomenama, gdje su stalni gosti, muzičari, konobari, šef sale, recepcionerka...? Možda su nastavili da postoje neovisno od ovog našeg svijeta? Tako sam počeo da pišem „Kap veselja”. Uz glas Lole Novaković.    

Između dva romana objavio si i knjigu „Moja fabrika“ koja govori o Željezari u Zenici, ali kroz priče o njenim radnicima i onome što je oko sebe mijenjala. Koliko je bilo teško priču o tvornici ispričati na način da se o istoj toj tvornici najmanje govori? Ne znači to, naravno, da je ostalo nejasno koliko je i što Željezara značila Zenici.

Nije bilo mnogo teško. Svi su pisali o tvornici i njenim mašinama, a niko se nije sjetio da kaže koju i o radnicima. Fabričke monografije pune su detalja o procesu proizvodnje ali u njima nema niti jednog imena. Nije pošteno, kao da fabrika nije palila koks u svojim pećima nego ljudsko meso. Imao sam veliki prazan prostor, samo ga je trebalo ispuniti. Počeo sam tražiti „izgubljene” radnike. Imao sam dogovor sa uličnim prodavcima knjiga da otkupljujem svaku publikaciju u kojoj se pominje zenička željezara. Znao sam da mogu biti tako velikodušan jer cijena niti jedne od tih knjižica nije mogla preći dvije marke. Radovalo me je svako novo ime koje sam pronalazio. Kada je knjiga, koju sam nazvao intimnom monografijom, objavljena, prolaznici su me zaustavljali i zahvaljivali mi što sam nekog njima dragog pomenuo u njoj. Sa „Mojom fabrikom” konačno sam postao društveno koristan. Prema toj knjizi rediteljica Selma Spahić napravila je pozorišnu predstavu. Vole je kritičari, a i publika.   

„The Guardian“ je englesko izdanje „Sedam strahova“ uvrstio među pet najboljih paperback izdanja objavljenih u Velikoj Britaniji 2014. godine. Urednik te, kao i knjige „Kap veselja“, Kruno Lokotar, navodi kako će i tvoj drugi roman „nadići granice jezika na kojem je napisan“. Slažeš li se s njim i imaš li, dok pišeš, a i poslije, uopće takvih očekivanja?

„Sedam strahova“ je nadišao sva moja očekivanja. Sada ne znam šta mogu da očekujem. Volio bih da se „Kap veselja” čita, da se nisam džaba trudio. Kao što sam već mnogo puta rekao, dok pišem trudim se da zadovoljim samo sebe. Od toga nisam odustao ni u ovom romanu. Ali, kada knjiga izađe, nisam više toliko hladnokrvan. Naprotiv. Nije mi svejedno kad neko ružno govori o mojoj knjizi. Nije nikom, laže svako ko tvrdi drugačije, kad se konobaru požališ na espresso on te ružno pogleda.

Što je tebi novinarstvo: poziv ili izvor prihoda?

Upotrijebiću frazu zato što je istinita – novinarstvo mi je način života. Jer, toliko dugo sam u njemu da i ne znam kako bih drugačije. Pratim sve moguće medije, upoređujem, nerviram se, komentarišem, svađam se sa nedužnim narodom po kafanama... Dobro je u ova klimava vremena biti informisan. Živimo u takvoj državi da se svakoga jutra možemo probudit u drugom društvenom uređenju, bez odgovarajućih ličnih dokumenata. 

Što Selvedin Avdić čita dok ne piše i što slušaš dok pišeš?

Ne mogu ništa slušat dok čitam i obratno. To su dvije odvojene uživancije. Imam ćudljiv gramofon iz sedamdesetih godina kojem se mora oprezno i posvećeno prilazit. Nabavio sam nedavno dvije ploče Fele Kutija s kojima tjeram mraz. Također i ploču „Loaded” Velvet Underground koju sam oduvijek želio imati. U autobusu slušam mp3. Preporučujem novi album benda Dirtmusic u kojem sviraju Chris Eckman (Walkabouts, The Strange...), Hugo Race, nekadašnji gitarista Bad Seedsa i Murat Ertel iz Baba Zula. Album zvuči kao da Velvet Underground sviraju u stambolskoj čajdžinici. U posljednjih nekoliko dana čitao sam biografiju Louisa Bunuela, jedan samizdat Vuka Rodića, a završio sam i roman „Beogradski kiklop” Dragoljuba Stankovića. Čitam neprestano i u svakom položaju.