Ljudi koji nisu čuli glazbu

Znaš, jednom je netko pametan rekao da ljudi koji nisu čuli glazbu misle da su oni koji plešu ludi. I malo se onda zamisliš nad time, uzmeš abakus i zbrajaš ozbiljno i zaprave, ne bacaš procjenu onako odokativno, pa konačni račun pokaže da previše duša ovdje obitava koje nikada nisu čule nikakvu glazbu.

Ima tu, doduše, kaže precizna računica abakusa, i onih ludih što plešu, ali taman da se rasplačeš koliko ih je malo.

Evo, taj neki munjeni Saša Pavlić. Uprtio križ od 20 kila i vuče ga od Rijeke do Zagreba, još mu i noga stradala od plesanja. A pleše do iznemoglosti sav iznemogao od misli da ovi što im je posao da brinu za nas bez problema iskeširaju tri milijarde kuna za prastare ratne avione, a umiruću, teško bolesnu djecu prepuštaju eksperimentalnim lijekovima pa neka im je sa srećom. Legenda kaže da je taj Saša jednom negdje čuo nekakvu glazbu.

Ima i ona neka mlada majka iz Slavonskog Broda, isto nije zdrave glave, koja je s bebom u naručju u suzama stala pred premijera i pozvala ga da napoji i okupa svoju djecu u njenoj kući. Nema dugo da joj se dijete tek iz jajeta ispililo, a nije nikada svježega zraka udahnulo i sada ga još zagađenom vodom mora prati. Priča se po Brodu da i njoj u glavi stalno neka glazba svira.

Skupilo se, neće tome biti ni mjesec dana, par tisuća budala što je obnoć marširalo po Zagrebu jer stalno čuju neku glazbu koja pjeva da su žene ravnopravne u društvu i da ih se ne smije mlatiti i ubijati i da se to ima u kamen uklesati. Pa plesalo po ulicama, pa sve nešto šareno po transparentima napisalo pa pjevalo, evo, pravo da ti kažem, ludo skroz.

I našlo bi se tu još kakvih lunatika, znat ćeš ih ti, nema ih puno. Po plesu se prepoznaju. Glazbu čuju.

A pogledaš opet taj svoj abakus i sve te neki srsi prođu. Znaš li ti, prijatelju moj, koliko je ovih što glazbe nikada ne čujahu?

Imaš tu kao neku vlast. Koja nikako da odluči je li joj posao služiti građanima, umiljavati se Crkvi, dodvoravati se nacionalističkoj ekstremnoj desnici ili uhljebivati podobne, pokorne, familiju i svojtu. Glazbe to čulo nije. Pa su nam popovi u ekspertnim grupama za zakon o pobačaju, pa u obrazovni sustav nadiru ovi što im je Zemlja ravna ploča, pa blokirani ginu pred ozakonjenim streljačkim vodom ovršne mafije, pa ministarska čeljad sve redom u sukobu interesa i kojekakvim šporkarijama, pa se smiju "iznimno" isticati nacistički simboli, pa možeš postati branitelj više od 20 godina nakon rata, pa se smije po ulici mlatiti pedere i tamnopute, pa je poželjno vrijeđati i prijetiti onima koji drugačije misle, pa te smije javna televizija koju prisilno plaćaš lobotomizirati, pa valja zdušno uništiti civilno društvo. I svega su tu nakotilo, druškane moj, da ti ne nabrajam dalje, znat ćeš ti to i bolje od mene.

A imaš kao i neku opoziciju. Posebno ove, kako se ono zovu, socijaldemokrate. Neka digne ruku onaj tko se može sjetiti da su zadnjih nekoliko godina rekli ili, nedajbože, učinili nešto korisno i važno. Osim što su čistili iz stranke misleće i nepodobne, a zbrinjavali po funkcijama i radnim mjestama svoje hemeroide. Nekako ti, brate, dođe grehota trošiti vrijeme i slova na njih. Nema tu glazbe, dragoviću moj.

Pa se zbog svega toga morao pojaviti i Sale i mama iz Slavonskog Broda i noćni marševi i svakakva još zgoda koje se ovima što glazbe ne čuju čine čudesima i ludorijama. Zato se nemoj čuditi ako te krivo pogledaju plešeš li kada čuješ glazbu. Taj ti pogled u ovo nedoba u kojemu su na cijeni neljudi dođe kao orden na reveru. S ponosom da ga nosiš.

I zato samo pleši, pleši, pleši i dalje sve dok ti noge ne otkažu. I slušaj glazbu koja te vodi. U ovoj zemlji samo je lud čovjek normalan.

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2018. godinu