Miloš Đurđević danas donosi pjesme Miroslava Mićanovića

SPOMENIK

Nije završilo dobro,

složili su se šverceri devizama na

seoskom križanju, ispred slastičarnice,

gdje danima sjede dokoni promatrači,

oni koji piju jutarnju kratku

i listaju novine.

 

Nije ispalo kako treba,

tuže se ogorčeni roditelji za čije je

stradale u ratu podignut spomenik.

 

Kakav je to spomenik?

pitali su mnogi poslije postavljanja,

to se nije smjelo dogoditi,

prosvjedovali su.

 

Nemamo gdje dovesti djecu iz

škole, kaže učitelj likovnog.

 

Ne razumijete ni povijest

ni umjetnosti, branili su se oni koji su

dovezli gomilu kamenja iz Bosne i

prosuli je u park.

 

Trebalo bi postaviti klupe,

ponudili su šverceri devizama na

seoskom križanju, ispred slastičarnice,

trebalo bi postaviti klupe da oni koji

leđima okrenuti parku i smrti, licima

zagledani u budućnost koja prolazi,

imaju gdje sjesti i odmoriti se.

 

Jednako kao oni koji čekaju nešto

i oni koji ne čekaju ništa.

 

 

DAN

Dan se lomi oštro i tvrdo,

Bijelo i sjajno, kao što beskućnik

Zabada nož u tijelo siromaštva i

Pronađene boce.

 

 

ZIMA

Nije bilo prvi put da

šinobus kasni na pruzi

Vinkovci – Brčko.

 

Imali su tijesne cipele i

zima je bila teška dok su

čekali da se pojave dvije

djevojke iz Osijeka.

 

Čekanje i strepnja ljubljenja

u vežama zemljanih kuća.

 

Jezik u ustima, slast

gubljenja zraka.

 

Dva su nožna prsta ništa

spram onoga koliko je to

vrijedilo – rekla su obojica

kirurgu koji nije znao što bi:

plakao ili se smijao.

 

 

PRIVREMENO STANJE

Arsen Dedić piše o zgađenosti majke i ne znam kakvog oca koji piju svojih 6 crvenih, ili nekih drugih pilula. Možda se to u Dalmaciji radi drukčije, zbog južine i blizine mora. Je li to različito od obitelji do obitelji? Bolest kao privremeno stanje i optimizam da će se već nešto dobro dogoditi kad ih progutaš, popiješ. Tablete, lijekove. Vjera u medicinu, znanost. Privremeno stanje.

 

 

LIJEPA SLOVENIJA

On bi volio napisati pjesmu o dolasku na rub Slovenije, na granicu s Italijom, gdje sjede šahisti, pliva popodnevni alkohol i piju radnici, a preko puta parka, pozornice i goleme secesijske zgrade počinje koncert. Promukao i snažan, sonoran glas ostarjela pjevača, kao da je upravo napustio rudnik i umio se jeftinim sapunom, tvrd i žestok, privlačan zvuk gitare šiti se preko zvučnika. Balada o rodnom mjestu, jagodama i obitelji stiže lagano do pijanca, beskućnika i onoga koji želi napisati pjesmu o Sloveniji. Nižu se nakon prvog semafora odmarališta, putovanja na more, razglednice, djevojke, vjera u bolje sutra (1950-1990). Lijepa Slovenija.

 

Miroslav Mićanović (Brčko, 1960), pjesnik i prozaik, antologičar i kritičar, diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Njegovi književni radovi nagrađivani su u više navrata, redovito uvrštavani u antologije, izbore i preglede suvremene hrvatske poezije i prevođeni na strane jezike. Objavio je petnaestak knjiga poezije i proze, s Brankom Čegecom priredio po mnogo čemu važan pregled hrvatskoga pjesništva osamdesetih i devedesetih, "Strast razlike, tamni zvuk praznine" (1995) i sastavio antologiju suvremenog hrvatskog pjesništva "Utjeha kaosa" (2006), prevedenu na engleski i mađarski jezik, dostupnu i na internetu.

Njegova knjiga proznih tekstova "Trajekt" objavljena je na poljskom jeziku (Katowice, 2011), a na slovenskom su tiskane njegove izabrane pjesme pod naslovom "Tisoč majhnih sonc na razbitem steklu" (Ljubljana, 2011), kao i knjiga izabranih kratkih priča naslovljena, "Divji pes" (Ljubljana, 2011). Sudionik brojnih domaćih i europskih književnih festivala i dugogodišnju voditelj radionica poezije i kratke priče. Niz godina uređivao je časopis Quorum, kao i pjesničke i prozne edicije u Nakladi MD. Živi i radi u Zagrebu.

Mićanović je već na početku bavljenja u poezijom pokazao jasan interes za istraživanje onih sadržaja koje je prepoznao u međuprostoru između lirizma u takoreći, kanonskoj, modernističkoj formi s jedne strane, te jezične poezije i pripadajuće poetike s druge strane, koja je u domaćoj poeziji najvećim dijelom koncipirana i razvijena 1970ih i 1980ih. U ovom je kontekstu, kao malo koji suvremeni hrvatski pjesnik, razradio poseban postupak za konstrukciju ritma u pjesmi, odnosno pjesme kao cjeline, temeljen na minimalnom verbalnom materijalu, pri čemu su potpuno razgovijetni i čitki naznačeni slojevi pjesme, u kojima vibriraju i nadopunjavaju se sadržaji u rasponu od elementarne osjećajnosti i ekspresije do čiste misaone koncepcije.

Možda je i zbog toga u višedesetljetnom radu na poeziji mogao koristiti, za njega bitne, elemente shvaćanja poezije sažete u poetičkom kredu o "svijetu kao tekstu", kako bi zatim zahvaćao, detektirao i opisivao osobna iskustva koja svoju drugost u recepciji grade i zadržavaju zahvaljujući njima naizgled suprotnom, realističkom okviru i snazi osnovnih realističkih postupaka, kao to su konstrukcija opisa i dijaloga tj. pozicije i funkcije glasa u tekstu. Drugim riječima, u njegovom je pisanju uvijek zamjetna određena dinamika i poseban suodnos stiha i rečenice na onim jezičnim i izražajnim razinama, koje su često neprepoznate kod drugih autora odnosno na neki se način podrazumijevaju i stoga su bitno iskrivljene. Ako je doba "velikih priča" definitivno za nama, fragmentacija kao postupak za oblikovanje teksta i opisa neposrednog iskustva zadobiva aktualnost u novoj artikulaciji egzistencijalnih, nužno osobnih, kao i nadindividualnih, uvijek političkih, praznina tog svijeta i mrvljenja njegovih dimenzija u kojima živimo. Ovdje donosimo pjesme iz njegove nove knjige, "Obrt za pranje perja" (2017). (Miloš Đurđević)

 

Na Forum.tm-u smo do sada predstavili poeziju Predraga Lucića koju možete pročitati ovdje, Tomaža Šalamuna ovdje, Nikole Madžirova ovdje, Nikole Vujčića ovdje, Voje Šindolića ovdje, Branka Čegeca ovdje,  Anke Žagar ovdje, Fione Simpson ovdje, Tone Škrjanca ovdje, Sanjina Sorela ovdje i Vlade Kopicla ovdje