Petar Opačić se u svojim knjigama poezije uvijek nastojao mijenjati, pronalazio je i istraživao drugačije poetičke postupke i preuzimao novi fon lirskog govorenja i opisivanja
AKVAMARIN
Pristanište! Pod zidinama plotuni arkebuza
Kraljica lahora iz kolonija španjolskih, raspoređuje straže
u dnu uličica
Koludrice! Drži se iza zavjese svoje ispovjedaonice!
Like a sick eagle looking at the sky
Gnijezdo razoreno, pučina odjekuje od podvodne zvonjave
gusto nanizanih dana iza obzorja
Mozaik Bizanta skupljen u krilu optočenom jeguljama
dani... ikra... hridi...
Evo i tebe more s čizmama dubokih sara koje sežu do bedra
zapjenjene kobile zelenih nozdrva
Iz dana u dan samuješ u prelijevanju pjene i krijeste i sanjaš
obnaženost zagrljaja pred koljenom Afrodite!
Usne i grudi pokrivene čipkom, naziru se... gdje smo to mi?
brijeg... dol...
brijeg... dol...
Pljuskaju smokve miris zore i svježinu rastvorenih agava
S FORTICE
Uz odsjaj glave
mesinganog lava u sumaglici, gotovo crveni,
otoci naježureni; u ponavljanju,
pri dodiru laktova
razlijegala se beskonačna kopija, ti,
do nevidljivosti umnožena,
zračni čvor naših jedinstvenih
bića. Neka je kretnja
probudila davno zatomljena čuvstva,
s prastarim strahom vodenoga
monograma. Na obali, između jednog
i drugog uplova, tvoja haljina,
rastvorena od vjetrova,
gore, u visini kolebljivog
fenomena; na kraju, ništa ne
odolijeva. Preostaje rijetka školjka u kosi,
među svačijim glavama, slučajno
zalutala u prijedlogu po kojemu se sve
ponavlja.
FILM O CIPELAMA
Potvrđuje scenarij po kojemu se majstor
Ciliegia odazvao u Dvorac
u kojemu je ognjište da se njime
loži oganj i griju sobe.
Visconti se vratio iz vrta – uplašio
se sijevanja i grmljavine;
dolje sa Zapada, otvorilo se nebo.
U doba Carstva kad su padale glave
uvezane u jedan svezak
Ciceronova Oratora lako je bilo kuhati
mozak. Uz jaja i limun, mrvu
ruzmarina – u ulici, u kojoj nije
bilo žive duše.
"Pričekajte me samo,
vratit ću se odmah", čulo se iza mizanscene.
Padale su barikade, car je
hitao u Paragvaj, nakon samo
stotinjak metara ostao je bez glave.
Cipele su imale rupe – u njima crvi,
paradoks Civilizacije. Tko
žudi Vječnost, treba ići bos,
na TRI – skinuti kape,
lišiti se bolesti uha, da bi,
poslije niza godina, vidio svoje.
Njihove su ruke postajale kopita –
njihova lica izdužila su se u njuške.
NE TREBA SE BOJATI PLIME
Ne treba se bojati plime.
Opasna je oseka. Plitki se svijet boji
onoga što nije podriveno,
dotrajalo, a izlazi iz vode u razgovoru
s pršljenovima kroz koje gori
fitilj sve do srca, dok nadire plima,
puni i grije organski talog
koji za sobom ostavljaju utopljenici,
a smrt protječe
i fosili u tvojemu licu tonu u san.
SMILČIĆ: HRASTOVI NA BRIJEGU
"Godine", kaže, kao da je riječ o nečijim
tuđim, "stratio sam, kao što ćeš,
bez ikakva smisla i ti stratiti svoje", kao trajanje
ili ponavljanje, pomislih u sebi – istih,
al' ne rekoh ništa. Hrastovi na brijegu,
okrečen zid, a on, bez zubiju:
slika, manje za smijeh, više za sažaljenje,
al čije?
Starca, koji piša dok zbori, ili moje,
s tolikom glavoboljom zbog njega
koji uvlači udo u hlače, otresa nogom,
i dotače s poštovanjem vrh kape francuzice.
Petar Opačić (Solin, 1952), pjesnik, prevoditelj i urednik, studirao je na Pedagoškoj akademiji u Splitu i Filozofskom fakultetu u Zadru. Radio je kao srednjoškolski profesor i odgojitelj, a nakon toga bio je i izvanredni predavač na novoosnovanom Filozofskom fakultetu u Splitu. Godinama je imao kolumnu u Slobodnoj Dalmaciji, naslovljenu "TV lektira", objavljivao književne kritike kao i popratne tekstove za likovne kataloge, a usporedno se bavio i književno znanstvenim radom, te je objavio niz studija o suvremenoj hrvatskoj poeziji, od kojih su neke tiskane u stranim publikacijama. Počeo je objavljivati krajem 1970ih u splitskom časopisu "Mogućnosti", a poslije je uređivao ovaj, nekad nezaobilazan i po mnogo čemu važan književni i kulturni časopis, nastojeći proširiti njegovu koncepciju objavljivanjem suvremene angloameričke poezije.
Opačić je vrlo plodan autor, do sada je objavio preko dvadeset knjiga poezije, pisao je drame, tiskan mu i roman ("Čovjek u odijelu", 2008), a pored toga preveo je i priredio niz izbora, pregleda i antologija moderne i suvremene anglofone poezije i proze. Treba spomenuti da je, između ostalog, objavio izabrane pjesme Jacka Spicera (2004), Denise Levertov (2012) i Anne Sexton (2015). Njegova je poezija, koju kontinuirao objavljuje već četrdesetak godina, u bitnome zadana i određena mediteranskim okruženjem. Mediteran je svijet s kojim je osobno neraskidivo povezan, a kao autor u njega je od početka uronjen, njegove prve knjige naslovljene su "Salonae" (1978) i "Plovidba" (1985). To je svijet koji Opačić detektira i opisuje u svim njegovim, načelno bezbrojnim i neiscrpnim, sinkronijskim kao i dijakronijskim dimenzijama. Stoga su i osnovni gabariti njegove poezije uglavljeni u mediteranskom prostoru.
Poetički i po autorskom senzibilitetu, njegova je poezija s jedne strane ukotvljena u modernizmu, bilo da je riječ o blistavom poundovskom razgrađivanju forme, zagasitom hermetizmu montaleovskog tipa, ili splitskim pjesnicima (S. Diana, T. P. Marović), a s druge strane se širi kako bi se zahvatili i upotrijebili raspršeni postmodernistički interesi i ad hoc konstrukcije. A gotovo je uvijek uspio zahvatiti i na svoj način opisati vrlo specifičan "spleen", jedan lokalni poetski i društveni kolorit, kako bi iz njega iskoračio i zatim iznova upravo ondje pronašao osnovni poticaj i materijal za svoju poeziju.
Opačić se u svojim knjigama poezije uvijek nastojao mijenjati, pronalazio je i istraživao drugačije poetičke postupke i preuzimao novi fon lirskog govorenja i opisivanja. Ako je naposljetku kritika u njegovom "općem stavu" da suvremena društva žive u "dobu praznine" prepoznala "postmoderni pesimizam", onda je možda to najbolji pokazatelj da je ovaj pjesnik u svojoj dosljednosti "iskustvu prostora južnoga tipa" jasno vidio plićake u kojima se nasukalo Braudelovo "dugo trajanje" njegovog svijeta. Ovdje prenosimo pjesme iz njegove knjige izabranih pjesama "Antologija" (2016).
Na Forum.tm-u smo do sada predstavili poeziju Predraga Lucića koju možete pročitati ovdje, Tomaža Šalamuna ovdje, Nikole Madžirova ovdje, Nikole Vujčića ovdje, Voje Šindolića ovdje, Branka Čegeca ovdje, Anke Žagar ovdje, Fione Simpson ovdje, Tone Škrjanca ovdje, Sanjina Sorela ovdje, Vlade Kopicla ovdje, Miroslava Mićanovića ovdje, Slobodana Tišme ovdje i Andriane Škunce ovdje