Keysov je pjesnički izraz u pravilu pojednostavljen, kontroliran i suspregnut, kao da je uspio dotaći, riječima Geralda Sterna, neku prednaturalnu dimenziju jezika s kojim zahvaća slojevite i bujne senzacije Foto: Osobna arhiva
"On ne namjerava oteti dim munji već svjetlost dimu..."
Horacije: Pjesničko umijeće
I ova je lampa obasjala onu lampu, a ta lampa je sunce. Sunčevo oko i tijelo daha vjetra. Vidio sam Indiju. Onjušio. Omirisao parfem u njezinim ušima i snažna isparenja neplodne zemlje. Vidio sam 74.500 djevica složenih u praznoj zdjeli za rižu. Žuljeve vojničkih čizama i silovane udovice kako se truju. Na ulici pjevalo je dijete s ključnom kosti umjesto jezikom, sakato, pjevalo kad je stalo na pukotinu i poslalo te u materinu, na balegu, slomit ćeš i drugu nogu. Parvati. Parvati, oblih grudi, mliječna postajo univerzuma. Njoj sam došao s vatrom i lingamom koji je drhtao pod zvijezdama i crnom noći bez ramena u zdjeli za rižu punoj some i mjesečine. Njezina se soba previjala od perja i sarija koji drhturiše poput svilenih bičeva. Došao sam ne zbog nje nego zbog nimfi služavki. Noa-Noa. Djevojke s cvijećem, trešnjama. Voda je pretvorena u mlijeko, zmijski raspor, zlatni dragulj sjemena, oba su horizonta pod jarmom. Njegova je krv otrov. Šljiva. Bijele ćelije zatočene u crnoj epidermi. Defovi nemogućeg zvuka. U sumrak i svitanje u pozadini plava svirala ogoljenih brda. A između Swami Viva i njegovo predavanje o Djevicama. Oospheri lupaju po malim bubnjevima. Čednost je pornografija: aksiom: na dalekom brežuljku pod prašinom tisuća godina leži stablo indijske smokve. Onaj koji se prejede smokava i zanemari lišće, prdit će zauvijek. Pogledaj – u izmetu rastu grahorice, bakterije nečisti u svim zdencima, ures fontane. Oko bazara kruže crvi kojima krvare desni. Uperi ručnu lampu u trnje, pronađi duhove djevica, pomiluj ih, pogladi im joni, pokaži im Vede, puzavice prve kuće i cigle od blata dok se peku na suncu. Pod crvenim rajčicama, pod zelenim, škorpion čije su vene vatra, s nakalemljenim krilima golubice, dojen od šest zvijezda, koji je na pisti u Delhiju zaklao Taraku.
***
A zatim sam izvadio svoj rog i počeo puhati. Zatim je i ona počela puhati. Zatim i susjedi. Zatim ženske papuče i prijateljske ženske buhe. Prelomljena svjetlost u svetoj vodi. Rekla je. On je rekao. Ja, ti, i svi ostali, onda se pojavio Vach i rekao. I onda je sve započelo. U počeku je bilo puhanje. Indra je postao ljubomoran pa je rog stavio na glavu, nagnuo se i pretvorio se u Amazonku staru tisuću godina s jednom sisom, bez glave. Zatim sam dovukao psa rata. I pobijedio. Amrita. Školjka, rog, žuti rogovi mjeseca i narančasti grašak. Penicilin. Karikatura nalik na lutku nabijenu magarcu u dupe.
Oko napuštenog mravinjaka svila se kobra, klizi pored zdenca, pored plavog bivola u staji, pored bivšeg ne-diraj-me čistača zahoda i izmeta, pljuvačnica i svinjaca, pored Deccan Chroniclea, i čovjeka u carinarnici koji se odmjerava krepkim intenzitetom svoje povijesti, pored potopa i napetog mungosa, pored tetoviranog dupeta s Blitz novinama tiskanima na oba guza, pored hrpa s kojih kapaju riječi, preobražena vegetarijanska jaja, pored XIV. pjevanja, prema prividu beskonačne energije. Pas rata je pobijedio zahvaljujući otrovnim biljkama. Helebarda i kukuljica. Ugljični dioksid i fratricid. Faunocid i florocid. Alge servirane u mračnom oceanu. Morska zobena kaša, izgubljeni nožni palac svetog Ante i svetog Ksavera uzlijeće iz pustinje poput planine Kailasa s niskih brežuljaka, poput kaktusa koji razara i umanjuje i djeluje na one koji ga začuđeni dotaknu. Lažni hodočasnici i suša, došao je Krišna s školjkama što se njišu poput zvonca obješenih o dvije sohe pod njegovim pazuhima. Svakih 7777 godina on sedam godina kuha znoj, posipa ga tabletama joda, dodaje nektar, fermentira ga 40 dana i 40 noći u dubokom snu, budi se, okreće prema tebi, čitatelju, navodnjava suha riječna korita i u naboru nestaje iz ovog svijeta sa svojim božanskim potopom.
***
Agni je tu kuhar. Momak neobična izgleda, sakat, talidomid – oprljio je panj svijet je tu naokolo – tri noge i sedam ruku, tri glave u plamenu i sedam jezika da promiješa curry i rijetko maslo. Ako poput njega jedeš meso, on postaje ljubomoran, narastu mu kljove i poždere te. Po šumi tumaraju misionari, od vrijesa i sunca tabani im postaju kožnati. Kroz vrata na zapadnoj strani kuće izlazi mjesec, slijedi ga sunce. Bicepsi su mi poput mojih nadlaktica – neki asket kuha u kuhinji. Skuhaj mi misionara! Debelog fratra ili bucmastu sestru nabodene na ražanj poput mjehura od opekline na trnu. Žarač, žarač, tupa-tapa-tapa, Ifa i Exu izgledaju kao Agni koji trlja ciglu, krcka himne u gornjim sferama. Zvuk zelenog drva, dimni signali. Pojeo je svoje roditelje; ja ću pojesti menonita, zaliti ga mlijekom zebua i mušicom, monogamna mormona, šećer i šišmiše. Kuhinja je imala 4 zida i nije imala središte, prepuna dima, oči su pocrvenjele, a starice su se nagnule i oslijepile. Pogledaj samo crveno lice Agnija. Prije negoli je pala noć strpao sam malo dima u džep. Uljez u ovom starijem svijetu, dim je moj pečat. 4/5 gladuju; 1/5 štrajka glađu. Crna ljepotica iz kuhinje kaže mi neka ju pojedem u spavaćoj sobi. Ne želi kondom, školjku, kaže gurni ga preko dijafragme na stražnjem trijemu. Agni je ljubomorni bog. Vrt rascvjetanog bijelog lotosa kaže neki su stiješnjeni poput sjemenki sezama, a drugi su zdrobljeni u prah kao glatko brašno; neki su bačeni naglavačke u željezne čajnike, kao sastojci za juhu od riže i skuhani; a kako neki imaju usta velika poput ušice igle i trbuhe velike kao planina, oni su na mukama, ali nemaju energije da pojedu ni trunku hrane bačene na jadnu prljavštinu. Idemo van iz ove kuhinje, Nagarjuno. Preko ceste, skrivena u sjeni stabala, daleko od Agnija, mlada pastirica s grudima kao dvije mirisne ruže i strukom poput ukosnice zvijezda.
***
Uspinjući se zupčanim stepeništem mlina za rižu sa svojim žalobnim stihovima u ruci, s bankarima, trgovcima, vladinim činovnicima, nadničarima Ureda za građevinske radove, kajunskim zemljoposjednicima i policijom, nadao sam se da ću u stražnjoj sobi razdora vidjeti vulgarni ples namiguše. Cijelim putem od sjeverne Indije, šarena pastrva skače iz polja ružičaste vode. Riba se uvija i zaudara nadaleko u suncem sprženom pierinskom proljeću. Ples oživljava isušeni zdenac. Hoće li ona postati Radha? Hoće li zaplesati kathak, toptati i lupati po podu mlina? Ova neće. Ova neće. Još jedan prag, nekako to što doista želimo je nrtta, ples boginje truleži, tu ona pleše kao krv cherokee ruže kad je bijela razlivena po cedrovoj vodi i pleše s prelomljenom svjetlošću crvenog Aldebarana tik nad obzorjem. Iluzija. Stvari ovako stoje: trgovci je žele prodati u bijelo roblje; bankari je žele zatvoriti s kamatama; činovnici za razvoj žele je sputati crvenom trakom; nadničari joj žele poljubiti stopala; zemljoposjednici žele nakalemiti njezine grudi svojim ženama; policajci je žele utrpati pod svoje suknje i s lisicama odvesti u svoj klub; Gopiah je želi poševiti, ali on pleše u kutu poput bršljana sa svojim haljetkom, svojom grupom i bubnjem. Ulazi skupina učenika, bez prebijene pare, nadraženi poput oštrih špalira za rijetki prizor – putovnice za osmerostruku stazu do stabla manga i smokve, vulve ekstatične i bolje od bilo koje Betanije. Pometnja. Ples prelazi iz mlina u arenu na otvorenom gdje senzualno nauljena bedra pripadaju svim kastama, gdje iz dubokih zdenaca naglo eksplodira zbor Apsarasa, a Bik Nandi zaboravlja Tandavu i pleše sambu. Iz njezine tamno smeđe rodnice izbijaju suncokreti, s njezinih slanih, grimiznih grudi mlijeko u prahu, iz pazuha se širi miris cimeta, usta obložena divljom metvicom, a jezikom kruži poput virge pulsirajuće zvijezde. Šiva je od srama pognuo kuštravu glavu. Tiru je razjapio usta. Mahavira bulji u žbuku koja otpada sa zida i donosi odluku da će njegova mliječ štrajkati. Nataraja i Gopiah već su otišli, drže se za ruke, drhte kao dva kosa oponašajući požudu. Svijet zračenja. Tko će sve to platiti u carstvu ljubavi? Šakti, dolazi ovamo! Dolazi ovamo! Bankari, policija, vlasti, Radha, svi leže ničice sa svojim putovnicama zaborava zabodenim u cendrava srca. Ujutro će učenici odjuriti na rižina polja i novom naraštaju obznaniti milost nađenu u trenju njezine uzbibane zdjelice, i cvat obećanja pocrvenjelih usmina.
S engleskog preveo Miloš Đurđević
Američki pjesnik Kerry Shawn Keys (Harrisburgh, 1946) djetinjstvo je proveo u dolini Susquehanna, u središnjoj Pennsylvaniji, gdje je stekao prva znanja o ritualnim plesovima. 1964. upisao je studij engleske književnosti na Pennsylvanijskom sveučilištu u Philadelphiji, a zatim je u sklopu programa Mirovni korpus radio u južnoj Indiji, u saveznoj državi Andhra Pradesh. Početkom 1970-ih, nakon završetka studija, tri godine boravi u Brazilu i nakon toga predaje na koledžima, posvetivši se hinduističkoj, budističkoj i afro-brazilskoj kulturi. Od 1977. godine glavni je urednik u izdavačkoj kući Pine Press, koja objavljuje dvojezična izdanja suvremene svjetske poezije. Početkom 1980-ih kao Fulbrightov stipendist putuje u Brazil, u Bahiju, gdje je skupljao i bilježio pjesme afro-brazilske zajednice, a nakon povratka u SAD radi na Sveučilištu u Iowi. Sredinom 1990-ih putuje Europom, nekoliko tjedana boravi na Jadranu i u Zagrebu, a 1998. odlazi u Vilnius, gdje danas radi i živi sa svojom obitelji.
Kerry Shawn Keys objavio je četrdesetak knjiga poezije, prevodi s portugalskog, češkog i litvanskog, pisao je tekstove za plesne predstave, džez i flamenko izvedbe, a zadnjih godina objavljuje prozne tekstove i književnost za djecu. Njegove izabrane pjesme objavljene su na češkom ("Krajina supu", priredio i preveo Petr Mikeš, 1996) i litvanskom ("Menulio smukle", u prijevodu Eugenijusa Ališanke, 1999). Zapažen je kao izvođač svoje poezije te je, na primjer, sa džez perkusionistom Vladimirom Tarasovim nastupao po Europi i Rusiji, snimio nekoliko CD-a i sudjelovao u multimedijskom projektu, video-operi " Flood", Frida Manna i V. Tarasova, u ulozi biblijskog kroničara i komentatora.
Priroda i njeni ritmovi osnovna su tema njegove poezije, a pjesme gradi u kontrapunktu izvanjske dimenzije strane krajolika i intuicije o dubljoj, mitskoj i duhovnoj podlozi kulture. Keysov je pjesnički izraz u pravilu pojednostavljen, kontroliran i suspregnut, kao da je uspio dotaći, riječima Geralda Sterna, neku prednaturalnu dimenziju jezika s kojim zahvaća slojevite i bujne senzacije. Brazilski pjesnik Lędo Ivo za njegovu poeziju kaže da razmata i rasprostire bijelu stranicu papira poput zmije koju iritira dnevna raskoš. Od njegovih ranijih radova, kritika posebno ističe poetski dnevnik, poemu o indijskim iskustvima, "A Gathering Of Smoke" (Kolkata: Writers Workshop Editions, 1986; Washington: Three Continents Press, 1989). Riječ je o dnevničko-poetskim meditacijama o univerzumu i trajnoj potrazi za mjestom čovjeka kao pojedinca i Drugog u njemu.
Zamislite gusto taknu tapiseriju, naizgled bez početka i kraja, svijenu poput tepiha, piše Keys u toj poemi. Razmotajte je kao da je svitak ispunjen bezbrojnim slojevima ilustracija. Smotajte je, razmotajte, smotajte, razmotajte – polako se približavate ritmu koji se može nazvati kozmičkim bilom. Cjelina opstoji u sjećanju na samu sebe, preobražavate se i počinjete živjeti u sjećanju tapiserije. Vi jeste i niste, vi i svitak i vaše djelovanje naizmjence ste smrtni i besmrtni, neki su dijelovi zamagljeni, neki u dubokoj sjeni, neki obasjani jarkom svjetlošću, onaj koji zove i onaj kojeg se poziva. A svaki ste put jedan okretaj kotača kaosa i dio nekog višeg plana. To opstoji, vi ste Indija – izraslina što se cijedi i plod neraspoznatljivog znaka/stvari... istinska Indija nepodijeljene sfere duše odjednom pomiješana na istom pladnju.
Ovdje donosimo ulomke iz prozne poeme "A Gathering Of Smoke" (Skupljanje dima). (Miloš Đurđević)
Na Forum.tm-u smo do sada predstavili poeziju Predraga Lucića koju možete pročitati ovdje, Tomaža Šalamuna ovdje, Nikole Madžirova ovdje, Nikole Vujčića ovdje, Voje Šindolića ovdje, Branka Čegeca ovdje, Anke Žagar ovdje, Fione Simpson ovdje, Tone Škrjanca ovdje, Sanjina Sorela ovdje, Vlade Kopicla ovdje, Miroslava Mićanovića ovdje, Slobodana Tišme ovdje, Andriane Škunce ovdje, a Petra Opačića ovdje