SVIJET OD PAPIRA
(U kasno ljeto, kad prolijeću kometi)
Valvasor, strastveni putnik i staretinar, sakuplja sve što je
otisnuto tiskarskom prešom: grafičke listove, šarene
zemljovide, rukom ispisane svitke
Svete sličice i prostrane mape s ucrtanim putovanjima prvih
istraživača; zavjetne poruke mornara čija sjećanja rube
brodolome, i otkrića novih kontinenata
Poput Gutenberga, ili Da Vincija, konstruira tiskarski stroj;
sastavlja ga od dijelova naprava za bojanje igraćih karata,
tiještenje vina i kovanje srebrnog novca
Premda nije bilo trgovca koji bi razumio takvu opčinjenost
svijetom od papira, Valvasor rado obilazi stare luke
i napuštena ljetovališta
Običava pohoditi i mračne prodavaonice firme Adams; to ga
čini sretnim
Pred izlozima sa zemljopisnim kartama sjene mu ljudskim
glasom šapuću; Valvasor, Valvasor! U ovom trenutku lađari
brode kroz maglu nad Canalom Grande ... Dobra im sreća!
Otkako je zvuk dalekih mora postao njegovo prostranstvo, u sjeni pinija i
modrih čempresa otkrio je sjetnu snagu sredozemnih gradova
U kasno ljeto, kad prolijeću kometi, s prozorskog stakla Valvasor skuplja suze
svetog Lovre; kuća se tad ispuni čežnjom
PUK JE SLUŠAO VIDOVNJAKE
(Gradio se Titusov slavoluk)
Iz prastarog sna, protkanog nasiljem i zdvojnošću, izlaze
povorke robova. Privučeni mirisima ebanovine te malo
poznatih stvari, potiho razgovaraju o gorčici; i širokim
listovima smokve što se namaču u amforama s vinom
Galerije Flor dovršio gradnju velebnog hrama; potom
radnici popločavali ulice. U ime upravitelja Filon je davao
lažna obećanja, a puk slušao vidovnjake. Neobični mesije
pripovijedali o apokaliptičnim vremenima. Filona je
naslijedio Fest, a njega upravitelj Albib
Tamo gdje su ledine još prekrite makovima,
gradi se Titusov slavoluk. U tijesnim prolazima između zidova, uz
Orfejevu liru ponekad zapjevaju demoni. Očaraju divlje
zvijeri, pokrenu drveće i kamenje, te zaustave rijeke. Zarivši
dugačke motke u crnu vodu, mjereći dubine, otiskuju se niz
vodotoke
Na leđa im naleglo Nebo; mračni zavežljaj
PIJESAK UNIVERZUMA
Nakon pada iz drevnog raja zviježđa Orion, činilo se da je
svemir samo rezonantna kutija, tjeskobni ocean koji
usporavaju elektrode. Iz krhotina svjetla ponekad isijavaju
skriveni elementi. U visini nebeskog ekvatora razlažu se
bezbojni kristali soli, sjaje dojmljivi dragulji sakupljeni iz
suza prognanih anđela. Kao da smo satkani od fantomskih
tvari, duboko u nebu iščezavamo poput utvara beskraja. Kad
vjetar pokrene oblake prašine, prema rubu kozmosa povlače
se biološki arhivi, gustoća kostiju, krhki sedef školjki, zrnati
karboni iz svijeta duhova, i rasuti komadići zvijezda.
GEOMETRIJA MRAKA
Između sjajnih, bakrenih zrcala rasipaju se tuneli crvotočina,
kosti najsjajnijih fosila ljeskaju se u neprirodnim bojama.
Potamnjele relikvije isijavaju žive slike. Kad zlatna prašina
dolazi iz nepoznatih dimenzija, zajedno sa zvijezdama i
nevidljivim česticama obuhvaća cijelu galaksiju. U ravnini
nebeskog ekvatora pucketaju ohlađena lava i crni vulkanski
pijesak. U preostalim hijeroglifima zgušnjavaju se eoni
sunčevog praha.
KONCENTRIČNI KRUGOVI
Otkad kruže glasine o središnjoj tami, govori se o
Saturnovim prstenima i dobu kad je nebo bilo crno kao perje
gavrana. Žudnja za mrakom potaknuta je dugim valovima
polarne svjetlosti, zvjezdanim tunelima koji neprekidno
odjekuju. Ako postoji prikladan zvuk, i biljke mogu opstati
u potpunoj tmini. Oslikani ulomci glinenih posuda, i plitki
reljefi na tankim stijenkama pećina, opisuju kako se
oduvijek žrtvovalo za carstvo smrti.
NI ISTOČNO NI ZAPADNO
Na svim stranama svijeta šire se valovite praznine, vlažna
skrovišta u monotonim ponorima stijena. Bolna su
pomračenja u sjenama kozmičkih zidova, u bljeskovima
planetarnih maglica i spiralama galaksija. U velikom
prožimanju, koje nema granica, gomilaju se krhotine kupola
i šarenih mozaika, sive nijanse mrava i kukaca. U noćnom
cvijeću trepere žilice purpura, a u mramoru se cakli kobalt
koji će zgnječiti korone zvijezda.
Gordana Benić (Split, 1950), pjesnikinja i novinarka, diplomirala je književnost i filozofiju na Filozofskom fakultetu u Zadru i završila postdiplomski studij književnosti u Zagrebu. Objavila je više knjiga poezije, knjigu publicističkih tekstova (Godina sfinge, 2003) i tetralogiju s fotografijama, odnosno kako autorica kaže "fotoiluminacijama", posvećenu Dioklecijanovoj palači u Splitu (Palača zarobljenih snova – imaginarni putopisi, 2012; Palača nezemaljskih snova – psihogrami, 2013; Palača svjetla i sjene – kozmogrami, 2014; Palača posljednjih kartografa, 2017). Njezina je poezija prevedena na strane jezike, predstavljena u antologijama i pregledima suvremene hrvatske poezije, dobitnica je prestižnih nagrada za poeziju.
Gordana Benić u poeziji se najviše bavila poezijom u prozi, formom koju je prepoznala kao sukladnu svom osnovnom poetičkom interesu. Kod poezije u prozi prelazi se iz
jednog obrasca pisanja pjesme, iz pjesme u zadanoj i/ili slobodnoj stihovnoj formi, u drugi, prozni format kako bi se kondenzirala lirska materija, a sadržaj pjesme, bez prepoznatljivih graničnika, postavio u prvi čitateljski plan. Stoga autori, u toj novoj slobodi pisanja pjesme, trebaju pronaći nove postupke za konstrukciju lirskog predmeta. A Gordana Benić, koja u jednom intervju kaže kako ju je "oduvijek zaokupljao svojevrsni svemirski romantizam" kako bi "prekoračila u nesmjestivo, lebdeće između zemaljskog i kozmičkog prostora", ovu je formu dodatno obogatila i zahvatila neke nove sadržaje i područja ekspresije u domaćoj književnosti.
Za njezinu poeziju može se reći da je koncipirana na borhezijansko oniričkim premisama o svijetu koji nam neprestano izmiče i nestaje. S jedne strane je beskonačno taloženje u slojevima zapisa i tekstova, načelno hermetičnih zbog toga što u biti govore o nespoznatljivom, a s druge je poriv da se iskorači u puki beskraj i imaginacija do kraja oslobodi svih kriterija i pretpostavljenih pravila zbilje. Kod prvoga i dalje prepoznajemo određenu potrebu da se na rubovima i marginama ocrta dio putanje jedne priče u transcendentalnom labirintu teksta, koji se nadaje kao koncentrično, dakle beskrajno unutrašnje odražavanje svjetova. A u vezi drugoga, kao da je aktiviran neki "kozmički uzgon" na tragu fantasta i mistika, odnosno pjesnika u širokom luku od Dantea i W. Blakea do Nikole Šope.
U neprestanom rastakanju oblika ova poezija, kako je rekla kritika, ukazuje na nemogućnost statične slike i mehaničke ravnoteže, a isto tako je razgovijetna težnja za određenom harmonijom. "Poezija uvijek jest u okrilju iluzornoga, tamo je njeno prirodno stanište", kaže Benić, "ali ono što je istinski pokreće jest mogućnost nadmašivanja granica i otkrivanje fluidnijih dimenzija stvarnosti… Poezija govori o našem dobu, ne samo na eksplicitno iskustveni način, već u nekom povišenom registru… takvo pjesništvo evocira našu magičnu zbilju, u koju se može uroniti i na krajnje osoban način." (Miloš Đurđević)