PAUL VERLAINE
Uskoro neću više biti Paul, uskoro ne više
pjesnik koji piše drhtavim prstima uz
ritmičke udarce pneumatičkog čekića –
nikada nisu shvaćali kako to mogu.
Žene se žučno prepiru kojoj ću pripasti
u smrti. Uvijek me je netko prisvajao,
do trenutka kad su snovi pokucali na vrata
a ja se konačno probudio – od tada pa
nadalje sve je, kao što se kaže, povijest:
Luksemburg, Bruxelles, London, dodiri,
poljupci i miris baruta. Komunar,
prenježan za paklena prosvjetljenja,
u Monsu sam pronašao boga i izgubio ljubav.
Nova godina, a ja u krevetu ispod gomile
prljavih deka i s deranjem zbog sve
glušeg lijevog uha: "Hoćete li me pustiti
da bar umrem u miru!" Ne, moj život
nije bio akademsko šuštanje papuča od filca…
Apsint i smrt sve više mi zasljepljuju pogled –
tko će od vas, Arthur, Létinios, doći
oprostiti se od mene, ako uopće itko? Hoće li se
pronaći naše ruke, naše usnice, naše riječi?
Ili ćemo biti tek slova u prašnjavim rječnicima,
besmisleno šaputanje lišća u drvoredu…
NEBO IZNAD LONDONA
Na izložbi portreta najznamenitijih serijskih ubojica
njegov bi sigurno zauzimao središnje mjesto –
ali okvir bi bio prazan. London,
30. kolovoza 1888: jaka kiša popraćena munjama
i grmljavinom otpravila je najhladnije ljeto
do tada. Nebo je porumenjelo od požara u dokovima.
Polly je imala novu kapicu, zato je nije bilo strah
da neće dobiti stranku. "Ako sam ih dobila tri, dobit ću i
četvrtu", rekla je Emily, kad su se susrele na uglu
Whitechapel Road i Osborne Street.
Kako predvidljivo! Selekcionirati životinje za hranu
i kućne ljubimce, ljude za ljude i životinje!
Pretjerano je reći da su posvuda ležali leševi,
ali smrt je bila bliska ljudima i s ljudima, naročito
u Whitechapelu, o kome je glumac Jacob Adler zapisao:
"Ni u Rusiji ni kasnije u najgorim njujorškim slamovima
nismo vidjeli takvog siromaštva kao u Londonu
osamdesetih godina." Mrtva prostitutka, ta židovka,
crnkinja, životinja namijenjena za klanje, nije bila
nikakva rijetkost. "Najgori Britanac svih vremena"
vjerojatno bi ostao samo strastveni muškarac
kad ne bi bilo okrutnosti s kojom je ubijao:
"Jezivo rezanje grla i trbuha te vađenje unutarnjih
organa." Val užasa zapljuskuje "the other half",
vlast se uplaši nemira i pokrene istragu.
"My knife's so nice and sharp I want to get to work
right away if I get a chance." Stižu hrpe pisama na
adrese policije, novina, nemir se širi po imperiju
brzinom tračeva. Legije policajaca pretražuju kuće,
saslušavaju svjedoke, okupljaju osumnjičenike –
njih oko sto. Tko je bio zadnja Pollyjina stranka,
one kišne večeri pod crvenim londonskim nebom?
Pas nije zalajao, okvir portreta ostao je prazan.
Možemo ga ispuniti bilo čime, da bude poput ogledala
koje odražava što god netko poželi.
CRNA UDOVICA
Početak je fotografija ljepotice u crnom na zidu
Facebooka i kratak zapis ispod nje: Vera Renczi,
rumunjska serijska ubojica, s nadimkom Crna udovica.
Čini se kako joj je, rođenoj početkom dvadesetog stoljeća
u imućnoj obitelji, osigurana jasna i pravolinijska
budućnost. No stvari ubrzo krenuše nagore:
prijatelji iz mladosti opisuju je kao ženu s gotovo
patološkom potrebom za stalnim muškim društvom, krajnje
posesivnog i sumnjičavog karaktera. Nakon majčine
smrti, zajedno s ocem seli se iz Bukurešta u Jugoslaviju,
gdje redovito bježi od kuće u društvo muškaraca, nerijetko
podosta starijih od nje. S devetnaest se udaje
za austrijskog bankara Karla Schicka i rodi mu
sina Lorenza. Ne snalazi se u ulozi domaćice, mame,
gostoprimke, sumnja da je muž vara i jednog ga dana
u napadu ljubomore otruje (arsen kao afrodizijak?).
Obuče crninu i svima koji su je voljni poslušati,
predivna ljutica, govori kako ju je muž ostavio.
Nakon godinu dana korote ispriča prijateljicama da joj se
javio s druge strane zavjese: poginuo je u automobilskoj
nesreći. Udaje se po drugi put, ali i drugi muž slijedi
prvoga. Do tada je sve u redu, no žena na fotografiji
je suvremeni top model i na zemljovidu Kraljevine
Jugoslavije uzalud ćemo tražiti gradić Berkerekul
u kome je navodno živjela – je li naša femme fatale
književna izmišljotina, novinarska patka? Sada, lebdeća
između dvije stvarnosti, sita braka, ali ne i muškaraca,
nastavlja svoj ubilački pohod. Nakon lišavanja slobode,
otkrivena su u njenom vinskom podrumu trideset i dva
lijesa s leševima muškaraca u različitim fazama raspadanja:
voljela je sjediti u naslonjaču među svojim bivšim proscima,
sada konačno i nepovratno samo njezinima. U jednom je lijesu
pronađen Lorenzov leš: "Umro mi je na rukama, bila
sam zadnja koju je vidio…" Postfeministička ikona,
smrtonosna ljepotica, muška fantazma…?
Na Discovery Channel-u glas u offu završava
priču o njoj riječima: "Suvremeni bi psihoanalitičari
rekli da je naprosto bila žena koja je tražila ljubav."
PUSTINJA
Noćas sam sanjao pustinju. Još nikada nisam bio
u pustinji. Noćas sam je sanjao. Bilo sam u gluhoj
sobi. Zidovi su mi oduzeli glas i osudili me
na vlastiti šum. Kažu da je noću u pustinji
isto, samo što je gore nebrojeno zvijezda, a
dolje studen, koja poput leda okiva kosti. Drobi ih.
Sanjao sam pustinju ispunjenu jadikovanjem,
samrtnim kricima i kricima silovanih žena, a
ispod svega toga, u trenucima apsolutne tišine,
šum moje krvi, šuplje kucanje srčanoga
bubnja. Preseljenje? Pohod smrti? Povici: "Gdje
je uvijek nasmijani Arkadij?" "Živ je izgorio u Vanu!"
"Gdje je poput čempresa vitka Chinar?" "Ranjenog
trbuha i slomljenih udova umrla pod zadnjim
ljubavnikom – ha! ha!" Jasno, imamo posla
s barbarskim Turcima, ali tu je već glas Njemačke,
koja najavljuje Treći Rajh i "ta tko se još
sjeća Armenaca": "Slabiji narod mora podleći."
Zašto sanjam ove ljude – moji su djedovi pobijali
i bili pobijeni drugdje i na drukčije načine?
Pa ipak hodam po kamenoj pustinji, opaljen
suncem, slomljenih rebara i duha, htio bih
nešto reći, ohrabriti onoga koji malakše kraj mene,
uputiti protest vojniku na konju, ali sve što mogu
istisnuti iz sebe jest gusta krv – dolazi iz moga
grla, želuca, s krastavih usnica, razbijenih zuba.
Tamo negdje je Eufrat, ali kako da pijem
kad su njegove vode crvene i tisuće djece, žena
i muškaraca plutaju nošeni strujom ravno u smrt.
Hodamo i naš cilj je smrt!
"Genocid", zbore Elie Wiesel i Yehuda Bauer,
a njih dvojica znaju o čemu govore za masivnim
hrastovim stolom, postavljenim usred pepela
i s grobovima iskopanim u zraku, posvuda oko njih.
Bio sam u Begunjama, na Sv. Urhu, u Kočevskom
Rogu, pokraj Auschwitza sam samo prošao –
bilo mi je naprosto prestrašno. Ne znam što bih
mislio o tome – možda zato sada ti snovi,
u kojima, bačen stotine kilometara od kuće
i desetljeća u prošlost, usred pregrijanog pijeska,
konačno klonem. Krici i jadanja povlače se
iz mog slušnoga polja. Kao u gluhoj sobi,
samo što su nada mnom rojevi zvijezda…
šum krvi postaje sve tiši i tiši… udarac srčanog
bubnja… smrt pada na me… poput mane…
PREOBRAZBE
Sada su još ljudi, kao ti i ja, ali koža im već
tamni i njihova lica poprimaju jasne semitske
crte. Svi su izbjeglički logori jednaki: kužne
bolesti vise u zraku kao upišane plahte, hrana iz
kotlova ima okus po gnjilome, buhe, uši i stjenice
množe se pod odjećom krutom od znoja, zamršenom
kosom. Navečer sjednu uz vatru i pripovijedaju priče
o mučenima i ubijenima, nadaju se da su to samo glasine,
koje su stigle do njih zajedno s južinom. Ali i onkraj
previranja, pa i smijeha, putuju glasonoše i depeše, lopate
mirno kopaju jamu u udaljenoj šumi. Stiže zapovijed i
vojnici ih ukrcavaju na vlak – sad su već sasvim crne puti
a u mraku stočnih vagona njihove bjeloočnice sjaje poput
udaljenih zvijezda. Na kojem im je kilometru otpala
kosa i počele rasti oštre čekinje? Na kojem su
kilometru s užasom primijetili da ih se vozi u pogrešnom
smjeru, suprotnim od slobode i da im se ruke i noge
pretvaraju u kopita i papke? Možda netko od njih
još uvijek vjeruje u grešku i u pravednost velikog
bijelog bwane, no ako i vjeruje, neće dugo:
smrad po strahu miješa se s vonjem po stajskom
gnoju, s vonjem štala koje su prije nekoliko tjedana
ostavili iza sebe. Uši im se pretvaraju u svinjske i kravlje
uške, jednom izrasta rilo, drugom niknu rogovi;
nezgrapno se spotiču jedan o drugoga, kidaju odjeću
sa sebe – životinjama, jasno, ne treba odjeća!
Proljeće 1945, svjetlost kao u nekom holivudskom
filmu nakon dugih godina tame probija oblake i oblači
zemlju u zeleno – je li to boja života ili boja
raspadanja? Jesmo li u stvarnosti ili u pjesmi? Veliki bijeli
bwana možda se upravo oblizuje nad svinjskim pečenjem,
kad – sad već potpuno izmijenjeni od straha i
pogleda pisaca nove povijesti – pristižu na cilj.
Mnogo godina nakon toga Gregor Strniša piše: "Zemlje više nema,
ni tebe više nema, ni kamena ni svijeta, tek je crna jama."
Ubojice, izdajice, prevaranti, ratni profiteri, sadistički
mučitelji? Također među njima, čak i kad bi bili u većini
(znamo da nije bilo tako), bi li zbog toga išta bilo drukčije?
Stoje na rubu, mekeću, rokću, hržu, mašu
rogovima… Takve ih pokose rafali iz mitraljeza.
U crnoj se jami odjednom usred životinjskog
glasanja začuju molećive ljudske riječi…
Umjesto krzna opet odjeća –
iz koje niču veliki crveni cvjetovi.
Sa slovenskog preveo Edo Fičor
Peter Semolič (Ljubljana, 1967) pjesnik, dramatičar, esejist, studirao je opću lingvistiku i sociologiju kulture na Filozofskom fakultetu u Ljubljani. Do sada je objavio četrnaest knjiga poezije i roman za djecu; izvedeno je više njegovih radijskih drama, a u sezoni 2015/16. i kazališna drama "Dizalo". Za svoje je književno djelo višestruko nagrađivan, između ostalog dobio je najznačajnije slovensko priznanje za poeziju "Jenkovu nagradu" (1997) za zbirku Kuća od riječi, "Nagradu Prešernovog sklada" za književnost i umjetnost (2001) za zbirku Krugovi na vodi i nagradu "Velenjica – čaša besmrtnosti" (2016) za izniman desetogodišnji pjesnički opus. Njegova je poezija prevedena na desetak stranih jezika. Osnovao je Kulturno umjetničko društvo Poiesis, u sklopu kojeg je sa Katjom Kuštrin i Tonetom Škrjancem pokrenuo internetski časopis za poeziju, www.poiesis.si i uređuje književnu ediciju. Prevodi s engleskog, francuskog, srpskog i hrvatskog jezika, živi u Ljubljani kao slobodni književnik.
Semolič pripada generaciji slovenskih pjesnika koja se na književnoj sceni pojavila početkom devedesetih, prvu knjigu pjesama Tamaris objavio je 1991, a ubrzo je od kritike prepoznat po posebnom stilu odnosno poetičkoj kombinaciji stilova, koja je nazvana "Nova jednostavnost". Riječ je o jasnim, protočnim i za čitatelje vrlo prijemčivim i snažnim slikama, koje se od naizgled spontanog inicijalnog zamaha razvijaju u kovitlacu nijansiranih osjećaja i sve složenijih značenja, kako bi se ukazalo na neko drugo i drugačije izvorište odnosno, u istom mahu, sliv pjesme kao zaokružene i načelno otvorene cjeline. Vjerojatno je zbog toga njegov temeljni postupak u gradnji pjesme uspoređen s rijekom, golemim i tihim protjecanjem, koja prividno miruje, a njen je tok nezaustavljiv i uvijek vodi negdje izvan prepoznatljivih, zajedničkih, praktički opipljivih egzistencijskih polazišta i situacija. S druge strane zamjetan je i početni utjecaj Daneta Zajca, koji je rekao da ustvari ne piše pjesme, već smo opisuje ono što vidi. Za njega je poezija u osnovi strujanje slika, a ne sklapanje riječi.
Za Semoliča poezija nije jezik, ona koristi jezik, a njeno je porijeklo izvan kulture i povezano je s nečim iskonskim u nama. Pjesma je barbarin, odmetnik. Dakle, postoji određena razlika između jezika s kojim se služimo u svakodnevnoj komunikaciji, i koji on primarno koristi u svojim vrlo komunikativnom pjesmama, i jezika, odnosno možda drugog jezičnog sloja, koji on osluškuje kako bi ga oblikovao, gradio i omogućio mu postojanje u strujanju pjesme. Određena granica zacijelo postoji, a radi se o tome kako zahvatiti i prepustiti se onom što kao drugo u jeziku omogućava njegovu začudnost i intuitivnu razumljivost. On smatra da tema pjesme postoji neovisno o autoru i, kako je rekao, "čeka neki svoj trenutak, da se ukaže u svijetu". Pjesme "kao da su neka bića, koja nemaju veze sa mnom", rekao je Semolič. Međutim, on odmah ističe da ga ne zanima nikakva "mistifikacija" poezije, jer se onda poezija iskrivljeno doživljava i upotrebljava kao religija ili nacionalna ideologija. Naposljetku pišemo pjesme o ljudima, a život, život pojedinaca i život općenito, nadređen je svakoj, pa i najboljoj pjesmi, kaže Semolič. Poezija je onda naprosto određeni način života. Danas je poezija marginalizirana, izbačena iz javnosti, ako javnost uopće postoji, a suvremeno društvo sebe predstavlja kao jedinu realnost i zbog toga je poezija sa svojim utopijskim moćima i maštom u njemu suvišna, smatra Semolič.
Ovdje donosimo pjesme iz njegove zbirke Druga obala (Ljubljana, 2015).