Što kršćanin vjeruje njegova je stvar. Ne postoji crkveno učiteljstvo koje može izmjeriti koliko tko vjeruje, a koliko ne

Jürgen Moltmann (Hamburg, 1926.), jedan od najutjecajnjih teologa današnjice, gost je ovogodišnjeg, šestog po redu FALIŠ-a, Festivala alternative i ljevice Šibenik. Moltmann je rođen u ateističkoj obitelji. Regrutiran je u njemačku, nacističku vojsku 1943. godine. Nakon rata tri godine provodi u Britaniji kao zarobljenik. Čitajući Bibliju dolazi do vjerskih spoznaja i postaje kršćanin. Nakon povratka iz zatočeništva  započinje studij protestantske teologije na Sveučilištu u Göttingenu, gdje i doktorira (1952.). Potom postaje pastor u Evangeličkoj crkvu u Bremen-Wasserhorstu (1952.-1957.), nakon čega započinje profesorsku karijeru na crkvenoj visokoj školi u Wuppertalu (1957.-1963.), odakle seli na Sveučilište u Bonnu (1963.-1967.). Godine 1967. prima poziv Sveučilišta u Tübingenu na kojem, do svojeg umirovljenja (1994.), radi kao profesor sustavne teologije. Oženio se s feminističkom teologinjom Elisabeth Moltmann-Wendel 1952. godine, s kojom je bio u braku sve do njene smrti 2016. godine.

Objavom knjige „Teologija nade“ (1964.), u svijetu teologije stječe svjetsku slavu koja biva dodatno potvrđena njegovim brojnim kasnijim djelima od kojih su ponajviše pažnje privukle knjige „Raspeti Bog“ (1972.), te „Crkva u snazi Duha“ (1975.). Danas je Jürgen Moltmann nositelj titule počasnog doktora na petnaest sveučilišta i još uvijek održava predavanja širom svijeta. Živi i radi u Tübingenu.

U četvrtak, šestog rujna, na Maloj loži u Šibeniku, gdje se FALIŠ tradicionalno održava, Moltmann će, s početkom u 20 sati, održati predavanje pod naslovom: „Kršćanstvo, čovječanstvo i novi nacionalizam“.

Gospodine Moltmann, ukoliko o Bogu govorimo isključivo u analogijama, kako ga tada možemo razumijeti? Kao osobu, kao bit, kao energiju?

Bog je ljubav koja se ukazala u Kristu. Osobno dolazim iz ateističke obitelji te vjerujem u Boga jedino radi Krista, vjerujem u Boga Isusa Krista. Bez Krista bih bio ateist. Iz same povijesti i prirode nikad ne bih došao na misao o Bogu i na misao da je Bog ljubav.

Zato što je priroda odviše nesavršena? Odviše okrutna?

Da. Priroda tvori naše živote, no istodobno i prijeti njihovu postojanju putem tsunamija, potresa, uragana, bolestima poput raka, Alzheimera i Parkinsa. Kako tada takav život voljeti?

Dakle, s jedne strane trenuci sreće, a s druge patnja – nije li upravo ta proturječnost usmjerena protiv Boga?

Ne, jer u zajednici Krista doživljavam Boga kao spasenje i Sveti Duh života.

Kažete da jedino putem Krista učimo poznavati Boga, no što ukoliko ljudi ne poznaju ni samog Krista?

Krist poznaje njih! Radi toga bi trebali biti obuhvaćeni. Sjećam se jednog zanimljivog trenutka iz mladosti koji se zbio u njemačkom Bundestagu. Predsjednik Gustav Heinemann održao je govor rekavši: „Krist nije protiv komunista“, što je izazvalo negodovanje CDU-a, no Heinemann je nastavio: „On je za njih umro.“ Potom je u Bundestagu zavladala tišina. Krist, također, nije ni protiv muslimana – umro je za njih. Upravo na takav način vidim druge ljude, bilo da su ateisti, agnostici ili budisti. Krist je umro za njih i prema tome, ljubazno se i prijateljski s njima ophodim.

Što znači uskrsnuće?

Ono nije ponovno oživljavanje prošlog života, već jedan novi život. Na kraju Kristova života se ostvaruje početak novog života, to je smisao uskrsnuća Kristova. Da se takvo što kao uskrsnuće nije dogodilo mrtvom Kristu, tada mi danas o njemu ništa ne bismo znali.

Što razlikuje novi život od staroga?

Novi život je život koji je zacijeljen, to je obnovljeni već proživljeni život koji je bio višestruko ranjavan i opterećen krivnjom. To će biti ispravljeno, on će biti obnovljen te življen zauvijek.

Vi kažete da bi bez uskrsnuća Isus mogao najviše biti jedna fusnota u povijesti, no mi osobno ne možemo provjeriti da li se ono zaista i dogodilo, već ovisimo o tome što je o uskrsnuću zapisano.

Meni je to dovoljno.

Uskrsnuće dakle čini povijesni događaj Isusa iz Nazareta univeralnim događajem?

Tako je. Jedino nam uskrsnuće daje mogućnost zaključiti kako je on došao s neba te da je on utjelovljeni Sin Božji. S neba na zemlju (Ivan 1), od zemlje ka nebu, to je uskrsnuće. To je spoznajna baza za govor o utjelovljenju, a u međuvremenu se odigrava čitav Isusov život prožet čudesima ozdravljenja, njegovim iskustvom Boga, napuštenosti od Boga u Getsemanskom vrtu, itd.

Ako je univerzalno značenje događaja koji su se zbili oko Isusa toliko usko povezano s određenim vremenom i određenim mjestom, nije li tada nemoguće da cijeli svijet, cijeli kozmos u svim stoljećima, bude upoznat s ovim povijesno uvjetovanim, slučajnim događajem?

Nada je općenito usmjerena na napredovanje u domeni pravednosti i mira, no nada uskrsnuća je jedina nada koja u sebi sadržava i sve one koji su već umrli.

Zar ne igra nikakvu ulogu činjenica što milijarde ljudi radi vremenskih ili prostornih razloga nikad nisu mogli spoznati Isusa?

Oni zasigurno o tom nešto znaju, u to sam uvjeren.

Pretpostavljate?

Da.

I ljudi kamenog doba?

Kako god. Zar ljudi kamenog doba nisu ljudi?

Nisu imali Bibliju i nisu znali ništa o Božjoj povijesti spasenja.

No, imali su život i osjećaj za njega, a ako je suditi prema najnovijim istraživanjima, imali su i osjećaj za umrle.

Čovjek je napredovao evolucijski i kulturno.

Smrtonosno, također.

No ipak, ne možemo zanemariti da je stupanj refleksije čovječanstva povećan kroz povijest. Primitivne ideje zamijenjene su višim duhovnim spoznajama.

To je jedna apstrakcija. Ako uzmete u obzir samo kvocijent inteligencije, nećete tu vrstu povećanja vidjeti u povijesti. Nakon dvadesetog stoljeća s dva svjetska rata, ne vjerujem u karakterni razvoj ljudske rase.

Da, čak se ni crkve nisu oduprle Hitleru, već se jedan velik dio poistovijetio s tim zločinom. Kako su se kršćanski službenici u tolikom broju mogli prikloniti tome ako su imali Isusa za poruku?

Zato što su vjerovali u buržujski svijet i smatrali religiju privatnom stvari koja nije imala nikakve veze s nacističkim uličnim terorom. Pretpostavljam da su biskupi šutjeli kako bi zaštitili vjernike. Karl Rahner je rekao da u crkvi uvijek ima junaka, ali nikad jedne junačke crkve.

Koja zastranjenja vidite u crkvi danas?

Evangelička crkva u Njemačkoj još uvijek nije razumjela promjenu iz 1945. godine. Do 1945. zvala se Njemačka evangelička crkva (DEK), a od tada se zove Evangelička crkva u Njemačkoj (EKD). Njemački više nije njen predznak, već mjesto gdje postoji jedna, diljem svijeta rasprostranjena crkva. Ovakvo shvaćanje rezultira jačanjem crkvenog duha za neovisnošću i autonomijom, te crkva mora stremiti upravo tome i to umnoge više nego što to čini sad.

Tu se zasigurno ne radi samo o crkvenom porezu koji država ubire od crkve.

Već više od stotinu godina ne postoji državna crkva. Do 1919. protestantske crkve bile su državne crkve, a knez je bio glava crkve, kao što je u Engleskoj kraljica glava Anglikanske crkve. Od toga se treba distancirati. Moramo se osloboditi strukture fragmentarnih provincijskih crkava.

EKD se u brojnim svojim memorandumima kritički osvrće na državu.

Pročitajte malo te memorandume!

Odviše bezazleni?

Da, no postoji memorandum koji je bio hrabar. „Istočni memorandum“ (Ostdenkschrift) iz 1965. godine je utro put za Willy Brandtove „Istočne ugovore“ (Osverträge), te je ujedno evangeličku crkvu koštao mnogo članova. Organizacije prognanika (die Vertriebenenverbände) bile su bijesne.

U kojem se aspektu crkve moraju oštrije postaviti?

Na području Oružanih snaga Njemačke (Bundeswehr), na području diakonije, na području kulture, na području međunarodnih odnosa, na području jedinstva crkava širom svijeta, na području ekumenskog pokreta koji približava evangeličku crkvu bliže katoličkoj, na polju jačanja neovisti od države u kojoj je nalazi.

Gdje vidite granicu između vjere i praznovjerja?

Praznovjerje iziskuje žrtve, a vjera se oslanja na žrtvu Božju.

Mislite na Kristovu žrtvu koja je na sebe preuzela grijehe svijeta. Prema Immanuelu Kantu krivnja kao takva nije prenosiva na druge. Kako netko drugi može umrijeti zbog moje krivnje?

Sam čin se ne može iskupiti, niti on može nestati. Ako sam počinio krađu ili ubojstvo, ja sam krivac, no vezanost krivnje na to djelo je ono što se može razriješiti. Praštanjem grijeha, dakle, razriješujem se te vezanosti, te krivnje. To je ta obnova života: ja više nisam ubojica. Znači ja jesam počinio ubojstvo, te sam istodobno oslobođen krivnje. Ubojstvo ostaje ubojstvo, ali više nisam ubojica. Ja sam dobar, cjelovit i lijep, kao što reče moja supruga. Ja sam slobodan.

Niste više ista osoba?

Prošlost je činjenica. Krivnja je ta koja povezuje sadašnjost s prošlošću i ta se veza može razriješiti s opraštanjem grijeha i jednom novom budućnošću. O tome sam razgovarao s jednom osuđenicom na smrt u Sjedinjenim Američkim Državama koja je prošle godine pogubljena. Nakon osamnaest godina provedenih u zatvoru kao osuđenica na smrt, umrla je s pjesmom „Amazing Grace“ na usnama. Bila je slobodna od krivnje za umorstvo muža. Ona je potakla prijatelja da ubije njenog muža. Prijatelj je dobio dvadeset i pet godina zatvora, a ona smrtnu kaznu. U zatvoru se promijenila, te od jedne ogorčene i egocentrične osobe, zadobila ljupku, nasmješenu i slobodnu osobnost. To je ono što je oproštenje krivnje učinilo.

Praštanje krivnje zahtijeva pokajanje.

Ne, to je pravno razumijevanje. Oproštenje od strane Boga dolazi prvotno, a zatim dolazi pokajanje, ispovijed i iskupljenje.

Moram li prvotno preuzeti krivnju za svoje postupke?

Priznanje krivice uvijek je povezano sa samoponiženjem. Iskustvo mog prijatelja Desmonda Tutua s južnoafričkom Komisijom za istinu i pomirenje pokazuje da je takvo priznanje gotovo nemoguće za počinitelje ekstremnih nepravdi, za mučitelje i ubojice. Oni trebuju stanoviti zaštićeni prostor. To može biti ispovijedaonica ili zajednica koja garantira očuvanje mog dostojanstva. Pouzdajući se u Božju milost, grešnik može priznati krivnju bez da uništi sebe sama. Svako iskupljenje je početak jedne nove zajednice između počinitelja i žrtava.

Što je s pitanjima zaštite okoliša i pitanjem očuvanja mira? Je li crkva dovoljno profilirana u tom pogledu?

Profiliranija je u odnosu na ostatak populacije. U Württembergu se na evangeličkim crkvama nalazi simbol zelenog pijetla (podrazumijeva sustav upravljanja okolišem za crkvene zajednice i druge crkvene ustanove, op. prev.). Crkvene zajednice se obvezuju djelovati na ekološki prihvatljiv način i štititi okoliš. Mirovni pokret je također ostavio svoj trag u evangeličkim crkvama, s obzirom da je očuvanje mira kroz moto: „Postizanje mira bez oružje“ (Frieden schaffen ohne Waffen ), ključna stavka.

Neki optužuju biskupe da se previše upliću u politička pitanja, umjesto da brinu o njihovoj osnovnoj djelatnosti, vjeri. Drugi pak misle da se drže previše povučeno. Što vi savjetujete crkvenim vođama?

Ključne stavke su vjera, ljubav i nada, no to ne znači da je crkva vjerom reducirana, jer djelima ljubavi koji izviru iz dijakonije, crkva obuhvaća širok krug društvenih kretanja. Dječji vrtići crkvenih zajednica su prepuni...

... jer obično imaju dobru reputaciju. S konceptom ljubavi, crkva, čini se, biva uspješnom, no ipak se osjeća stanovita kriza vjere.

Ja to tako ne vidim. Crkva se trudi. Već je teolog Daniel Friedrich Ernst Schleiermacher prije dvjesto i pedeset godina govorio o krizi vjere, dakle to nije ništa novo.

Djelujete vrlo opušteno po ovom pitanju.

I jesam.

No, ljudi više ne idu na bogoslužje, te masovno napuštaju crkvu. Mladi jedva da nešto znaju o kršćanskoj tradiciji. Što je krenulo po zlu?

Crkva je u prijelaznoj fazi iz državne ili nacionalne crkve u onu koja postoji na slobodi izbora. Parohijalni svećenički sustav polako se zamjenjuje kongregacionalističkim sustavom zasnovanim na slobodi izbora unutar jedne kršćanske zajednice. Nedjeljom ujutro i dalje više ljudi ide u crkvu, nego subotom na nogometni stadion, a „Dani crkve“ (Kirchentage) su prepuni.

Treba napomenuti kako je prošlo stoljeće imalo sijaset renomiranih teologa kao što su Karl Barth, Karl Rahner, Paul Tillich, Rudolf Bultmann, Dietrich Bonhoeffer, Dorothee Sölle, Hans Küng, Eugen Drewermann i mnogi drugi. Što je uzrok tomu da se u teologiji ne mogu više čuti tako snažni glasovi?

Zbog toga što u crkvi više ne postoji nikakav sukob. Postali smo odviše miroljubivi.

Uobičajeno je da su teolozi u međusobnom sukobu.

Ne više. U dijalogu su sa svima i s nikim. Izbjegavaju sukobe i sa svima žele ostati u dobrim odnosima. To je dovelo do jedne ozbiljne inflacije dijaloga. Predmet razgovora kao takav više nije toliko važan, već je važniji odnos radi kojeg smo u dijalogu.

Kako gledate na to?

Negativno. U šezdesetim godinama smo se sukobljavali na temama kao što su sekularizacija, demitologizacija, politička i feministička teologija, a od 1990-te naovamo vlada zatišje.

Znači li to da su razjasnili sva pitanja?

Ne, i problem leži u bolonjskom procesu. Sveučilišta su svedena na razinu strukovnih škola. Moje kolege više ne drže predavanja za sve zainteresirane, već samo pojedinačne satove. Ja sam, upravo poput Ernst Käsemanna, Eberhard Jüngela i Wolfhart Pannenberga, držao predavanja za sve koji su bili za njih zainteresirani, te je na njima bilo oko trideset posto katolika, a od njih deset posto isusovaca. Kada sam držao seminare o etičkim pitanjima, na njima su sjedili brojni studenti medicine. To se više neće ponoviti.

Ukoliko na sveučilištima više nema tog kulturnog diskursa, treba li to značiti i smanjenje utjecaja profesora teologije na javnu raspravu?

U poslijeratno doba teologija je bila bliže crkvi i bila je, kako je rekao Karl Barth, jedna funkcija crkve. Od šezdesetih godina pak, politička teologija kao koncept dominira teologijom usmjerenoj ka uspostavi mira, no od devedesetih godina na ovamo, mladi teolozi prakticiraju akademsku teologiju s tendencijom zadobivanja priznanja u „Domu znanosti“ (Haus der Wissenschaft), pri čemu su javnost i crkva izostavljeni iz tih napora.

Želite reći da je današnja teologija pod staklenim zvonom?

Da. Oni se bave teološkim teorijama bez propitivanja društvene relevantnosti takve teologije. Mnogi od njih nisu imali nikakva doticaja sa župama, tako da nisu u stanju procijeniti kako se studenti teologije, prema službi u župama, trebaju ophoditi. Teologija je naprosto postala jedna u potpunosti bezazlena stvar.

Zašto onda crkva ne ponudi nikakvo riješenje za taj problem? Naime, ni crkva, ni teologija ne igraju nikakvu ključnu ulogu u medijima i u svijesti šireg pučanstva.

Kako vi doista želite izmjeriti stupanj vjere u društvu? Događaj Krista je dovoljno jak da se može održati u svakom trenutku.

Čini se da za mnoge to više nije uopće važno. Čak i sami kršćani ne razumiju u potpunosti smisao povijesti spasenja. Može li netko biti kršćanin, a da ne vjeruje u uskrsnuće?

Ne volim donositi sudove. Jedan kršćanin bi trebao živjeti i umrijeti u zajedništvu s Isusom Kristom. Što pak taj kršćanin vjeruje, to je njegova stvar. Ne postoji crkveno učiteljstvo koje može izmjeriti koliko tko vjeruje, a koliko ne vjeruje. Važnije je da Bog vjeruje u ljude, nego da ljudi vjeruju u Boga. Izvor povjerenja u Boga počiva upravo u tome što on vjeruje u mene.

To za sobom vuče pretpostavku da je čovjek za to prijemčiv.

To dolazi do ljudi na različite načine. Ponekad je to obiteljska tradicija, ponekad je to obraćenje kao što je to bilo u mom slučaju. Osobno sam htio studirati matematiku i fiziku, 1943. godine sam unovačen, te sam iskusio uništenje gradskog središta Hamburga koje je brojalo 40.000 mrtvih. Potom sam, nakon rata, bio u zatočeništvu tri godine. Tada mi je u toj mojoj napuštenosti od Boga, kroz Bibliju pristupio, od Boga napušteni, Krist i od tada živim u zajedništvu s njim.

Da li su vas bijeda i očaj natjerali da budete otvoreni prema tome?

Ne. To bi izgledalo kao da je moja vjera nastala ishitreno, kao nešto što se pojavljuje u slučaju nužde, no ona je plod susreta raspetog i uskrslog Krista u meni.

(Preneseno iz razgovora Jürgena Moltmanna i Alexandera Schwabea objavljenih u časopisu „Christ in der Gegenwart“ (br. 44-45)