Je li nakon šest izdanja, Festival alternative i ljevice Šibenik "FALIŠ" pred gašenjem?

Nakon šestog izdanja i bezbroj, što domaćih što stranih, gostiju, Festival alternative i ljevice u Šibeniku (FALIŠ) nalazi se pred gašenjem. Jedan od razloga za to je uskraćivanje potpore Ministarstva kulture, koja je i do sada bila gotovo na simboličkoj razini. Tolika da, kada se sve zbroji, za šest održanih festivala organizatori nisu od Ministarstva dobili dovoljno ni za jedan, a FALIŠ je ugostio, zadržimo se samo na strankinjama i strancima, niz uglednih osoba poput Tarika Alija, Terese Forcades, Paula Masona, Phila Colinsa, Arisa Chatzistefanoua, Renate Avile, Erike Harms, Jurgena Moltmanna… Dramatičnu poruku u intervjuu za Forum šalje Emir Imamović Pirke, jedan od organizatora i idejnih pokretača FALIŠ-a, festivala koji je umnogome promijenio sliku Šibenika kao propalog industrijskog grada srednje Dalmacije koji izlaz iz ekonomske besperspektivnosti može pronaći isključivo u turizmu.

FALIŠ ove godine nije prošao na natječaju Ministarstva kulture. Što će to značiti za njegovo održavanje?

Mi nismo prošli na samo jednom natječaju do sada, onome prve godine. Razlog je što se nismo ni prijavili: vjerovali smo, naravno blesavo, kako je nemoralno trošiti javni novac kada ni mi sami, a majčica država posebice, ne znamo kako će ispasti to što smo željeli napraviti. Od tada smo dva puta, u vrijeme vlasti Kukuriku koalicije, dobili po 20.000 kuna, jednom 25.000, kada je ministar bio Zlatko Hasanbegović – postoji teza kako je odluku donijela komisija koju je naslijedio od Šipuša, ali znamo da ministar jednim potezom olovke može promijeniti bilo koju odluku bilo koje komisije – te jednom 10.000 kuna, kada je ministrica bila Nina Obuljen Koržinek i za prošli opet 20.000. Kada se sve zbroji, za šest održanih festivala nismo od Ministarstva dobili dovoljno ni za jedan. Ipak smo napravili 25 programskih dana sa ekskluzivnim sadržajima, kako onim kulturnim, tako i političkim, debatnim, teološkim... Svake smo godine imali izložbu, nekoliko književnih večeri, zatim koncerte, kazališne predstave, filmske projekcije i ugostili: Tarika Alija, Teresu Forcades, Paula Masona, Phila Colinsa, Arisa Chatzistefanoua, Renatu Avila, Eriku Harms, Jurgena Moltmanna, Benjamina Simona, Angelu Richter i niz, dugi niz aktera javnog i intelektualnog života iz takozvane regije koje neću navoditi iz praktičnog razloga. Naime, jedan gost iz inozemstva košta kao otprilike troje iz bivše Jugoslavije. Dakle, dosadašnja potpora Ministarstva nije bila presudna za održavanje – jer smo njome mogli platiti tri programa, ne tri večeri, već tri programska sadržaja – ali jeste bila važan dio financijske konstrukcije. Teorijski, FALIŠ se može održati bez tih 20.000 kuna, ali praktički je bilo upitno održavanje svakog i zato smo prošli, možda i zadnji, napravili tako da ne ostavljamo nikakav dug za sljedeći, jer s dugom dolazi i obaveza nastavljanja rada u uvjetima koji su sve više iscrpljujući i sve manje motivirajući. Sada, konačno, moramo odlučiti i kako i da li uopće ići dalje: programske smo ciljeve ostvarili, ali nismo onaj da nakon prvih pet godina imamo stabilno financiranje festivala i to je, ponajviše, moja krivica. 

Zašto mislite da je vaša krivnja? Svojedobno ste državi vratili 10.000 kuna. Biste li tako napravili i ove godine ili bi vam taj iznos pomogao u organizaciji?

Morali bismo, jer je glupo jednom taj novac odbiti, pa ga drugi put prihvatiti. Da, 10.000 kuna bi značilo puno da nam nedostaje samo 10.000 kuna, ali opet ovisi iz kojeg izvora dolaze. Kada ih donira netko tko to radi svojom voljom, onda je to veliki novac, kao što je veliko i 100 kuna ili 100 boca vina koje dobijemo od prijateljica i prijatelja festivala. Kada država jedini ovakav festival – to da je jedini bi, naravno, bilo nevažno da je program loš – koji ima nevjerojatnu posjećenost izjednači s amaterskim kulturno-umjetničkim društvom u osnivanju, e onda je 10.000 kuna oblik ponižavanja i jeftinog kupovanja mira. Nama je, istina, ta odluka o dodjeli 10.000 kuna bila motivirajuća za crowdfounding kampanju zahvaljujući kojoj smo imali financijski najstabilniji festival, ali i najduži – trajao je pet dana i po prvi puta imao jednu večer izvan Šibenika, pa smo sve skupljeno i potrošili. Pri tome, kako je nas koji se festivalom bavimo preko godine malo, svaki, da tako kažem, životni problem bilo koga iz ekipe izazove tektonski poremećaj, pa još uvijek nismo ispunili svoje obaveze prema nekim od donatora, ali hoćemo bez obzira na to da li ćemo nastaviti postojati.

Zašto vas ne vole u Ministarstvu kulture?

Ljubav ne tražimo, niti bismo je dali! No, kada već govorimo u tim, emocionalnim kategorijama, onda se možemo upitati i zašto, recimo, nisu voljeli HAVC, zašto ne vole sve neprofitne medije i neke nakladnike, pa zašto je ljubav prema manifestacijama izvan Zagreba manja od one prema prijestolničkim i, naravno, je li slučajno da Ministarstvo Nine Obuljen ne voli baš nikoga tko njoj nije svjetonazorski blizak, a voli svakoga tko ima srce na desnoj strani ili se barem pravi da mu je tamo. Mi smo razmišljali o tome da se žalimo, ne zato što smo očekivali promjenu odluke, već zato da vidimo kako će objasniti da mi s 20.000 kuna koje smo dobili prošle godine nismo napravili ono što jesmo napravili i što će izmisliti samo da ne kažu stvarni razlog. Abdulah Sidran je jednom za sebe rekao da je on tri posto Sidran, a da je sve ostalo strah i sumnja. Nina Obuljen je OIB, a sve ostalo je strah, samo je pitanje tko će je prvi uplašiti. Prošle godine je to napravio HRAST, godinu prije FALIŠ, a dogodine tko zna čiji je red. Nije, međutim, problem što Ministarstvo smatra da FALIŠ ne zaslužuje potporu, već što Ministarstvo to misli za niz drugih, važnih manifestacija koje podupire dovoljno da njihovi organizatori šute, a nedovoljno da mogu raditi bez straha od propasti. Zagreb, recimo, ima književnih festivala koliko i stanovnika, a malu ili nikakvu potporu imaju zadarski Kalibar, splitski Pričigin i Bookvica, književni program FALIŠ-a... Valjda mi u Dalmaciji ne volimo čitati, već doživljavamo orgazmičke trenutke uzvikujući room, zimmer frei, buongiorno, benvenutto... 

Koliko novca je potrebno da se napravi prilično ambiciozno okupljanje kritičke javne misli u Šibeniku?

Mi nikada nismo napravili festival po tržišnim cijenama: prijateljski popusti, usluge, donacije koje nisu novčane, sve je to omogućilo da sa nedovoljno novca organiziramo šest FALIŠ-a i da svaki izgleda kao da se nismo morali misliti gdje ćemo, recimo, parkirati automobil gosta koji je došao iz Ljubljane ili kako ćemo nekoga dovesti sa splitskog aerodroma i vratiti ga na let, a da to ne platimo 900 kuna, koliko inače košta, odnosno ima li neka dobra vila ili Vladimir Sever da predavanja s engleskog prevodi besplatno. Realno, da bi održali četiri dana sa po tri do četiri programa, imali dva gosta iz inozemstva i da bi Trg Ivana Pavla II pripremili za festival, trebalo bi nam 175.000 kuna, od čega četvrtina odmah ide na poreze, najmanje 10 posto na smještaj sudionika i tako redom. Udruga FALIŠ je, naravno, neprofitna organizacija, ali smo malo pretjerali pa nemamo ni prostor, ni barem jednu zaposlenu osobu na pola radnog vremena, niti možemo povećati naknadu ljudima koji su, recimo, jedne godine svu infrastrukturu rukama i po kiši prenijeli na alternativnu lokaciju i taj prostor za sat vremena pripremili za program.  

Imate li podršku lokalne zajednice?

Da nje nema, ne bi ni bilo FALIŠ-a. Grad Šibenik, Turistička zajednica, Nacionalni park Krka su do sada osiguravali oko polovice proračuna s kojim smo raspolagali. Istina, nismo ni tu razumjeli kako FALIŠ zaslužuje manju potporu od događaja za koje zna najuži organizacijski tim, ali ako vam za jedan međunarodni program s velikim odjekom Ministarstvo kulture da 20.000, onda je teško očekivati više od gradskih vlasti. Osim novca, imamo mi nešto puno važnije: publiku koja iz godine u godinu dolazi da rezervira mjesta i sve programe prati do kraja, te administraciju koja se ideološki ne slaže s nama, ali ni jednom nisu napravili ništa da nam otežaju život, sasvim suprotno.

Ako je manjkalo novca, kako kažete, publike nije. Mala loža, gdje se održava najveći dio festivala, svake večeri svih godina bila je prepuna ljudi i, što je još važnije, nikad nije bilo ni najmanjeg incidenta. A pojasnimo za one koji ne znaju, riječ je o trgu na kojem se okupi i 400 ljudi koji slušaju govornike s kojima se ponekad ne slažu, ali neslaganje se ne izražava zviždanjem, nego artikuliranim pitanjem. Publici niste podilazili, čak bih rekao da ste je često i provocirali, ali provocirali da razmisli o onome što čuje...

Na Maloj loži, kako u Šibeniku zovu taj trg, imali smo oko 200 sjedećih mjesta, a rekordna posjećenost je 610 ljudi. Ja ih, istina, nisam brojao, ali prijatelji festivala jesu, jer je te noći – kada je nastupila Teresa Forcades – posjeta bila tolika da se od zadnjih redova do bine moglo doći jedino okolnim putem, dakle odlaskom s trga i njegovim zaobilaženjem. I prošle godine smo, kada su o djelu Jurgena Moltmanna govorili episkop Porfirije Perić i fra Ante Vučković, imali toliko publike da je režiser Tomislav Fiket kazao kako sigurno nigdje nije održan uspješniji teološki koncert. To je, vidiš, jedna od zanimljivosti FALIŠ-a: ideološko jasno određen i profiliran lijevi festival imao je bolji teološki program od događaja koji su, kao, religijski, a zapravo su nacionalistički i revizionistički. Mi, točno je, nikada nismo podilazili publici, ali nismo pravili provokacije koje su same sebi cilj i koje vrijede dok traju. Otvarali smo teme za koje smo vjerovali da su važne, pozivali goste i gošće za koje smo bili sigurni da su relevantni – ali i da njihove avionske karte ne koštaju više od potpore Ministarstva kulture - i inzistirali na tome da publika ne dolazi po mišljenje, već na dijalog u kojem su sudjelovali svi koji su to željeli.

Koliko će FALIŠ, ako ipak nestane, nedostajati u toj zimmer frei kulturi u koju, htio-ne htio, upada i Šibenik?

U njoj neće sigurno, jer ta kultura treba srdelijade, pretile gusare, gladijatore s istetoviranim grbovima gardijskih brigada na rukama, cover bandove i snishodljive domaćine. Šibenik, međutim, ima i drugih kulturnih događaja, pa to što će opstati ili nestati jedan - neće ubiti nikoga. Problem nije u tome što bi FALIŠ mogao nestati, već što se i na tom primjeru vidi da programska kvaliteta, visoka produkcija, profesionalna organizacija i otvorenost za dijalog nisu garancija potpore onih koji i zbog davanja takvih potpora postoje. Pazi, možda bi smo mi, kada bismo se tome posvetili, skupili novac iz inozemstva, no ako to znači da trebamo naučiti bruxelleski engleski, izmišljati budalaštine koje euro-sponzori vole pa preko njih financirati festival i ako bismo od aktivizma trebali živjeti, dakle, primati svaki mjesec plaću za njega, hvala na ponudi, ali od toga ništa. Ne ide se, jebi ga, u partizane business klasom.

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2019. godinu