Jure Zubčić: Institucije rade svoj posao samo za neke

Zadranin Jure Zubčić još je 2017. godine prijavio prijetnju ubojstvom, da bi ga policija nakon toga uvjeravala da mu to ide u opis političkog aktivizma, budući je član SDP-a. Kad su se u sve uključili mediji i saborski Odbor za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost, policija se ipak potrudila pronaći počinitelja, ali je zaključila da isti pati od PTSP-a pa je neubrojiv, iako se nije pozvala na bilo kakva vještačenja. Državno odvjetništvo mu je četiri mjeseca nakon što je policija saznala počinitelja javilo da je počinitelj i dalje nepoznat. Sve se to događalo negdje u vrijeme kad je policija ipak pokazala svoju iznimnu efikasnost pa odmah uhvatila i procesuirala navijače zbog vrijeđanja državne tajnice za sport Janice Kostelić. Ona poslovica o Jupiteru i volu i ovdje se pokazala točnom.

Zubčić, član Glavnog odbora SDP-a, nedavno je završio u medijima kao osoba koja je prepravila grafit u Zadru „Ubi Srbina“, u „Ljubi Srbina“ zbog čega je zaradio anonimnu kaznenu prijavu. U intervjuu za Forum.tm ukazuje i na interesnu mrežu koja vlada Zadrom zbog čega taj grad zaostaje u razvoju, a model vladanja Zadrom danas je preslikan na cijelu Hrvatsku. Uostalom, počinitelj koji je prijetio da će ga dignuti u zrak nalazi se u Vukovaru, čime je krajnji istok zemlje efikasno povezan s jugom, što je snažna simbolička slika cijele države u kojoj postoje jednakiji među jednakima i kojima je dozvoljeno mnogo toga, pa i prijetiti ubojstvom uz popratnu šutnju institucija.

U Hrvatskoj, članici napredne Europske unije u 21. stoljeću, građani još uvijek moraju javno apelirati da ih institucije ne štite jer ne rade svoj posao?

Inertnost državnog odvjetništva, slučajna ili namjerna, vodi me k tome da sumnjam u pogodovanje u korist osumnjičenika protiv kojeg sam podigao kaznenu prijavu. U svibnju 2017. godine primio sam prijetnju ubojstvom preko Facebooka nakon što sam napisao otvoreno pismo zastupniku Željku Glasnoviću  zbog prijetnje novinaru RTL-a. Sutradan sam prijetnju prijavio policiji, koja je napravila zabilješku. Baš u to vrijeme se dogodio slučaj vrijeđanja Janice Kostelić od strane navijača i tad je policija promptno reagirala uhvativši počinitelje. Dakle, na slučaj uvrede državnom dužnosniku policija je odmah reagirala, dok su okolišali na prijetnje smrću upućene meni. Policajac mi je čak sugerirao da su prijetnje smrću sastavni dio političkog aktivizma. Nakon što je njihovo nepostupanje završilo u medijima, a time se bavio i saborski Odbor za nacionalnu sigurnost i unutarnju politiku, u Zadar su došli policajci iz zagrebačkog MUP-a i tad je na moje inzistiranje podignuta kaznena prijava.

Dakle, policiju je trebalo pogurati?

Kao žrtva kaznenog djela  više sam puta bio na policiji nego kao osumnjičenik zbog nadopisivanja grafita. Četiri puta sam davao isti iskaz o prijetnjama. Policija je, 13. rujna 2017., poslije četiri mjeseca otkrila počinitelja, a da to nije uopće javila državnom odvjetništvu. Isto to državno odvjetništvo mi je u siječnju 2018. odgovorilo da je počinitelj nepoznat. Nakon što je predmet prebačen u Vukovar, odakle je počinitelj, dobio sam rješenje o provođenju istrage te da je počinitelj počinio kazneno djelo u neubrojivom stanju jer ima PTSP. Pri tome se u rješenju nisu pozvali na bilo kakvo prihijatrijsko vještačenje, nalaz i slično.

Što famozne institucije poručuju ovim slučajem? Mogu li građani uopće imati povjerenja u njih?

Ovisi koji građani. Ako ste građanin s debelim bankovnim računom, ako ste „ugledni“ privatnik koji financira vladajuće, ako ste iz „uzorne“ obitelji onda možete imati povjerenja u institucije jer će se uvijek naći tumačenje po kojem imate sinkopu, porezna će naći način da ne platite porezni dug i tako u nedogled sa svim institucijama. Takvi građani imaju izuzetno povjerenja u institucije jer su im oni sami i mjera, a ne zakoni. S druge strane medalje su popularno zvani obični građani. Njima sudski postupci traju vječnost, na šalteru im nedostaje jedan papir, na pregled u bolnici su naručeni za godinu dana. Sve su to ljudi koji žive i rade i plaćaju porez državi koji ih na kraju ugazi čizmom. Kad ste vidjeli hrvatske „uglednike“ da čekaju red u bolnici ili da im nedostaje papir na šalteru? Dok im sudski postupci traju ili ekspresno brzo ili cijelu vječnost što ovisi o tome što im ide u prilog!

Ali isto tako su vas iste te institucije pozvale na razgovor jer je nepoznata osoba podigla kaznenu prijavu nakon što ste šovinistički grafit „Ubi Srbina“ prepravili, dodavanjem slova, u „Ljubi Srbina“. Kako su tad postupali prema vama?

Bili su korektni. Nisam vidio prijave, ali su mi ih pročitali. U njima piše da sam prijavljen zbog uništavanja tuđe imovine dodavanjem slova „LJ“, a možda i pisanjem ostatka“, te, pokušat ću citirati: „zbog dovođenja u zabludu da su pripadnici hrvatskog naroda ksenofobi“. Nemam pojma u koju vrstu kaznenog djela to spada. Teško mi je svladati takav tok misli.

Jesu li vam u Zadru prijetili nakon što ste ispravili grafit?

Nisu. Dobio sam dosta podrške. Zadar, doduše, jest percipiran kao bastion desničarstva, a i sam je kriv za to, nije mu kriv nitko izvana. Desničarima iščezava hrabrost kad se trebaju sučeliti nekim suvislim argumentima pa ovakve stvari rade anonimno. Cilj je zastrašiti me, ali teško da će uspjeti jer smatram da desničare ovog tipa uvijek treba istjerati na čistac. Vjerujem da se onaj koji me prijavio prilično grize nakon što je priča buknula u javnosti.

Međutim, većina i dalje šuti na šovinističke prijetnje i ispade?

Zadar, naime, nije nikakav desničarski bastion, kao što mnogi tvrde. U pitanju je goli materijalni interes vladajućih i s njima povezanih privatnih osoba. Ovakvi ispadi potrebni su im kako bi njihova interesna mreža mogla nesmetano rasti. Postoji šutljiva i pristojna većina koja se boji reći što misli zbog straha za vlastitu egzistenciju jer HDZ preko gradskih poduzeća i povezanih privatnih osoba kontrolira njihova radna mjesta. Većina se boji samo vlasti. Boje se za svoja radna mjesta čak i u privatnim poduzećima u gradu Zadru. Nije to neka novost jer ono što je HDZ radio na državnoj razini je zapravo preslikani zadarski model, samo što su ovi u Zadru to podigli na malo višu stepenicu. Vladajućima nije bitna nečija nacionalnost. Njih vodi samo materijalni interes.

U Zadru ne postoji opozicija koja može nešto ozbiljnije napraviti, a slično je i na državnoj razini. Zašto u gradu nema snažnije opozicije, kojoj i sami pripadate?

Ključna stvar se dogodila 2001. godine. Tad je nezavisna lista Stanislava Antića u koaliciji s SDP-om trebala preuzeti vlast, ali su Renata Peroš i Pino Gjergja s Antićeve liste dignuli ruke za HDZ. To je bio ključni moment za grad Zadar. Tad je svaka nada za Grad uništena. Dva su temeljna uzroka slabe opozicije. Jedan je HDZ koji kroz svoju razgranatu interesnu mrežu kontrolira sve procese. Ima dosta ljudi koji bi se uključili u politiku i razmišljaju o promjenama, oni bi se zalagali za pluralizam ideja, ali da ne riskiraju i da im se u tom slučaju ništa ne dogodi, a to u ovom gradu ne ide tako.

S druge strane, imate SDP koji je u ključnim situacijama propustio poentirati. Trebamo nekad biti snažnija opozicija i glasnije vikati kad svi društveni mehanizmi vlasti zakažu – od lokalnih medija u Zadru koji su potpuno u službi vlasti, do svih tih društvenih elemenata javne misli poput kulturne scene. Grad sustavno radi na pripitomljavanju te scene pa gasi one za koje posumnja da su počeli drukčije razmišljati, kao što se dogodilo s alternativnom udrugom Šigureca. Vlast se potrudila ugasiti festival JUMF na kojem su nastupali zadarski rock bendovi jer su se bojali da će preko toga početi bujati društvena kritika.  Zato trebamo biti opozicija koja će se baviti svim tim, jer kad se novinari ne mogu i ne smiju baviti kritičkim preispitivanjem, kad nemaš kritičnu društvenu scenu, onda kao stranka moraš preuzeti tu ulogu kritičara društvene svijesti.

Zar je to SDP? Stranka vam je u priličnim problemima...

Bilo bi infantilno zatvoriti oči i reći kako SDP danas nema problema. Činjenica da je SDP, kao i europska socijaldemokracija, upao u krizu s tim da je za nju većim djelom i sam kriv jer se vodio politikom podobnosti. To je stvar koji SDP treba iz korijena promijeniti jer je oduvijek bio stranka slobodno-mislećih ljudi. Stoga SDP prije svega mora vratiti konstruktivan unutarstranački dijalog što je preduvjet da bi mogao raditi na novim politikama. Vrijeme ide naprijed i s njima trebaju ići i nove politike, novi odgovori na nove izazove gospodarstva i društva. Upravo u tome SDP treba biti najsnažniji i time odgovoriti katastrofalnim populističkim politikama kao i jednoj od najgorih Vlada u kratkoj hrvatskoj povijesti. Činjenica da živimo u društvu u kojem nemamo svi jednake šanse za uspjeh. Hrvatska danas izgleda kao da je projekt „dvjesto bogatih obitelji“ uspio. Povjerenje građana trebamo vratiti upravo politikama koje mogu osigurati svima jednak pristup obrazovanju, zdravstvu, zapošljenju. Pritom ne smijemo pasti pod utjecaj populizma koji problem samo produbljuje, iako ponekad izgleda kao da ga rješava.

Postoji li u Zadru i Hrvatskoj uopće svijest za javno dobro?

Nikako. Jedino je privatni interes ljudi povezan s vlašću bitan.

Plaćamo li zato visoku cijenu podobnosti?

Apsolutno. Ljudi ne mogu ni prosvjedovati kad im sustavno gušiš političku kulturu, kad im ne pružaš razvijenu kulturnu scenu. Ljudi samo mogu otići na kavu na Kalelargu, lijepo se odjenuti jer je doseg kulture slikati se za lokalne portale. Da ne govorimo o bilo kojem drugom segmentu. Građani nemaju gdje i kako razvijati bilo kakvu kulturu, pa ni onu političku . Kako možete očekivati da se nauče pluralizmu kad je ravnatelj jedne srednje škole ujedno i vijećnik HDZ-a?

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2019. godinu