Tendencija izjednačavanja fašizma i komunizma kao jednakih zala itekako je prisutna. S tim prozirnom i prizemnim manevrom želi se kroz osudu komunizma osuditi antifašizam, jer komunisti su bili ti koji su poveli antifašističku borbu. To je valjda svakome jasno, ili bi barem trebalo biti Foto: FaH
Uvaženi antifašistički borci, cijenjeni antifašisti, poštovani predstavnici državnih i lokalnih vlasti, saborski zastupnici, dragi prijatelji, drugarice i drugovi.
Opet smo se našli na ovome povijesnom mjestu, da bismo se sjetili onih koji su u Hrvatskoj prvi uzeli pušku u ruke da bi se oduprli kako stranim okupatorima, tako i njihovim domaćim slugama. Upravo na današnji dan i upravo ovdje, prije punih 78 godina. formiran je prvi partizanski odred.
Njegovim borcima, kao i tisućama i desecima tisuća onih što će poći njihovim stopama i rasplamsati plamen ustanka, ne samo u Hrvatskoj, odajem dužnu počast, a svima vama čestitam Dan antifašističke borbe.
Ne govorim ovdje prvi puta kao predsjednik Saveza antifašističkih boraca i antifašista Hrvatske. Razmišljao sam o tome što reći danas, ima li povoda, ima li razloga da se kaže nešto drugo i drugačije u odnosu na društvo u kojem živimo? Ima li pozitivnih pomaka, ima li manje razloga za zabrinutost, nego u prethodnim godinama?
Malih, neznatnih pomaka u pozitivnom smjeru ima, nepošteno bi bilo reći da ih nema, ali u isto vrijeme itekako ima golemih razloga za zabrinutost Upravo zbog toga, ne pribjegavajući ispraznom fraziranju, ne napadajući nikoga, ali i ne zatvarajući oči pred onim što se događa oko nas, odlučio sam naprosto ponoviti neke naglaske iz govora što sam ih u Brezovici održao proteklih godina.
Je li postojao bilo koji razlog da kažem nešto drugo?
Prije tri godine, čestitajući Dan antifašističke borbe, rekao sam sljedeće: “To je dan koji bi morao biti i koji jest praznik cijele Hrvatske i svakoga njezinoga građanina. Da nije bilo antifašističke borbe, ne bi bilo ni Hrvatske, jer naši branitelji u Domovinskom ratu ne bi imali što obraniti. A branili su i obranili Hrvatsku, našu domovinu.
To su činjenice koje su jasne svakome tko se barem malo pozabavio našom prošlošću, onom malo daljom i ovom nedavnom. Protiv činjenica se ne može, ali hrvatski desničari tu jednostavnu istinu još nisu spoznali. Oni uporno prešućuju, sakrivaju i krivotvore upravo činjenice, misleći da će one zbog toga nestati.
Moram ih razočarati! Činjenice neće nestati. One su takve, kakve jesu, baš kao što se u prošlosti dogodilo samo ono što se dogodilo – ni više, ni manje od toga.”
Prije dvije godine upozorio sam: “Važno je da je pružen otpor, da je iskra ovdje zapaljena prerasla u plamen ustanka i da je taj ustanak koji se nije odvijao samo u Hrvatskoj, porazio okupatore i njihove domaće pomagače i svrstao i Hrvatsku i ostale dijelove Jugoslavije na stranu pobjednika. I još je nešto važno: da je ustankom rukovodila Komunistička partija i da je na njezinom čelu bio Hrvat, kasniji maršal, Josip Broz Tito.
Moram ponoviti kako Republika Hrvatska ne smije u svojim temeljima imati ni najmanje natruhe očijukanja s naci-fašizmom, odnosno ustaštvom. Ne zato, što je antifašizam upisan u preambuli našega ustava, nego zato što bi nas svako udaljavanje od njega vodilo u pogubnom smjeru.”
A prije godinu dana, opisujući atmosferu što vlada u hrvatskom društvu, rekao sam ovo: “Stvara se atmosfera u kojoj se potomci antifašističkih boraca nerijetko boje javno reći na kojoj su strani u Drugome svjetskom ratu bili njihovi preci, dok se potomci suradnika okupatora hvale svojim precima koji su nerijetko bili i zločinci. Sve su to činjenice i sve je to dokazivo.
U današnjoj Hrvatskoj aktualna je vlast pretvorila antifašizam na državnoj razini u privlačno upakirani proizvod izložen u izlogu namijenjenom svijetu. Iz dana u dan suočeni smo sa sve agresivijom propagandom povijesnih revizionista koji uvjeravaju kako su pravi zločinci bili Titovi partizani, kako je federativna Jugoslavije u kojoj je Hrvatska kao jedna od federalnih jedinica sačuvala mnoge bitne značajke državnosti – bila tamnica hrvatskog naroda.”
To sam, dakle, govorio ovdje.
Ima li i jedan razlog zbog kojega to nisam trebao danas ponoviti? Krajnje jasno kažem: nema!
Tendencija izjednačavanja fašizma i komunizma kao jednakih zala itekako je prisutna. S tim prozirnom i prizemnim manevrom želi se kroz osudu komunizma osuditi antifašizam, jer komunisti su bili ti koji su poveli antifašističku borbu. To je valjda svakome jasno, ili bi barem trebalo biti.
Povijesni revizionizam maskiran navodnom željom da se napokon iznesu činjenice, zapljuskuje nas kroz notorne laži i poluistine na dnevnoj osnovi sa stranica novina, iz društvenih mreža, ali i kroz programe javne televizije koja je početak upravo ovoga tjedna obilježila – sasvim prikladno – repriziranjem oglednog primjerka prekrajanja povijesti, prešućivanja notornih činjenica i serviranja nepobitnih laži - prve iz serije emisija o “komunističkim zločinima u Hrvatskoj”. Emisija koja se, dodajem, ne preporuča mlađima od 17 godina, ali ni starijima.
U isto vrijeme zločine ustaša uporno se prešućuje i zaobilazi.
Ponavljam: nikoga ne optužujem, ali sa žalošću i zabrinutošću konstatiram kako je otpor takvim pojavama na strani najodgovornijih nositelja vlasti jedva primjetan, zapravo: nikakav.
Živimo u složenim uvjetima – u Hrvatskoj, u regiji i u svijetu. Svemu usprkos, ne smijemo zaboraviti one na koje smo ponosni i na koje moraju biti ponosni i današnji mladi i generacije što dolaze.
Budimo dostojni onih kojima danas odajemo počast!
I ne smijemo posustati u borbi za neprolazne vrijednosti antifašizma i za istinu.
Nećemo, jer ne smijemo!
Neka živi samostalna, demokratska, antifašistička, civilizirana i evropska Republika Hrvatska, zemlja slobodnih i ravnopravnih građana!
Govor u šumi Brezovica 22. lipnja 2019. godine