Hrvatska i BiH: Deluzija o važnosti

Posljednji dan 2019. godine bosanskohercegovački su Hrvati proveli u redovima i nesnosnim gužvama. Kupovali su, ne pitajući za cijenu, šampanjac u neograničenim količinama, tolikim da su trgovci na malo i veliko panično zvali dobavljače i molili ih da, ako ikako mogu, prije nego se napiju pošalju još, barem, pola šlepera tog, inače ne baš traženog pića u susjedstvu. Već do podneva 31. prosinca su se hladnjaci u Posušju i Busovači, Kiseljaku i Širokom Brijegu, slamali od dodatnog tereta – od boca čiji će čepovi letjeti po dnevnim sobama u ponedjeljak, šestog siječnja 2020. Tada će, je li, svi politički problemi koje najmalobrojniji konstitutivni narod u Bosni i Hercegovini ima, biti kao rukom odnešeni.

„Moj stav je poznat. Predstavnike hrvatskog naroda trebaju birati Hrvati, to je krajnje jednostavno. BiH nije ideal građanske države“, rekao je, pored ostaloga, predsjednički kandidat lijevog centra, Zoran Milanović, u debati na RTL televiziji.

"Borit ću se za prava hrvatskog naroda u BiH, da budu istinski jednakopravni i da sami biraju svoje političke, a ne samo etničke predstavnike, da imaju sve mogućnosti kao i svi ostali u BiH. Borit ću se i za BiH da što prije uđe u članstvo EU-a. To će omogućiti bolji život za sve u BiH, ali i još snažniju povezanost Hrvata s dvije strane ove granice, koju sada moramo prelaziti. Preduvjet tomu je konstitutivna i svaka druga jednakopravnost Hrvata kao konstitutivnog naroda, a ne manjine. Neću dopustiti nikakvu majorizaciju, nikakvo vrijeđanje, već ću se boriti da se čuje vaš glas i da vi zajedno s ostalima odlučujete o sudbini BiH“, izjavila je predsjednička kandidatkinja, Kolinda Grabar Kitarović, na skupu u Imotskom gdje je, uz ostalo, pokazala da joj monolozi idu bolje nego dijalozi.

Prvi pasus ovoga teksta je, naravno, izmišljen, dok su druga dva tek skromni prilozi deluziji o moći Hrvatske u Bosni i Hercegovini – deluziji hranjenoj godinama i dovedenoj do stadija u kojem su, ali zbilja, predstavnici u najvišem zakonodavnom tijelu jedne države, dakle Hrvatskom Saboru, povjerovali da su njihove odluke obvezujuće u drugoj državi, Bosni i Hercegovini.

Neoboriva je, kao armirani beton čvrsta činjenica da Hrvati u BiH, za razliku do druga dva konstitutivna naroda, Bošnjaka i Srba, tu famoznu konstitutivnost ne konzumiraju do kraja. Zahvaljujuću ustavnim i zakonskim – da, baš njima – rješenjima, Bošnjaci mogu, kada god požele, uz svog člana Predsjedništva izabrati i onoga iz, kako glasi definicija, reda hrvatskog naroda. Republika Srpska je i u ovom slučaju zasebna izborna jedinica, pa Srbe u kolektivnom šefu susjedne države mora predstavljati etnički Srbin izabran u manjem entitetu.

Neoboriva je, također, kao armirani beton čvrsta činjenica da službeni Zagreb, tko god u njemu imao vlast, u Bosni i Hercegovini može uredovati koliko i u Papua Novoj Gvineji, samo što je prvo malo skuplje. Konstruktivno djelovanje, za razliku od dosadašnjeg, ponekad nadmenog, ponekad neokolonijalnog ali uvijek destruktivnog, je naravno moguće samo što neodoljivo podsjeća na inspiraciju – na nešto za što su svi čuli, no nitko to još nije vidio.

Sve to, naravno, znaju i Zoran Milanović i Kolinda Grabar Kitarović. Aktualna predsjednica je čak nešto i pokušala: otišla je u treću zemlju, Tursku, i tamo sa sultanom 21. stoljeća, Recepom Tayipom Erdoganom, probala razgovarati o izmjenama izbornog zakona u BiH. U Ankari je prošla kao njen formalno bivši stranački šef, Andrej Plenković, koji se u Parizu žalio Emmanuelu Macronu i dobio, kako je rekao, razumijevanje za problem sa izbornim sistemom BiH, ali ne i podršku. Od razumijevanja se, kao što je poznato, ni miš nije uspio najesti.

Zoran Milanović se, pak, u svom mandatu predsjednika jedne jako neuspješne Vlade, u BiH i prema njoj ponašao kao mlađi rođak Dragana Čovića, vječitog predsjednika Hrvatske demokratske zajednice BiH. Očigledno, odlučio je da će barem u tome biti principijelan, što u konačnici znači i neuspješan.

Da bi, kako je rekao, Hrvati neposredno birali Hrvate, potrebno je da se u susjednoj državi dogodi nemoguće. Narod, drukčije rečeno, može biti izborna jedinica samo na svom, jasno određenom teritoriju ili, jezikom bosanskohercegovačke skore prošlosti i nimalo blistave sadašnjosti rečeno, u Herceg-Bosni 2.0. E na nju, na tu Herceg – Bosnu 2.0 koja će biti samo na području Federacije, Bošnjaci su, realno, spremni pristati oko nikada. Milorad Dodik, još uvijek neprikosnoveni vlasnik Republike Srpske, podupire tu Herceg – Bosnu 2.0 pod jednim uvjetom: da ne zahvati ni četvorni milimetar njegovog entiteta.

Svaku priliku da pomognu BiH – i po defaultu Hrvatima u njoj – i na Markovu trg i na Pantovčaku su iskoristili da priliku propuste. Svaka je šansa da se bosanskohercegovački Hrvati, posebice u percepciji Bošnjaka, prikažu kao strano tijelo u vlastitoj domovini, realizirana sto postotno. Sudeći prema stupnju slaganja Zorana Milanovića i Kolinde Grabar Kitarović, tako će i ostati bez obzira na konačne rezultate DIP-a.

A Hrvati u BiH... Pa oni će, da se ne lažemo, ostati u škarama između onoga što nazivaju političkim Sarajevom i gdje bi ih radije vidjeli kao bosanskohercegovačke katolike – vjersku grupu unutar jedne nacije – i Zagreba koji cijeli jedan narod u susjedstvu doživljava kao nepresušni resurs sportskih talenata, radne snage i, naravno, glasova. Da, možda, resurs ima i neke probleme, u Hrvatskoj se ili govori tek da se nešto kaže ili u posebnim prilikama, najčešće uoči izbora. Sve prije i poslije je simuliranje zanimanja - kako bi se prekrila realna, vlastita politička nemoć – zamaskirano donacijama za crkve, bolnice i Sveučilište u Mostaru koje, uzgred rečeno, nije ništa više od akademskog krila HDZ-a BiH, stranke čiji je lider jednu partijsku knjižicu zamijenio drugom, a prošlo jednostranačje novim.

Naredni predsjednički izbori u Hrvatskoj bit će, je li tako, tako je, održani za pet godina. Kandidatima i kandidatkinjama će u TV debatama opet biti postavljeno pitanje o odnosu prema Bosni i Hercegovini. Odgovore koje će dati već smo citirali ispod one konstrukcije o masovnom jurišu na šampanjac.

Na kraju, nije loše znati kako je među bosanskohercegovačkim Hrvatima masovnije nešto sasvim drugo: kupovina jednosmjernih karata, ali ne za Split i Zagreb, već za Munchen i Hamburg. Tko ne vjeruje, neka iskoristi neradne dane i obiđe tu pustu zemlju o kojoj, vidimo, isto misle i Milanović i Grabar Kitarović. Isto i predvidljivo nekorisno, da ne bude zabune.

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2019. godinu