Bernie Sanders Foto: EPA/HERB SWANSON
George R.R. Martin, autor Igre prijestolja, razumije puno bolje od američkih političkih komentatora kako je politika incestuozni kontakt-sport u kojem se alijanse poštuju sve dok na vidiku nema jačeg kupca (ili prodavača). S obzirom da je Igra prijestolja univerzalno upotrebljivi politički text-book i praktikum, to je bilo i za očekivati.
Martin je korak ispred pundita i u preciznom “čitanju” senzibiliteta (većine) američkog demokratskog biračkog tijela, osobito kad su u pitanju koncepti poput “revolucije” i “socijalizma” koji ovdje (još uvijek) simboliziraju “Crveni listopad“, a ne sofisticirane skandinavske sisteme društvene solidarnosti. Amerikancima je do te distinkcije stalo otprilike kao do činjenice da je Urugvaj potpuno legalizirao marihuanu, kada razmišljaju o legalizaciji trave u Texasu.
Dok su u prethodnih par tjedana američki mediji (isti oni koji su otpisivali Trumpa sve do 8 navečer na dan izbora 2016.) rapsodizirali Bernei Sandersov “nezaustavljivi put ka nominaciji”, Martin je na vrijeme indosirao Joe Bidena. Što je u svijetu Igre prijestola ekvivalent tipovanju na invalidnog Bran Starka, a ne fotogeničnog ratnika Jon Snowa (kojeg u demokratskim predizborima dublira Pete Buttigieg). Ili Daenerys, kraljicu potlačenih masa i u slobodnom vremenu krotiteljicu zmajeva (Elizabeth Warren). Naročito ne Tyriona, melankoličnog Liliputanca s dubokim džepom i utjecajem (Michael Bloomberg).
Filozofski i etički najdosljedniji lik u Igri prijestola, Ned Stark, stradao je već na kraju prve sezone. Bernie Sanders, Ned Stark američkih demokrata, preživio je pet izbornih sezona (računajući njegovu kandidaturu iz 2016. godine). Sve to u začudnoj kombinaciji herojskog, vizionarskog global-patriotizma (unatoč beskompromisnoj i super-aktivnoj anti-kampanji demokratskog, i svakog drugog establišmenta), i Bernijeve sposobnosti da milenijcima postane jedini kredibilni simbol otpora prema dehumaniziranom, metastaziranom kapitalizmu.
Bernie je zato novi Che Guevara: idealist bez mrlje (niti jedna afera u 40 plus godina dugoj karijeri!), outsider od kojeg moćni zaziru (“Bernija ne voli nitko” – H. Clinton), istovremeno “cool” i “dangerous” (što je za ovu deseksualiziranu generaciju veoma seksi).
Berni je privlačan na način na koji je to danas rock’n’roll: veoma “out”, i baš zbog toga hipsterski ”in”. Nije zato ni čudo da ga podržavaju Vampire Weekend, Neil Young i Roger Waters. Kao takvom mu je, na žalost, lakše naći mjesto na majici, nego u Bijeloj kući. Ali Ned Stark bi bio ponosan! Da ne pričamo o Che Guevari.
I gdje smo sad? Joe Biden, Bran Stark bez mladosti, karizme i vizije, ali s podrškom stranačkog vrha, i Kviskom u rukavu (Obama, Obama, Obama…), protiv Bernija (78), Ned Starka/Che Gueveare, koji je, uz sve to, prije tri mjeseca imao srčani udar.
Samo to – srce - bi samo prije četiri godine bili dovoljno da Bernija diskvalificira. To je još jedna od strukturalnih, transformativnih promjena u američkom političkom rakursu, koje entuzijastično personificira trenutačni stanar Bijele kuće.
Na stranu to sto je srce organ koji je u politici (za razliku od života, ili rock’n’rolla) oduvijek precijenjen. Odnosno, u politici se može opstati bez srca; štoviše, to je preporučljiva praksa.
Biden, mlađi od Bernija dvije godine (76), ali vizualno i simbolički puno stariji, u trenutku dok ovo pišem, je novi frontrunner. Ono što se pak promijenilo od prije dva tjedna (kada je titulu favorita imao Sanders) je da je Biden uspješno mobilizirao potentnu kolaciju partijskog establišmenta (i pripadajućeg, moćnog i dobro potkoženog aparata), obrazovanih bijelaca, domaćica iz predgrađa (što na hrvatskom zvuči gotovo poetično, ali u Americi predstavlja jedan od najkompleksnijih i najvažnijih biračkih blokova), i crnog biračkog tijela (gdje Biden nema konkurencije: Obama, Obama, Obama…).
Bernijevi aduti – mladi, visoko obrazovani bijeli i Latino birači – donijeli su mu pobjedu u Kaliforniji, ali ne i u - po demografskom miksu - sličnom Teksasu. U ostatku država, koje su do sada glasale, Sanders veoma rijetko prelazi prag od 25 posto glasova, sto je zabrinjavajući trend, s indicijom da je njegova mladi-Latino koalicija sama po sebi nedostatna (čak i kada bi glasali u postotcima puno većim od povijesnih, sto za sada nije slučaj).
Ono sto trenutno nedostaje i Bidenu i Sandersu je blok neobrazovanih, siromašnih bijelaca, istih onih koji su Trumpu osigurali ključne pobjede u Michiganu, Pennsylvaniji, i Winscosinu 2016. godine. Berniejeva retorika (brutalno protiv korporacija, grubo protiv bogate elite, agresivno protiv trgovinskih sporazuma) je u kandenci, ali i u sintaksi vrlo slična Trumpovoj. To je zbunjujuća, i što bi ovdje rekli “wild card” strategija, naročito u kontekstu kulturnih vrijednosti u koje ova populacija vjeruje: bog, puška i ksenofobija.
Berni je (kao i Trump) instinktivni populista (samo su im ideologije dijametralno suprotne), i kao takav interesantan biračima koji se osjećaju zaboravljenim i zanemarenim. Do koje mjere je to jače od njihovog nativizma, ostaje da se vidi.
Joe i Bernie predstavljaju dva krila Demokratske stranke: tradicionalni, kvazi-liberalni centar, i progresivni, fluidni, lijevi blok. Tko god u listopadu stane ispred Trumpa, morat će ujediniti stranku. Joe tu ima prednost – kompromis je oduvijek bio njegov moto. Ali neće biti lako, naročito zato što je Sandersova glasačka armija za sada potpuno nezainteresirana za eventualno stranačko jedinstvo u podršci Bidenu.
Bernie je na čelu pokreta za radikalne promjene (mada ne baš revolucije, ma koliko on to želio); Biden predstavlja demokratski status quo, treći Obamin mandat. Između ova dva pola je prostor ničije zemlje, prostor kontrole koji je i jednom i drugom neophodan za konačni trijumf. To je, također, prostor za koji prije četiri godine Hillary Clinton nije pokazala ni interes, ni razumijevanje, što je katastrofalan previd. Ova Igra prijestolja bi vrlo lako mogla ovisiti novom pobjedom narančastog Zlog Kralja.