Vlada po mjeri poslodavaca

Marina Kasunić Peris, članica stranke Demokrati koju je osnovao Mirando Mrsić i bivša pomoćnica ministra rada, za Forum.tm govori o ekonomskim mjerama koje je donijela Vlada s ciljem spašavanja radnih mjesta i gospodarstva u cjelini. Prema njezinim riječima, radi se uglavnom o potezima kratkoročne naravi i nijedna od njih neće pomoći da se prevlada kriza koja nas tek čeka.

Vlada je donijela i drugi paket mjera za spas gospodarstva. Hoće li to biti dovoljno za očuvanje ekonomskih procesa?

Koliko je važno očuvati ekonomske procese za vrijeme dok traje ova zdravstvena ugroza, smatram da je još važnije pažnju usmjeriti na mjere koje će nam biti nužne, nakon što zdravstvena ugroza prođe. Do sada usvojene mjere Vlade su kratkoročne naravi, ali smatram da niti jedna od mjera nije usmjerena na stvaranje pretpostavki za prevladavanje gospodarske krize koja nas tek čeka.

Uskoro ćemo osjetiti sve posljedice našeg nečinjenja u proteklom razdoblju. Ako govorimo primjerice o području tržišta rada, u proteklih nekoliko godina sva pažnja je bila usmjerena samo na mjere aktivne politike zapošljavanja i na kozmetičke izmjene zakona u tom području, dok se nitko nije bavio pitanjima i problemima u radnim odnosima, politikom plaća, socijalnim dijalogom, kolektivnim pregovaranjem, sustavom socijalne sigurnosti od nezaposlenih do umirovljenika i sl.

Vidimo da je Hrvatska na vrhu ljestvice država članica EU-a u odnosu na troškove rada, pri tome je Hrvatska među zemljama u kojima plaće nisu rasle sukladno produktivnosti što nas navodi na zaključak da raspodjela društvenog bogatstva nije pravedno raspodijeljena, svaki treći umirovljenik je na rubu siromaštva, Hrvatska je među državama EU u kojima je skroman postotak nezaposlenih koji ostvaruju pravo na novčanu naknadu. Imali smo kronični nedostatak radnika, a uslijed ove krize procjene su da će se oko 50.000 radnika vratiti u Hrvatsku. Pitanje je razmišlja li itko u Vladi o društvenim i gospodarskim promjenama koje će ova kriza ostaviti na naše društvo i na gospodarstvo. I do sada su u Hrvatskoj postojali mnogobrojni problemi na tržištu kojima se Vlada nije bavila niti sustavno niti sveobuhvatno, a ti problemi će biti još izraženiji u vrijeme ove krize koja nam tek predstoji. Tako da kakve god kratkoročne mjere Vlada poduzela, one neće biti dovoljne da se iz ove krize izađe brzo i uspješno.   

Vlada je postala praktički jedini poslodavac u državi. Hoće li biti posljedica zbog toga?

Mjerama subvencioniranja plaća radnika država je preuzela na sebe obvezu snošenja troška plaća radnika, a da istovremeno nije uredila i radnopravni status radnika kojima će država subvencionirati plaće. Poslodavci su očito i dalje u svemu ostali poslodavci i upravljaju sudbinama radnika, osim kada je riječ o obvezi snošenja troškova plaće radnicima za obavljeni rad. Iako je dosadašnja praksa u drugim državama članicama EU-a pokazala da su druge države dio rizika, obveza i odgovornosti stanja na tržištu rada uslijed COVID – 19  prebacile dijelom na i poslodavce, nerazumljivo je zašto i Hrvatska nije slijedila praksu drugih država članica EU-a. Primjerice, druge države članice su zakonski jasno uredile da će se u određenom postotku subvencionirati plaće onim radnicima koji su poslani na tzv. čekanje. Odgovornost za plaće radnika podijeljena je između države i poslodavaca, pa određeni postotak plaće radnika mora snositi i poslodavac, neovisno ima li radnik minimalnu ili neku veću plaću.

No, kako to u Hrvatskoj često biva, otvorena pitanja ne urede se na jasan i transparentan način. Tako je praksa poslodavaca u Hrvatskoj da radnicima određuju korištenje godišnjeg odmora. U isto vrijeme dok su radnici na godišnjem odmoru poslodavac uzima državne subvencije, umjesto da se primjenjuje članak 95. ZOR-a kojim je uređen institut tzv. prekida rada za koje nisu odgovorni niti radnik niti poslodavac. Čuvala bi se radna mjesta, ali radnici ne bi izgubili svoje pravo na godišnji odmor jer ako su u ovo vrijeme kod kuće, ne može se smatrati da su na godišnjem odmoru, tim više što mnogi od njih za to vrijeme i rade od kuće. Dakle, u Hrvatskoj, čak i u slučaju kada država preuzima trošak rada poslodavaca, dozvoljeno je da radnici izgube dio svojih prava koja im pripadaju iz razloga što se istovremeno s pravom na subvencije plaće nije jasno propisao i radnopravni status radnika u razdoblju dok poslodavac prima subvenciju plaće.

Dok država ulaže ogromna sredstva za podmirenje troška plaće radnika, radnici se odriču godišnjih odmora, poslodavci, kao jedna od ključnih aktera na tržištu rada ne snose ikakvu odgovornost, obveze i rizik. Posljedice takve politike države se već vide. Stoga ne čudi vapaj ministra Aladrovića upućen poslodavcima da plaće radnika ne svode na iznose koje im država subvencionira, već da radnicima isplaćuju njihovu ugovorenu plaću. Zbog propisanog iznosa državnih subvencija plaće u apsolutnom iznosu od 4000 kn, mnogi poslodavci su taj čin države sveli na poruku da svim radnicima isplaćuju upravo taj iznos kako ne bi imali dodatnog troška.

Osim toga, nitko ne razmišlja kakve će to reperkusije imati na iznos naknade za nezaposlene, onih radnika kojima će se smanjiti njihova plaća uslijed ovih mjera države. Smatram da je Vlada istovremeno morala predložiti i izmjene Zakona o tržištu rada i predložiti veće naknade za nezaposlene i na taj način štititi materijalnu sigurnost sadašnjih radnika, a budućih nezaposlenih, jer se doista postavlja pitanje tko će od poslodavaca, koji koriste subvencije države, biti u poziciji nakon krize svoje radnike i zadržati uslijed neizvjesnih tržišnih i gospodarskih okolnosti. Smatram da takva rješenja za „spašavanje radnih mjesta“ nisu pravedna niti dobar zalog za uspješan izlazak iz krize.

Dijelu tvrtki u problemima otpisani su doprinosi. Kakve posljedice će ta mjera imati? Tko će i hoće li uopće platiti doprinose?

S obzirom da je država otpisala plaćanje doprinosa iz kojih se financiraju mirovine i zdravstvo, smatram da posljedice takve mjere ne bi smjeli snositi radnici na način da se otpis doprinosa posljedično odrazi na manje mirovine ili na manju kvalitetu zdravstvene zaštite radnika. Trošak doprinosa morala bi snositi država i pripadajuće iznosa doprinosa uplaćivati u mirovinske fondove, kako se radnicima ne bi smanjila njihova mirovina.

Država će mjesečno trošiti oko 10 milijardi kuna samo za plaće, mirovine i doprinose. Ne treba biti makroekonomist da se vidi da tako neće moći dugo. Što nas čeka?

Treba napomenuti da će se dio toga troška sigurno podmiriti i na teret fondova EU-a. Vidjeli smo da je EU namijenila značajna sredstva za Europski socijalni fond i Fond za prilagodbu globalizaciji iz kojih će se financirati troškovi za očuvanje radnih mjesta i troškovi za socijalnu sigurnost građana u slučaju nezaposlenosti. Mjere subvencija su kratkoročne, i u ovome kratkom vremenu treba stvoriti pretpostavke da se stabilno „stanemo na noge“, jednom kada zdravstvena ugroza prođe.

Mislim da je ovo vrijeme kada bi morali svi razmišljati dva koraka unaprijed. Vlada bi već sada morala osmisliti i predložiti plan mjera i reformi koje ćemo morati poduzeti u kratkom vremenu kako bi se rashodovna, ali i prihodovna strana proračuna uravnotežile. Primjerice, procjena je da je 2017. godine oko 26,5% BDP-a odlazi na sivu ekonomiju. Imamo li plan mjera za suzbijanje te pojave?

Što je s pravima pojedinih privilegiranih društvenih skupina – hoće li se ona smanjivati ako se planiraju uštede u državnom proračunu.

Politike plaća u državnom i javnom sektoru nema, niti ima ikakvih naznaka da postoje planovi za donošenje Zakona o plaćama u javnom sektoru kojim bi se uredila ova pitanja. Dok sam bila pomoćnica ministra rada u mandatu 2013.-2015. godine aktivno sam radila na izradi novog Zakona o plaćama u javnom sektoru. Zakon je 2016. godine bio spreman za proceduru, ali došla je nova Vlada i Zakon je spremljen u ladicu. Naši industrijski odnosi, koji su temeljna pretpostavka za transparentno, pravedno, odgovorno i učinkovito funkcioniranje tržišta rada i prije ove krize su bili krhki. No kriza koja nam slijedi industrijske odnose će samo unazaditi, a to po meni podrazumijeva neuređenu politiku plaća, neuređene radne odnose, širenje rada na crno, nedostatak demokracije na radnom mjestu, nedostatak socijalnog dijaloga, sve veću društvenu nejednakost. No svi znamo da nam slijede parlamentarni izbori i bojim se da se ništa od potrebnih mjera koje će nam osigurati uspješan dugoročni održivi razvoj neće donijeti u kratkom roku, pa i ta činjenica može biti jedna od okolnosti koje će posljedično utjecati na našu budućnost.

Kako ocjenjujete poteze hrvatske Vlade u usporedbi s onima drugih država Europske unije?

Prije svega rekla bih da su vlade u drugim državama članicama puno prije postale svjesne okolnosti u kojima su se našla njihova gospodarstva i tržišta rada. Primjerice, našem Ministarstvu rada trebalo je više od tri tjedna da uopće objavi ikakvu uputu poslodavcima kako postupati u novonastaloj situaciji uslijed odluka Nacionalnog stožera civilne zaštite. Mnogim poslodavcima u uslužnim djelatnostima je zabranjen rad. Poslodavci su se sami morali snalaziti kako organizirati radno-pravni status radnika u takvim okolnostima. Morali su, bez ikakvih dodatnih uputa Ministarstva rada i mirovinskoga sustava, primjenjivati Zakon o radu i ostale propise koji ih obvezuju u krajnje izvanrednim i neizvjesnim okolnostima u relativno kratkom vremenu, vodeći računa o procedurama i zakonitosti njihovih odluka.

Kao što sam već ranije spomenula ravnopravni odnos radnika i dalje nije uređen i svi radnici u Hrvatskoj nisu u jednakopravnom položaju.

Kada je riječ o financijskim mjerama za očuvanje radnih mjesta i za pomoć ugroženim skupinama na tržištu rada, rekla bih da mjere u drugim državama članicama nisu bile usmjerene samo na olakšavanje položaja poslodavaca, već su vodile računa i o pojedinim situacijama u kojima su se našli radnici – roditelji ili radnici koji nisu mogli doći na svoje radno mjesto jer je zabranjen javni prijevoz. Tako su primjerice Slovenija i Francuska i još neke države uredile pravo na subvenciju plaća roditeljima koji nisu imali mogućnost skrbiti o djeci uslijed zatvorenih škola i vrtića, dok je Vlada u RH odbila takvu mogućnost. Ili subvencionirale su se plaće radnicima koji ne mogu doći na svoje radno mjesto zbog zabrane javnog prijevoza, dok u Hrvatskoj nitko o tome niti ne razmišlja pa teret troška pada na leđa samih radnika. Dakle, smatram da u ovo vrijeme krize treba promotriti sve situacije i da mjere ne trebaju ići samo u smjeru olakšavanja položaja poslodavaca, već i pojedinih kategorija radnika u specifičnim životnim situacijama.

Osim toga, smatram da su druge države članice EU-a puno bolje razumjele da se iz krize može izaći samo zajedničkim društvenim dogovorom, pa su pribjegle tripartitnim sporazumima vlade, sindikata i poslodavaca, kao primjerice Danska. Ministarstvo rada Slovenije je primjerice javno pozvalo poslodavce i sindikate da pokušaju dogovorima iznaći rješenja za nastalu situaciju i da se ne suspendiraju kolektivni ugovori. Svi smo svjedočili pokušajima Vlade da suspendira pojedine odredbe Zakona o radu, koje bi išle upravo u suprotnom smjeru odnosno dokidanju ikakvog oblika dijaloga. A o postizanju društvenog dogovora u obliku tripartitnog sporazuma u Hrvatskoj se niti ne pomišlja. Mislim da ovi primjeri potvrđuju da se u mjerama koje se predlažu ne uzima u obzir kakve će posljedice te mjere imati na naše industrijske odnose jednom kada zdravstvena ugroza prođe. Mislim da to nije dobro i da u ovoj situaciji kao društvo nismo pokazali određenu zrelost razmišljati i o bliskoj i daljoj budućnosti.   

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2020. godinu