Hrvatska na minimalcu

Najprije su banke objavile svoje – po prirodi posla – optimistične prognoze gospodarskog pada od nekoliko posto. Među analitičarima se šuškalo kako će biti puno gore, ali malo tko se osudio izaći s konkretnim brojkama, valjda da ne ispadne defetist, jer se u Hrvatskoj poput mantre ponavlja priča da smo kao društvo u „ratu protiv koronavirusa“, a zna se kako u ratu završe takvi.

S obzirom da Svjetska banka sličnih problema nema, puknuli su brojku od šest posto pada BDP-a ove godine, na što se upalilo crveno svjetlo, da bi Međunarodni monetarni fond prije nekoliko dana zakucao s procjenom strmoglavog sunovrata od čak devet posto, što Hrvatsku – prema procjeni MMF-a – stavlja uz bok najgorih po predviđanju, ne samo u EU, nego i u cijeloj Europi i to uz sasvim moguću depresiju, što bi prema definiciji značilo jednokratni pad BDP-a viši od deset posto ili kontinuirani u trajanju od najmanje dvije godine.

Vlada je odmah pokušala reagirati s tzv. ožujskim mjerama koje su uglavnom uključivale odgodu plaćanja doprinosa i mogućnost pomoći u isplati plaća, na što su i poslodavci i sindikalci omahnuli glavom pa je – gledajući što rade drugi u Europi - odlučila u „travanjskim mjerama“, odriješiti kesu. I to kako! Svim tvrtkama koje se obrate državi za pomoć, iz proračuna će se isplatiti za ožujak 3250 kuna po zaposlenome, što je razina minimalne plaće u Hrvatskoj, a za travanj i svibanj po 4000 kuna neto, odnosno 5460 kuna bruto, uključujući i doprinose. Dovoljno je podnijeti zahtjev s predviđenim padom prihoda i, uz uvjet da poduzeće nema porezni dug veći od 200 kuna, na račun firme sjeda javni novac.

Hrvatska je po ovoj mjeri, slobodno se može reći, jedinstvena u Europi. Većina, posebno onih najvećih, odlučila se potporu za plaće davati po predviđenom padu prihoda, pri čemu bi više novca dobila ona kompanija koja je u korona-vremenima manje radila. Malo gdje se država odučila tako olako i linearno „čuvati radna mjesta“, kako oni kažu, čime je postala u najmanju ruku najveći, ako ne i jedini poslodavac u zemlji.

Usprkos opravdanom negodovanju sindikalaca da u provođenju mjere nisu osigurani nikakvi kontrolni mehanizmi i da su poslodavcima dane odriješene ruke da s tim novcem rade što žele, budući da ih država ničim nije obvezala da ga uistinu isplate radnicima, svakakvi scenariji su mogući, a najviše onaj da se na njih može samo apelirati da to tako i bude.

Iz Porezne uprave su, naime, poručili da kontrola isplata nije njihov posao i da mjera nije uvedena kao pomoć radnicima, nego poduzetnicima. A njih je, prema zadnjim podacima, gotovo 90.000 koji zapošljavaju 550.000 radnika iz čega proizlazi da će samo za ožujak iz proračuna biti isplaćeno 1,8 milijardi kuna u tu svrhu, a u roku od tri mjeseca više od milijarde eura. Sve zajedno, cijela priča s plaćanjem i otpisima dosegnut će cca 10 milijardi eura.

Poslodavci su početkom krize već počeli davati otkaze. Između 15 i 20 tisuća ljudi našlo se na Zavodu za zapošljavanje, ali je i takvim firmama država izišla u susret i omogućila da uzmu proračunski novac. Uz to, dio njih radnike je slao na stari pa i novi godišnji odmor ili ih ostavio bez isplate prekovremenih sati pa ovi sada s razlogom pušu i na hladno, s nizom loših iskustava u sličnim situacijama.

Upozoravaju i na lošu poruku koju je ovim mjerama poslala Vlada sugerirajući poduzećima da isplate minimalac i da će to biti dovoljno, budući da osim plediranja da se zaposlenima isplati puna plaća, država opet nema mehanizme da ih natjera da ostatak od iznosa koji su dobili od države do pune plaće – oni sami nadoknade iz ostvarenih prihoda.

Tu su i doprinosi koje će država velikim firmama oprostiti ovisno o padu prihoda. Još uvijek, a vrijeme prolazi, nitko nije objasnio tko će doprinose na kraju platiti. Ti iznosi nisu mali, a znamo da zaposlenima ulaze u izračun prosjeka za mirovinu. Taj su novac, na kraju krajeva, radnici zaradili i odrekli ga se u svrhu mirovina i zdravstvenog osiguranja, da ne pričamo o drastičnom padu prosjeka plaće koji će biti iznimno važan kad se nakon trajanja ove mjere dobar dio od ovih 550.000 radnika nađe na burzi.

Problem se pojavio i kad su najprije nezavisni mediji, a potom i nevladine organizacije i lijeve stranke, zatražili da popis tvrtki koje koriste javni novac bude objavljen. Vlada je najprije otezala, da bi po zadnjim vijestima on ipak krajem mjeseca trebao biti dostupan preko web stranica Ministarstva rada. Hrvatska je, unatoč svemu, ipak toliko napredovala u transparentnosti vlasti da bi skrivanje tih podataka bilo ipak malo previše čak i za ovu državu. Bit će zanimljivo iščitavati taj popis i tražiti po njemu one uobičajene dužnike i prevarante, potom korisnike državnih potpora, onda tvrtke koje su prošlih godina isplaćivale ogromne količine dobiti pa i zagovornike neoliberalnih teorija po kojima su svi koji koriste pomoć javnih sredstava paraziti. Poslodavci su se odmah digli na zadnje noge, spominjući pritom čak i nevladine udruge, kao da ove ionako ne moraju jasno istaknuti financijere i objaviti javno tko im daje novac.

Svega je napretek. A po svemu sudeći, bit će toga još više. Jedino što daje slamku nade je isti onaj MMF s početka teksta koji je sve, ali baš sve, pogriješio kad je krenula ona prošla kriza 2008. godine.