Mark Twain: „Bankar je kao prijatelj koji ti posudi kišobran kad sija sunce, ali ga traži natrag iste sekunde kad počne kiša.” Foto: FaH
„A s kim vi bankarite”, pitali su nas tijekom jedne od brojnih reklamnih kampanji jedne od brojnih stranih banaka koje posluju u Hrvatskoj. Ja već točno pola stoljeća bankarim s jednom drugom bankom, koja je svojedobno čak bila i naša.
Ne sjećam se baš najbolje onog dana kad su mi roditelji poklonili štednu knjižicu moje banke, ali se sjećam da me je kad sam imao osam ili devet godina majka zamolila da joj posudim 2000 dinara kako bi se upisala u autoškolu. Nakon dosta gunđanja pomirio sam se s tom beskamatnom pozajmicom jer sam dobio dosta čvrsta jamstva da će mi plasirana sredstva biti vraćena uz neke druge kompenzacije. I tako je počelo moje bankarenje.
Uglavnom, kraj prošlog tisućljeća dočekao sam s tri računa u mojoj banci, preko kojih su mi narednih desetljeća isplaćivane sve plaće, honorari, dnevnice, putni troškovi, nagrade, povrati poreza i devizne doznake. Čak i onda kad je polovicom 90-ih godina službenica moje banke u uručeni joj BBC-jev ček, izdan posredstvom Lloyds Bank iz Londona, gledala kao u papirić na kojem piše „U džepu imam pištolj, dajte mi sav novac iz blagajne!”
Svih tih godina nisam imao nekih posebnih potraživanja od moje banke, a i mojoj banci je, čini mi se, bilo poprilično ugodno poslovati sa mnom. Koliko točno ugodno ne bih vam znao reći jer se u aktivne i pasivne kamate, bankarske naknade i ostale bankarske pikanterije koje se izražavaju u postocima ili brojevima s jednom ili više nula ne razumijem baš najbolje. Ne znam zašto sam, i to čak dva puta, pomislio da bi mi tih 50 godina ugodnog bankarenja s mojom bankom trebao biti nekakav kredit onda ako od moje banke konačno nešto zatrebam.
I zatrebao sam. Djelomice svojevoljno a djelomice i stjecajem okolnosti, od konca 2017. sam u statusu freelancera. Znate ono, slobodne profesije; slobodni umjetnici, slobodni novinari i ostali slobodnjaci. Slobodni zidari, dakako, nisu dio ove priče. Upravo za potrebe unapređenja tog mojeg „freelancerskog businessa” (moćno to ovako napisano zvuči ali, vjerujte, daleko je od toga!) zatražio sam nekoliko mjeseci kasnije od moje banke kratkoročni kredit od 15.000 kuna.
Sjedeći ispod velikog oglasa s kojeg moja banka nudi kredite svim umirovljenicima mlađima od 84 godine i s mirovinama većima od 2400 kuna, predočio sam mojoj osobnoj bankarici potpisane ugovore za 2018. i rješenje o povratu poreza, sve kao jamstvo da će samo do kraja te godine na račune u mojoj banci sjesti oko 100 tisuća kuna. Superiorno se smješkajući i stalno pogledavajući prema onom oglasu iznad moje glave dočekao sam – odbijenicu! „Ne zadovoljavate uvjete kreditne sposobnosti za bilo kakav kredit”, odgovorila mi je moja osobna bankarica vrativši me s oglasa u realnost.
Ni uz svoje vrlo solidno poznavanje osnovnih matematičkih i inih operacija nikad nisam uspio shvatiti kako je to neki 80-godišnjak s godišnjim primanjima od 30-ak tisuća kuna mojoj banci sigurnija investicija od 50-godišnjaka s tri puta većim prihodima. Tada, naime, još nisam znao da sam kao freelancer mojoj banci – i ne samo mojoj banci - postao nevidljiv. Shvatit ću to tek dvije godine kasnije, u vrijeme pandemije koronavirusa.
Moj drugi pokušaj dvosmjernog bankarenja s mojom bankom dogodio se prošlog tjedna. Sada već vrlo svjestan toga da sam nevidljiv i za Vladu RH i njezine „mjere za pomoć gospodarstvu uslijed epidemije koronavirusa”, kao i za moju banku i njezine „posebne mjere potpore za klijente potrošače i poslovne subjekte”, zamolio sam moju banku jedan sasvim beznačajan ustupak. Zatražio sam, naime, da mi se na tri mjeseca obustavi dospijeće plaćanja obaveza po kreditnoj kartici, opet se pozivajući na sve ugovorena, ali odgođene projekte na kojima radim, kao i na značajan povrat poreza.
Rezultat je opet bio isti, a sročen je u četiri sljedeće rečenice e-bankarice moje banke: „Žao mi je zbog ove situacije koja Vam je izazvala poteškoće u podmirivanju obveza. Banka za sada ne odobrava odgodu plaćanja po kartičnim kreditima i troškovima po kreditnim karticama. Ako se donese takva odluka, sve informacije moći ćete pogledati na našim stranicama. Tu sam za sva dodatna pitanja i pomoć.”
Shvatili ste, dakako, vjerojatno i prije mene, za moju banku, kao i za moju državu, ja sam trenutačno potpuno nevidljiv, a možda čak ni ne postojim. Sjetit ću se toga, svečano obećavam, jednom kad ova pošast prođe. Iako ne znam točno kakve bi nakon toga trebale biti konzekvence po moju banku jer pametni Mark Twain je još prije 150 godina dao sasvim preciznu definiciju banke i bankara:
„Bankar je kao prijatelj koji ti posudi kišobran kad sija sunce, ali ga traži natrag iste sekunde kad počne kiša.”
Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2020. godinu