Ovo nije književna kritika

Književnu kritiku smije pisati svatko. Ako si čitatelj, kvalificiran si.

U kritici koju je u Jutarnjem listu napisao Jurica Pavičić o romanu Nadohvat Ene Katarine Haler – "otkrivši" knjigu i književnicu, kako se u uslijedjelom intervjuu s njom ponešto deplasirano izrazio redakcijski mu kolega Nikola Patković – mogli smo čitati dvojak sud. Pavičić je s jedne strane nahvalio umijeće kojim je roman napisan (navodeći "impresivnu kontrolu nad strukturom teksta, zrelost stila i upečatljive pripovjedne slike" i da Haler "ukratko, zna pisati"), a s druge ga dezavuirao kao ideološki "jednodimenzionalan i nesimpatično sektaški". U kombinaciji ga ocijenivši kao materijal za dugo priželjkivani Veliki Hrvatski Povijesni Roman, taman po mjeri "konzervativne hrvatske javnosti", na kakav hrvatska desnica očajnički čeka 30 godina (jer "potpuno kompatibilan s nacionalističkom ideologijom, a k tomu je i prilično dobro napisan"). 

Ispalo, međutim, da taj desničarski roman napisala – ljevičarka. Tako se deklarirala u intervjuu ("smatram se liberalnom i više naginjem socijalnoj državi"), dodavši pokoju nebiranu riječ za "konzervativnu Hrvatsku", ograđujući se od svrstanosti koju joj je Pavičić nalijepio kao etiketu na čelo, te za svaki slučaj istaknuvši kako je po njoj promašio u osvrtu na ideološki aspekt. Kome vjerovati – njemu ili njoj? A ima i knjiga, pa možemo i pročitati i sami donijeti svoj zaključak. 

U zadnjem retku kritike se, ako smijem predložiti, krije njena suština i zadnji saldo: "Ne znam. Ali, moram priznati: živo me zanima." Pavičić kao da osjeća da u svemu tome ima još nešto što bi tek objasnilo cijeli misterij ove knjige, a što mu izmiče, što njemu nije priopćeno. A najnejasnije mu je kako to da se ne otvaraju šampanjci, da autorica ne izlijeće iz svake konzerve, da se dujmovići, tunjići i šole nisu razletjeli "da proslave 'naš Rat i mir'", štoviše da ni a ni be za čuti osim trulog liberala Kramarića. Jedino kako si to može objasniti je da je desničarima već potpuno dodijalo čitati i što knjigu nije napisao Aralica nego mlada debitantica. A možda je greška u tome što, dok kratak sadržaj doduše dozvoljava da roman bude pojmljen kao desničarsko sektaštvo, čim se malo zagrebe ispod površine vidiš da nešto ne štima s tim dojmom? "Pisana je iz ljudske pozicije i mislim da se neće dogoditi da je konzervativna Hrvatska prihvati", prognozira Haler. Što ako desni sektaši nisu ludi za knjigom koliko se Pavičiću čini da trebaju biti baš zato što su je zapravo točnije, što se toga tiče, ocijenili od njega? Znali ili ne znali reći što ih točno smeta da ugledaju u romanu ono što njega čudi da ne ugledavaju.

Što bi odmah objasnilo i zašto mu nije moguće zanijekati da se radi o kvalitetno napisanom romanu, čak i kad pozitivnu ocjenu nekako mrzovoljno procjeđuje, dok ga nešto žulja, samo ne zna to baš pravo verbalizirati i štoviše priznaje da je više kao zbunjen i ne zna što bi mislio. I njega i njih, reklo bi se, Haler dovela u tupilo od nekuženja. I neka – ta čemu bi i služila umjetnost romana nego izazivanju kognitivnih disonanci gdje ih je pofalilo?

Ne bih se načelno odricao svačijeg prava da i ja zaglumim književnog kritičara, samim time što čitatelj, ali po duši govoreći, nije mi ambicija akutna: ima javnost, vjerujem, i pametnija posla od slušanja što se meni čini o stilskim i narativnim značajkama romana. Pavičić što je rekao o tome – neka i ostane na tome. U međuvremenu je roman ušao u finale nagrade za najbolji godine, što će reći da kritičar Jutarnjeg nije ostao usamljen u kvalitativnoj ocjeni, nego se i neki žiri slaže. Neću se ni njima miješati u posao! 

Ono što ću reći je da knjigu vidim značajnom i izuzetnom po sasvim naročitom svojstvu. Čitajući, shvatio sam: hrvatska je ljevica, a ne desnica, 30 godina čekala ovakav roman! 

Pavičić se deklarira kao ljevičar (a po svemu što piše, ne radi se o lažnoj ni praznoj deklaraciji), pa je i naglašeno čitao kroz takvu prizmu: kako sve to u Nadohvat zvuči i sjeda lijevom uhu? Pročitavši knjigu, nemam nikakvih dvojbi (a i pokazat ću do detalja, spoiler alert): to što je Pavičić navaljao pas s maslom ne bi polizao, samo ako je i pas stvarno pročitao. Nalupao se – Jurica, ne pas – k'o maksim po diviziji. Veze s vezom mu kritika nema u tom kutu sagledavanja. Možda je pritom malo nezgodno što je napisao prvi i zasad jedini osvrt koji je odzvonio (čak evo slušamo i kako je "otkrio" autoricu, kao da je lovac na pokrivene talente), nametnuvši time naočale kroz koje gledamo na stvar. A naočale mu astigmatički uvrnute, zamućujući pogled – kao jedna površna i promašena interpretacija koja prijeti da se, dovoljno puta ponovljena, uvriježi za općepoznatu istinu. Bilo bi stoga određene važnosti i prosto u tome da se Pavičića demantira – no, smatram to čak sporednim. Neka pojedina kritika je ipak ubrzo samo voda ispod mosta. Nije mi smisao u meta-kritici radi nje same.

Bitniji mi je dio u kojem mu zapravo pozdravljam postupak: gledanje kroz naočale toga kako roman sjeda lijevom uhu. Samo treba odvrnuti što su njegove konkretne uvrnule. I sam se kličem ljevičarem (u čemu sam se previše puta legitimirao, pa i na ovom portalu, da bih trebao još dodavati išta klicanju). Podvući ću (iako znam da je također suvišno) i ovo: nalazimo se na ljevičarskom portalu. Ističem sve to zato što mi se objava i recepcija ovog romana čini još najinteresantnijom činjenicom – suprotno Pavičićevom podrazumijevanju stvorenosti za desničarsku publiku – upravo glede drugova iz lijevih krugova. Za proći po istom tragu, provrtiti po istim pitanjima koja je Pavičić otvorio. 

Ovo nije književna kritika – zato što ima svoju zasebnu temu, a ne samu knjigu, kao refleksija o nekim fundamentalnim pitanjima lijeve percepcije i recepcije o stvarima iz nje, kao i samog pristupa u čitanju. (Esej? Analiza? Stavimo: long read. To je sad kao neki novi žanr. A i kako drugačije nego epski u odnosu na roman od 460 stranica, što bi drugo i zasluživao nego novi roman? (Priznaje krivnju Haler: "ja sam po prirodi, čini se, epski tip i ne znam sažimati u kratke forme; pokušala sam pisati kratke priče, no isto mi je bilo pomalo tjeskobno". Znam da me sumnjičite da duljinu knjige ovog časa koristim kao izliku, izvlačeći se na autoricu i predmet kojim se bavim, dok zapravo samo da mi se raspisati na sto kartica, neovisno o izlici i predmetu. A možda ste i u pravu!))  

KUNDERINO ĆOŠE 1: "NEGDJE IZA" I "TU ISPRED"

"Pisati, dakle, za pjesnika znači srušiti zid iza kojeg je nešto nepromjenjivo ('pjesma') skriveno u tami. Stoga nam se (zahvaljujući tom začudnom i iznenadnom otkrivanju) 'pjesma' najprije predočava u vidu bljeska" – piše Kundera u osvrtu na pjesmu češkog pjesnika Jana Skácela. Dočim: "ako se pjesnik, umjesto da traži 'pjesmu' skrivenu 'negdje iza', 'angažira' u službi unaprijed poznate istine (koja se sama nudi i koja je 'tu ispred'), onda on odustaje od same svrhe pjesme. I malo je važno naziva li se ta unaprijed smišljena istina revolucijom ili disidentstvom, kršćanskom vjerom ili ateizmom, i je li više ili manje pravedna; pjesnik u službi neke drugačije istine od one koju valja otkriti (koja je bljesak) lažni je pjesnik."  

Reći da je neki roman "jednodimenzionalan i nesimpatično sektaški" znači optužiti ga za "tu ispred" propagandnu agitaciju.  

IZVUCIMO KONZEKVENCE

Neke stvari u Pavičićevoj kritici prst na čelo stavljaju i prethodno čitanju knjige, iz samog nelogičnog načina na koji ih je dao. Uredno, primjerice, navodi kako, na saznanja o bacanju Srba u Dravu i prisvajanju njihovih osječkih stanova, jedna likinja sasiječe drugu da to nije drukčije od onoga '43 u Zrinu. Gdje smo kad čuli da će neko desno agitprop sektaštvo inzistirati na tragediji osječkih Srba '91? Ili: uredno navodi i nesmiljen način na koji su prikazani život i sudbina ustaškog velmože i njegovih – kod kojih je junakinji tako da se iz očaja bode šivaćom iglom, jer je manje boli kad si pusti krv. "Bilo je nečeg bolesnog, trulog i otrovnog u svima njima", kaže. Kojim njima? Adresa glasi: "moji gospodari i stanovnici ovog grada". Ustaški Zagreb, najkraće i najšire rečeno. Ali i iz toga Pavičić propusti izvući konzekvence. 

Da stvar bude ironičnija: ne pamtim kad sam kod nas čitao prodornije ulaženje u klasni sukob; zagrebačka epizoda romana, to su Glembajevi, Zvonili ste, milorde? i Gombrowiczev karfiol. Istina je da je kritika ustaškog miljea tu dana iz klasne perspektive (ali koja zapravo i jest ona suštinski ljevičarska, zar ne) i one osobnog ljudskog odnošenja, a ne kao kritika naci(onali)stičke ideologije, no opet: kako bi to jedan jednostran i sektaški desničarski roman išao na bilo kojoj razini takvom bezobzirnošću ne samo o partizanima nego i o ustašama? 

Ali zato ima stvari koje Pavičić ne navodi, dok istodobno iznoseći presudu po kojoj sektaški karakter Nadohvat dokazuje ne "ono čega u knjizi ima, nego ono čega nema. Nema, za početak, čitave 1941., nema etničkog čišćenja Srba, nema genocida ni glinske crkve, progona i ubijanja 'Vlaja'. U prvim se poglavljima katkad čini kao da su banijski 'Vlaji' pohrlili u šumu iz nekog vragolanskog, hikerskog hira." Ali kad preskočiš svašta nešto čega ima, lako ti je izvoditi svakakve konkluzije iz premise da ovoga i onoga nema. Ne biva nam recimo prešućeno da se u ministrovoj kući spominju žute zvijezde. Povrh čega je tu, riječima same Haler, također i "opis novačenja dječaka u ustaški logor, iz čega je očito da postoje ustaški zločini koji su u knjizi navedeni, ali nisu u fokusu". 

A zašto nisu u fokusu? Zašto općenito ideološka pozadina rata ne biva temom? Jer je junakinja, još u djetinjoj dobi, ne razumije: kolegici služavki u jednom trenu povjeri bojazan nisu li i gazde, dakle obitelj ustaškog ministra, u dosluhu s partizanima, od kojih strahuje. "Takva redukcija točke gledišta može se literarno opravdati književnim postupkom – činjenicom da je naratorica knjige djevojčica kojoj pristižu filtrirane informacije te koja poprima ideologiju odraslih", uredno prepoznaje Pavičić. Ali i opet ne izvlači konzekvence: kaže pa tjera dalje kao da ništa nije rekao!

KUNDERINO ĆOŠE 2: ZAMIŠLJENI RAJ POJEDINACA 

Da teorija romana ne mora biti suhoparno akademska, već također forma književnosti, pokazao je Kundera u svoje 4 esejističke knjige. Čovjek zna znanje, baš se eto "razumi u libre", naročito romane, praktično i teoretski. Iz svega na čemu je inzistirao u Umjetnosti romana, izdvojio bih ovom prilikom "jezik relativnosti i dvosmislenosti", da je duh romana duh složenosti, "stara Cervantesova mudrost koja nam govori o teškoći spoznaje i neuhvatljivoj istini". Stvaranje zone ironije kao, rečenicom iz jednog Conradovog romana, "negacije svih plemenitih poriva, svake vjere, svake privrženosti, svakog djelovanja". Tu ne može biti, dobro, ničega svetog, ali i općenito uvjerenja su kontraindikacija, jer ne možeš kretati iz odgovora. Htjeti razumjeti, a ne suditi. Na romanu je da bude "zamišljeni raj pojedinaca", "teritorij na kojemu nitko ne posjeduje istinu, ni Ana, ni Karenjin, ali na kojemu svi imaju pravo biti shvaćeni, i Ana, i Karenjin". Umjetnost romana "sukladno svojoj naravi ne služi ideološkim uvjerenjima, nego im se protivi. Poput Penelope, ona noću para tapiseriju što su je teolozi, filozofi, učenjaci satkali prethodnoga dana." 

CENTRALNI NESPORAZUM

Spojivši oba Kunderina ćošeta: nasuprot plakatiranju unaprijed poznatih istina, koje stoje "tu ispred" (za što je Pavičić esencijalno optužio Haler), književnost je pozvana biti točno suprotno, od-pojednostavljivanje kao zona u kojoj "svatko dobije priliku za razumijevanje" (upozorit ću da sam upravo citirao ne Kunderu nego Haler, koja je u intervjuu baš to navela kao svoj program i poimanje čemu literatura služi).

Ironično: Pavičićeva optužba izrasta iz ignoriranja, možda čak propusta da primijeti kako autorica radi točno suprotno – onkraj sfere ideoloških uvjerenja, ne pitajući za to, stvara prostor da se čuje junakinjina priča – dok sam zgrješava umjetnosti romana onime za što optužuje nju: fokus stavljajući na ideološku sferu, a onda i na "tu ispred" agitaciju. Nesvjesna projekcija koja mu dolazi uslijed centralnog interpretacijskog nesporazuma: problem vidi tek u jednostranosti ideološkog plana. Promašujući samom implikacijom da je okej da bude isturen naprijed, nije mu u tome problem, nego bi samo trebao biti uravnotežen, valjda dvostran. 

Kod Kunderinog "duha složenosti" ne radi se o tvrđenju složenosti povijesnih ili ideoloških istina. Kao ono kad se naši raspjevani ustašoidi maše fraze da je "istina voda duboka". Nije. Barem ne ona o tome tko je u predzadnjem ratu ostao na pogrešnoj strani povijesti. U smislu da su se ustaše borile za krive stvari, a partizani za prave (a ne tek tko je na kraju pobijedio, jer mogao je možda i nacizam, pa bi opet bio pogrešna strana povijesti). Pavičić govori o jednostranosti, ali što bi značilo gledati dvostrano na to? Ne, ta istina nije dvostrana, besmisleno bi bilo nazvati je i jednostranom – ona je nešto drugo: prosta k'o pasulj. Uz nju postoje i druge istine, npr. o partizanskim zlodjelima poput tog u Zrinu, koje neke partizane otkrivaju kao ratne zločince, no to ne znači da onu prethodnu istinu, i dalje prostu k'o pasulj, čine išta složenijom, dvostranijom ili "dubljom".

Cervantesovsku neuhvatljivost istine ne treba zamjenjivati za nekakvu centrističku poziciju na kliznoj traci političkih uvjerenja, koja je i moguća isključivo kao cinizam lažne ekvidistance. Tu se radi o uopće nenalaženju na takvoj kliznoj traci, npr. istine o ustašama i partizanima. Roman ne da je nije obavezan uvijek iznositi cjelovitom (ima gdje se tu istinu uči), nego se za nju nema što uopće interesirati, jer operira u posve drugom registru. Može autor osobno biti za ustaše, partizane ili lažno neutralan, smije i agitirati za ono u što vjeruje, ali to treba kanalizirati kroz publicistiku. Ako krene kroz roman, jedino će postići da roman bude smeće, nema veze ako agitirao i za lažnu dvostranost istine ili čak za onu stvarnu povijesnu istinu, s jasnim palcem gore za partizansku borbu. Povijesna razina u književnosti može imati jedino funkciju "dekora", pozadine, konteksta zbivanja, određujući ih, naravno, s utjecajem na temu, ali sama nije tema. Složenost i neuhvatljivost istine odnose se ne na povijesnu, nego istinu npr. naratorice Kate. Bilo koga od nas, kao pojedinaca. 

ZAŠTO NAM ONA NE GOVORI O ONOME O ČEMU NIŠTA NE ZNA?

Problem će, naravno, ostajati onda ako je stvaranje prostora za Katinu istinu samo alibi za prerušiti (domaću desničarsku) ideološku agendu u romanesknu formu. Kao krunski argument da je upravo to slučaj u Nadohvat, Pavičić, rekli smo, ističe izostanak '41 u fabuli. Ali upravo taj prigovor ukazuje na centralni nesporazum, kritičarevo nerazumijevanje unutarnje logike ovog romana kao teritorija razumijevanja Kate, s promatranjem događaja i pojava iz njene perspektive.

'41 se stvari jesu već zbivale – ali ne u Zrinu, u kojem je 12-godišnjakinja koja je iz svog sela dotad otišla najdalje do obližnjeg Dvora, jedino mogla o nečemu doznati. Nije da je wi fi imala. Tek '42 počinje postupno shvaćati da se nešto u vanjskom svijetu događa, ali i to nejasno: "Sve ko da je nešto strašno, a ko da ništa nije." Sve što vidi je da se zreli i stariji muškarci nešto počinju okupljati na neuobičajen način, ali pritom joj ni majka ni starija sestra ništa ne znaju reći, jer žene su i općenito isključene iz toga, a čak ni šogor, kao mladić, ne zna što se zbiva, ne govore mu. Poprimanje ideologije je posredno, ne na način da se Katu posjedne pa doktrinira, nego udaranja ušima u to da se nešto zbiva unatoč tome što se svi upravo trude ne pričati o tome ("čak se više moglo načuti u školi od nekog tko je prosipao među nama ono što je čuo od starijih, nego kod kuće"). Što bi to bila Njemačka i što bi uopće bio rat – nije si Kata u tom trenutku još uopće u stanju predočiti. Pa kako nam je onda mogla pričati o progonu Srba '41? Primjedba nema nikakvog smisla pri osnovnoj narativnoj premisi romana, koju Pavičić i sam podvlači.

Zrinska djeca običavaju se u polju igrati rata s "vlaškom" djecom – ali najednom se počinje, umjesto o kralju ovom i kralju onom, govoriti o Nijemcima i partizanima kao o stranama u igri. Ništa ne razumiju o tome tko su jedni i drugi, samo kupe pojmove koji im dolaze kao novi odnekud. Kata doznaje da su joj najbolja prijateljica, Tereza, i njen brat Jura, najednom dobili dobrih batina od svog oca zbog toga što su se igrali s djecom s kojom nisu trebali, premda im prethodno nije branjeno. Konkretna zbivanja počinju nestankom vazda pijanog Tome Iz Kanala, što unosi prvi pravi nemir u naratoricu. Od Tereze doznaje da joj je ćaća opet prebio brata, doznavši da se mali ponovo igrao "tamo s djecom u polju, đe smo i mi prije išle", nakon što je bio i stari "tamo đe je i Tomo sinoć", pa se posvađao s drugim muškarcima oko toga što se kod nekog rođaka u Dubici jedan od njih "zakrvio s nekim Vlajem" i ubio ga lovačkom puškom.

Andrija, dječak iz sela, pita Katu: "Jel tvoj ćaća mrzi više Vlaje il komuniste". Ona ne zna što odgovoriti, jer ni ne zna što su to komunisti, koji su to sad. Andrija joj kaže da nije moguće da ne mrzi ni jedne ni druge, kako je onda rekla, jer se zna da svi mrze i jedne i druge, "al samo zato jer oni mrze nas", no ne zna joj reći zašto i oni njih. A na pitanje tko ili što su uopće komunisti, kaže da su to oni "šta rade protiv države" i poglavnika (isti Andrija će istoj Kati, nota bene, 6 godina kasnije, učlanjen u Partiju, govoriti kako bi prijavio miliciji bilo koga tko bi govorio protiv države, jer on ne da na svoj "mir", koji mu je najvažniji). A Kata ga pita je li to loše – raditi protiv države i poglavnika? 

Kad pita i oca tko su ti ljudi i zašto im to rade, pravog odgovora nema, osim da eto Vlaji. Julijani, Katinoj mlađoj sestri, na još prostodušniji način nije jasna uzročna povezanost etničkog porijekla i opasnosti – pita zašto više ne idu u Dvor kao nekad, a uvijek je bilo lijepo, pa kad brat odgovori da zato što su Hrvati, a oni Vlaji, reći će: "Pa šta ako su oni Vlaji? Bili su Vlaji i kad smo išli"...

PORTRETIRANJE, NE AGITIRANJE

Kad Kati pila ozlijedi glavu, otac žestoko odbija majčine molbe da je se odvede "u Dvor pravom doktoru" da joj sanira ranu – ne zato što ne bi bio brižan roditelj, već što mu se čini rizičnijim da je se vodi nego da je zašije seoski vidar. "'Nije sigurno izlazit iz grada, posvuda su Vlaji, zasjeda i noževi do zuba, bilo dan, bilo noć, krvi im proklete', govorio je otac." Valjda jedna od rečenica koje su Pavičića, kako reče, "opekle", ali to je ta bazična stvar da autorska vizura nije isto što i ona lika. 

Ni kad je Stravinski pisao misu, nismo ga shvaćali kao vjernika uživljenog u događaj, u vjersku emociju, nego smo razumjeli da radi portret mise i vjernika u obredu, ili portret svadbe, portret barbarskog obreda, itd., ne moravši se zato ženiti niti žrtvovati djevice proljeću. Haler nam ne pokušava prodati propagandu po kojoj su Srbi/partizani zla gamad kriva za sve, a ustaše nedužna čeljad koja je samo smjela htjeti Hrvatsku, nego opisuje kako je to '42 bilo u Zrinu, radi portret te situacije. Ne, ponavljam, portret koji bi pretendirao na objektivnost, iz svačijih očiju, nego iz nečijih pojedinih. Slušamo o onome što je dolazilo do djevojčice – a nitko neće sporiti da '42 po šumama Banovine, neovisno o tome tko kriv, a tko ne, ni za koga nije bilo previše sigurno, odnosno da "Vlaji" jesu predstavljali opasnost po život za Zrinjane (i obratno): dio koji maloj Kati biva jasan, jer ne može ne biti, dok ne razumije političku i ratnu pozadinu, niti išta od nje slušamo od tvrđenja o tome. Ne radi se o autoričinom političkom stavu, na koji bi nas ona nagovarala, nego o deskripciji situacije iz Katinog očišta, koja nas ne obasipa gotovim odgovorima na "tu ispred" bazi, već i sama ima jedino pitanja, na koja odgovore ne dobiva.

Nego, mislimo li zbilja da bi neki desničarski roman, pa još sektaški u tome, autohtone hrvatske Očeve Obitelji prikazivao kao obiteljske nasilnike? Tereziju i Juraja njihov otac, PTSP-ovac iz Velikog rata, redovito daruje masnicama, više onako reda radi. Kad se Juraj ne vrati s kurirskog zadatka, sestre i majka jedva živu glavu izvuku pred njegovim bijesom, pobjegavši i sklonivši se u kuću kod Kate. A i Katini bi znali fasovati od svog oca, doduše rjeđe i priznajući da samo po zasluzi, no sa zahuktanjem nervoze oko rata ni to nije više bilo pravilo: "Tereza se bojala svog oca već godinama, a ja sam taj strah upoznala iza Božića četrdeset i druge, kada je sve češće vikao na mene i sestru. Znao bi nas istući i kada nismo ništa skrivile". Ta je pastorala portret, a ne neko naivno agitprop idealiziranje katoličkog seljaštva – ispunjeno je i među muškarcima i među ženama i među djecom svirepostima, sirovostima. Izostaje, doduše, bilo kakva osuda ikoga, ali zar bismo od književnosti možda htjeli osuđivanje likova i moralne lekcije? Just telling it like it is. Ili was.

Ubrzo po Katinom povratku iz Zagreba u Kostajnicu (u koju su došli kao prognanici '43), šire se vijesti o Hitlerovoj i Mussolinijevoj smrti. Zanimljiv detalj: "Ljudi su izlazili na ulice, odasvuda se čula pjesma, slavlje je trajalo i u noći"... Slave, premda se mahom radi o ljudima koje kraj rata zatiče u pripadanju strani Sila Osovine. Što bi značilo da im je u cijeloj stvari manje do politike i ratnih strana, polja na kojem je ovo objava njihovog vojnog poraza, a više, gle čuda, do osobnih života, polja na kojem im se ne živi u ratnom stanju. 

Pokazalo se impulzivnom i kratkovidnom reakcijom, jer nedugo potom majka viče Kati da se pakira, priča se da ih traže i da je vrijeme za povlačenje, ulice se pune ljudima s prtljagom za put. Nitko ne zna reći kamo. Je li stvarno trebalo kretati i Kati s majkom i sestrama? Samo zato što prognanice iz Zrina? I za ovu epizodu romana vrijedit će što i za ostale: nema tu ničega od poznate ustašofilne retorike kakvu znamo kao prateću uz priče o Bleiburgu, s anualnim komemoracijama kao huškačkim, mrzilačkim političkim mitinzima. Ne, ovdje čak naziv Bleiburg nije uopće spomenut! Samo iz opisa prepoznajemo da je to taj put, ali opet okruglo ništa od ideološke pozadine, u svedenosti na muke i peripetije koje Kata, s nećakom na rukama cijelim putem, proživljava kao hodačica, na razini neposredne fiziologije (nespavanje, tabani, mokraća, menstruacija), ili kojima svjedoči na onih nekoliko metara oko nje. Stigavši konačno do Dravograda, već u fizičkom rasulu, poljube Dravu kao vrata koja ostanu zatvorena – i smiju krenuti nazad (brata će doduše vidjeti zadnji put: muškarci su mahom stradali, žene otposlane). I najnormalnije se vrate otkuda su i pošle. Gdje su bile, što su radile? Bi li ih itko i dirao da nisu ni kretale, ako ih evo ne dira sad po povratku? 

Esenciju cijele epizode našao sam u zaključnoj sentenci po povratku: "uopće nikome nije bio jasan čitav taj naš put". U odlaženju korak dalje, znajući da je the story tog puta zloupotreba civila kao živog štita za potrebe bijega ustaša, epizodu bi se dalo čitati kao upravo kritiku te zloupotrebe. U najmanju ruku se radi o antiratnoj prozi koja potencira besmisao svega skupa – što se, uostalom, može reći i za roman u cijelosti. 

U POSLU PREŽIVLJAVANJA  

Zar i teoretski može nešto s one ratne strane biti antiratno? Hoćemo li dopustiti tu mogućnost? Znam zašto sam izričito išao o pastorali i o Bleiburgu. "Sve je tu što đaku treba", otrovan je Pavičić u ukazivanju zašto je roman pogodan za desnu publiku: "krotko pastoralni prikaz katoličkog seljaštva, opanjkavanje Srba, partizanski zločini, Bleiburg, milicioneri koji progone Prave Hrvate." 

Prave Hrvate? Pavičić lik Katine majke okvalificira kao "do kraja zadrtu nacionalistkinju". Haler protestira, svjedočeći u intervjuu: roman jest fikcija, ali uvelike baziran na istinitoj priči i stvarnim likovima, u ovom slučaju njezine rođene bake Katarine/Kate i prabake Margarete/Marice, a niti jedna "ideološki nije bila desno". Pretpostavili bismo da zna bolje od nas o svojim pretkinjama. A i čitamo da su svo vrijeme antiratno raspoložene. "Kome je drago išta s vojskom, valaj", odgovori Marica kad joj Katina starija sestra Marija povjeri da je protiv toga što joj muž ide u vojsku. Kad im braću unovače u domobrane, majka je zamjerila mužu što ih je tapšao po leđima, a možda se neće vratiti. Pa poslije stalno plakala. Kad za pokolja nađe mladog muža mrtvog, ostavši sama s dvoje male djece, Marija, prirodno, psuje "i vojsku i rat", a pomalo i muža, da proklet bio i on "i junačenje". Sve je to tek prirodno, ali podvucimo samo da kao da se i ne radi onda o zagriženosti u bivanju Pravim Hrvaticama. Kad ih u progonstvu sinovi/braća posjete po prvi put otkako su mobilizirani, Marica moli muža da ih ne vraća, da ostavi kod kuće barem njih. On je upozorava da rat traje, na što ona grinta da k'o da zauvijek traje. (Ne da je i on oduševljen činjenicom: "'Pa ne tjeram ga ja da traje', branio se otac.")

Mogu, doduše, razumjeti zašto je Pavičić pomislio – ima jedna rečenica već iz slavonske faze romana, u svakom slučaju politički nekorektna: "Majka je i dalje govorila o Banovini i Hrvatima, kako njoj nikada nije palo na pamet učiniti nešto Vlajima, ali Vlaju je zemlja uvijek ispred čovjeka, rekla je, pogotovo ako je tuđa." Kontekst je govor o paraleli da je sad njima pripala folksdojčerska zemlja onako kao što je nekome pripala njihova u Banovini. Dvije stranice dalje, Kata opservira kako u selu "postoje samo dvije moguće nacionalnosti, dva ideološka opredjeljenja: starosjedioci i kolonisti". Kad umre Marijin mali sin, jedna starija mještanka, Slavonka, ljubazno joj priđe s povjeravanjem da joj se srce presjeklo kad je čula, dušu je isplakala. Jedna od Zrinjanki je nepovjerljiva, na što joj Marija odvrati da je ista kao oni, jer "il je naš il ne valja, a?" Andrija izgovara ključnu rečenicu: "Ajde, Boga ti tvog, ko da je nama bilo drago kad Vlaj dođe u dućan kod nas". Važno je to prepoznavanje zajedničkog nazivnika onog i ovog socijalnog konflikta u dijeljenju na Naše i Vaše.

"Tada sam prvi put vidjela crvenu zvijezdu": za gorskih ratnih godina, autoričine pretkinje doživjele su da im u selo provale – Vlaji? Ne, nego partizani. Da im spale sve što imaju, pokušaju ih ubiti, kao civile, kasnije im i ubiju oca i braću, odnosno muža i sinove, kao vojnike. Partizani im međutim dođu kao "duhovi iz šume o kojima se govori ispod glasa", više misaona imenica kojoj ne razumiju pravo značenje, pa im se, lokalno iskustveno uz pretvorbu u kolektivni ideologem, prespajaju po etničkoj osnovi. Putujući vlakom za Zagreb, Kata se uplašeno zapita što ako je starac nasuprot Srbin ili partizan, koji je goni, dodajući u mislima kako je Andrija znao razliku, "o kojoj su sve više govorili u Kostajnici".

Egzistencijalno pitanje koje transcendira rasno i ideološko: ne vole da ih se ubija, progoni, istjeruje, razvlašćuje; eto, nije im ćeif. Na stranu jesu li im to radili povijesno ničim izazvani; konkretnoj baki i prabaki je, vanpovijesno, na razini njihovih individualnih života, dolazilo kao nešto izvana im nametnuto u život. Kao što smo već apsolvirali: radilo se, to je tek fakt, o ljudima koji su im radili o glavi, a kada ti netko radi o glavi, ne moraš biti ispunjen etničkom mržnjom i nacionalističkom ideologijom da zazireš od njega; objašnjivo je jednostavnije, poslom preživljavanja. Za ravničarskih poratnih godina, Naši/Vaši socijalna pukotina, ne tako krvava doduše, formirat će se po nekoj drugoj osnovi razdora, u izostanku etničke. Ali paralela koju želim povući je da ni u Zrinu kod mnogih osnova nije morala biti bazno etnička, samo se vanjski kontekst uspostavio kao etnički.

Andrijina rečenica bi najdoslovnije shvaćena poručivala da onako kako ne treba gledati ništa krivo ni čudno u tome što Zrinjanima nije bilo drago kad im Vlaj dođe u selo, tako se ni Slavoncima nema što zamjeriti kad poprijeko gledaju na pridošlice iz Zrina. Na prvu se učini da je i Kata to tako shvatila: "to je bilo dovoljno da otpustim sav bijes koji sam osjećala prema ljudima iz sela". Dajući im najednom za pravo? Što ona tu, međutim, napravi: napeče pogačica pa ih pred očima cijelog sela odnese mještanki koja joj je na groblju prišla sestri, na što ova još napravi šnenokle da je počasti kao gošću – i najedu se, a da se nijedna nije otrovala. Značenje geste: ne, vrijedi obratno od davanja za pravo – Slavonci tu upravo nisu u redu; ne da je okej što oni gledaju Zrinjane krivo kao nekad Zrinjani Vlaje, nego da nije bilo okej kad su Zrinjani Vlaje onda kao što nije okej ni da Slavonci sad njih. Katino otpuštanje bijesa je relativizacija vlastite parcijalne istine, širenje perspektive (sukladno "duhu složenosti", ako se baš hoće) tako da možeš sagledati i drugu stranu, još i u onome u čemu možda nije u redu, kao što možda nisi ni ti. 

Da pogonsko gorivo Maričinog zazora nisu bili etnički oktani per se ni nacionalistička isključivost, potvrđuje i to što će već tih prvih poratnih godina kćer nagovarati da se uda za svježeg partijca Andriju umjesto Petra s neotklonjivim pedigreom Pravog Hrvata, a pod stare dane će, slijedeći jednu pa drugu kći, svojevoljno otići živjeti u Petrovaradin – tamo i umrijeti, u zemlji Vlaja, kao i Marija. Jedina će se Jula među njima vratiti, ali nevoljko, doživjevši '91 pa se osjetivši "prognano natrag u svoju zemlju". Uh, što desničarski napaljeno i nacionalistički zadrto zvuči ovaj roman!

Nijedna od njih nije ideološki ugrožena niti priča o politici. U poslu su preživljavanja. "Politički oportunist možda, ali nacionalist nikako", svjedoči Haler o prabaki. Čak je i otišla glasati za "ove sad", jer, rezonirajući, zamisli da se pročuje da nije – odmah bi bilo pečatirano da ustaša. "I tako je majka dala svoj glas onima koji su nas prognali, sjela natrag za stol uz hladnu peć i nastavila plesti džempere za zimu." Čega se i Pavičić dotiče, ali kao s nekim gađenjem, okretanjem želuca na motiv stavljanja na zid kuće Titove slike (protivne tvrdo desnim uvjerenjima koja joj je upisao). Čime jedino sam biva solidan seronja – jer od riječi o oportunizmu uputnije bi bilo inzistirati na onoj preživljavanje. Kritičar uredno registrira nespornim "da su žitelji Zrina u ratu otrpjeli ratni zločin, a poslije rata nedopustivu kolektivizaciju krivnje", da su nepoželjni tamo gdje naseljeni i "stalno na prismotri milicije koja im upada u kuće, premeće domove i traži subverzivne elemente". Ali onda mu je iz nekog razloga smiješno kad u romanu zatekne miliciju na djelu, spomen tog motiva ridikulizirajući kao "milicionere koji progone Prave Hrvate"? Pa, dobro, kritičaru, izvuci konzekvence iz onoga što sam kažeš! Oportunizam je za osudu i okretanje želuca kod onih na pozicijama moći, koji se njime probijaju do visokih položaja i probitaka, a ne kod obezmoćenih, isključenih ili čak kinjenih parija nekog društva, kojima minimalna integracija ovisi o minimumu adaptacije.    

OPEČENOST GOSPODINA KRITIČARA  

Sviđa mi se kako je Pavičić rekao da mu je osjet opečenosti došao dok je "čitao roman Katarine Haler", odabravši baš to od dva imena. Pa ako je baka Katarina, ni kriva ni dužna, kao dijete, nakon eto partizanskog zločina koji joj je preorao djetinjstvo, završila eto na putu za Bleiburg i narednih dekada eto ispaštala zbog proglašenosti narodnim neprijateljem, Pavičić bi – sve i ne poričući ništa od tih činjenica i njihovog užasa – htio valjda da unuka Katarina sudbinu istoimene bake lažira, za ne reći da je roman desničarski? Jer glavna optika kritike nije radi li se o ozbiljnom i poštenom bavljenju nekim stvarnim tragedijama i užasima, nego da kritičara ne peče?

Tema stara sto godina (101, preciznije): imao A.B. Šimić članak o kritičkim reagiranjima na uprizorenje Strindberga u Zagrebu, gospode lč, ld, B, nv i iv. Ismijavši njihove "potrebe stomaka". Npr. gospodin lč ocijenio je da Strindbergu "nije bilo dano da stvori nešto trajno veliko", otuda što "ostavlja hladnim gotovo svakoga, ili, što je još gorje, on umara". ABŠ: "Gospodinu lč je dosadno. Zabave, zabave, varietea, cirkusa, slatkoće gospodinu lč!" Koji će o Strindbergu još reći da su "rijetki časovi kada može potresti ali razblažiti ne može nikada". ABŠ: "Zato je duša gospodina lč zadovoljnija s jednim sladoledom koji razblažuje." Ta će duša zamjeriti Strindbergovim djelima što su "kao ono zeleno piće koje hladi i pali i ostavlja određeni tek trpkosti otprilike kao iza gutanja nezrelih trnjina, onih koje nije još ofurio mraz''. ABŠ: ''Tek je sve. Stomak gospodina lč je mjera svemu. Zar da on, gospodin lč, guta umjetnost Strindberga koja ostavlja trpkost nezrelih trnjina, kad može da guta kakav slatki kompot od trešanja!'' Umjetnost u kojoj, konstatira lč, "sladosti ne može biti nikako. Osjećate samo sol, trpkost i bljutavost neke pokvarene krvi." ABŠ: "O sladosti, sladosti! O ukuse ukuse! O stomače, svestomače gospodina lč!" 

I dok kritičarskoj inteligenciji iz ondašnjih sjedalica zagrebačkog HNK po volji nije bila sama činjenica da kod Strindberga "iza svake riječi stoji po jedna tragedija i po jedan užas", suvremenom kritičaru jp nije po ukusu što se tragedije i užasi iz Nadohvat u svojim najkraćim crtama uklapaju u desničarski frazarij. Čini li ih to automatski nedostojnima da budu predmetom tragike romana, bez odmah diskvalifikacije sarkazmom? Radeći ultimativan argument kritičke presude od opečenosti svoje duše, koja bi radije tu bila razblažena, gospodin jp ne biva suštinski različit od gospodina lč.

Ako su autoričini iz šume, a baka Katarina se rodila i odrasla u gorskom katoličkom selu, osjetljivi stomak gospodina jp bi valjda tražio, za ne reći da je roman desničarski, za ne sadržavati "krotko pastoralni prikaz" na koji ćemo se podrugljivo zacerekati, da unuka Katarina te i takve okolnosti porijekla lažira, rođenu baku da proda za neku više woke, recimo iz sekularnog Singapura, ili je barem isfolira, po modelu pokondirene žene ustaškog ministra, za oduvijek milostivu iz metropole? Samo da nije nešto o predmodernom selu, jer ako je o predmodernom selu, onda je pastoralno, a ako je pastoralno, onda je desničarsko, ma da je i sto puta socijalna sredina protagonistice eto ta koja je bila!  

Kakva je to razina kritike, šta je to, zašto kritičar baš na ovom mjestu postane i glup i seronja, premda pouzdano znamo da može bolje?

Roman može poslužiti kao lakmus vjerodostojnosti ljevice s obzirom na neka pitanja. Ne na onoj najbanalnijoj razini: prihvaćanja da je bilo zločina i s "naše", partizanske strane, te da i o tome treba govoriti. Ne, u redu, to valjda stvarno ne bi trebalo biti sporno, a ni Pavičić nije dovodio u pitanje. Nije mi u prvom planu ni načelna voljnost te sposobnost poimanja da i sudbine ljudi koji su se po nekoj osnovi zaticali s pogrešne strane povijesti mogu biti dostojne tragičkog uvažavanja. Jer i to se ufam da je drugovima zapravo jasno. Trenutno me najviše zabrinjava što govori o našoj ljevici podatak da će, čim vidi ili čuje štivo koje se dolazeći s onu stranu neprijateljskih linija pojavljuje s nečime izbrušenim kao predmetom romanesknog prava na razumijevanje, požuriti ugledati u tome opet karikaturu iz domene desnog agitpropa, a u temama Nadohvat ništa nego mahnite alićevske klišeje. Otkud ta potreba za trivijalizacijom, skoro pa uvjetnim refleksom? 

UGURANOST UMJESTO MARŠA

"Opisani su partizanski zločini, ali mislim da je u knjizi jasno da su prihvaćeni i zločini s ove strane, kojoj ti ljudi igrom slučaja pripadaju", kaže Haler sama. Igrom slučaja, to je bitno.

Neravnoteža u kojoj ustaški zločini ostaju na aluzivnoj razini van fokusa (prihvaćeni su kao nešto čega je bilo), dok su partizanski/vlaški dani direktnim prikazima (opisani) – do toga je što se roman ne bavi načelno sukobom ustaše-partizani i generalnom povijesnom istinom o njemu, nego prati sudbinu Zrina i njegovih žitelja, s naglaskom na užu obitelj naratorice. Pa bi i pitanje za ispostaviti s podignutom obrvom eventualno moglo glasiti: je li autorica napravila iskrivljen, retuširan, jednostran prikaz samih njih u fokusu (a ne općenito "hrvatske vojske", čiju priču ni ne priča) – propuštajući govoriti o njihovoj odgovornosti u zlodjelima dok inzistirajući samo na njihovoj tragediji? 

Vrativši se iz Zagreba u Kostajnicu, Kata priča curama koje zna o iskustvu, završivši time da ne zna zašto su je poslali takvim ljudima. A ni ovo: "ne znam kakve je veze tata imo s njima, on je bio dobar čovjek.' On nije bio čovjek koji maršira, to sam prešutjela." Primijetila je još u Zrinu da mu stižu pisma iz Zagreba, koja "nije dijelio s nama kao ona što bi ih napisala braća". Kad ju je slao, pitala ga je za ta pisma, a on priznao da je pisao tim ljudima, ne točno njima, "ali tu negdje, to su sve oni, kako bih ti reko". Posao u kući ustaškog ministra bio je, napomenimo još jednom, posao služavke. Na kojem je maltretirana, i na koji je dana isključivo zato da bi tamo bila na sigurnom te što u progonstvu njeni, kao ni ostali Zrinjani, usred NDH nisu imali što jesti. Našao ga je, k tome, ne kao ustaša preko ustaša, nego kao (obiteljskom tradicijom) šumar, lugar, drvosječa, kod ministra šumarstva i ruda koji je prije bio upravnik šume i znao mu i oca – no, ipak, vidimo točne odnose, tko je gazda, a tko sluga i gladna pješadija u toj priči. 

Određen kontakt s ustaškim establišmentom očito je predočen – o tome nas se ne mulja. S druge strane je prezentiran kao da je to više od nevolje. Kad Kata pita oca tko su ti ljudi, on kaže da ne može sad njoj to govoriti, da je to "stvar politike". Kad ga ona pita zar nije uvijek pričao da ne voli politiku i sve ih psovao, on se složi da je lud tko je voli, ali: "Stvar je nužde. Nije što ju volim, nit što mi dragi ti ljudi, samo su mi manje dragi neki drugi." I: "Dođu vremena kad moramo tražit izlaze di ih ima. Bilo nam to drago ili ne." Kata kao naratorica reflektira: "Da sam mogla dobiti kakav dokaz od njega, nešto napismeno, s tom izjavom da mu nisu dragi ti ljudi, dobro bi mi došlo idućih godina. Ovako nitko nije znao, kako je moj otac grizao usnicu, grčio lice dok je govorio o tome, nitko nije vidio njegov korak dok odlazi niz ulicu; nije to bio marš"... Uz uspomenu na oca vezivat će dalje to da mu u hodu nije bilo marša: "bilo je u svakom koraku pruženom niz cestu malo predaje, nabor jakne preko kosti ramena odaje koliko se podvio pod njom, nestajao je brzo i u grču, takva mu je bila svaka kretnja, i sigurno je da takav čovjek ne maršira."

Agenda koju se tu da iščitati očito nije ideološko zastupanje ustaške stvari i borbe, već distanciranje zrinske ekipe od mrlje koju predstavlja ustaška stvar i borba. I ne preko naivnog prikazivanja Zrinjana kao potpuno nedužnih, nego upozoravanja da se participirati u zlu ne mora intrinzičnim pristajanjem na marš. Može i progutanošću silom datosti izvana koje su pojedincu namrijete, dopadajući ga apriorno, mimo njegove prave volje, ne pitajući ga ništa.

DOKUMENTIRAN KAO MAKSIM

"'Poglavnik nije pomogo', govorilo se ljeto pred pokolj." Nije u Zrinu bio osobito popularan – ne doduše iz pravih razlog zbog kojih bi trebao ne biti, nego zbog ostavljanja ih na cjedilu (nešto kao priča s Tuđmanom i Vukovarom '91). "Nijednu nam pušku nisu dali! Ništa! Skoro smo umrli od gladi, a onda i od rata!" – izviče se Kata, posve van ideološke podrške ili kritike ustašluka, na Zagrepčanina koji ju je uvjeravao neka ne brine i "došlo bu sve na svoje" jer "brine se poglavnik za svoje Hrvate". 

Ključna riječ: kamioni. "Da nije bilo njemačkih kamiona, umrli bismo davno od gladi, a ipak se o njima govorilo samo potajno." Motiv koji se provlači na više mjesta kroz roman. "Njih ti voze Nijemci. I onda mijenjaju hranu za momke." Kad se situacija još više zahukta, Kata načuje razgovor svoje majke i čovjeka iz sela: "govorio joj je da dječaci nestaju s vojskom, sada nose crne uniforme u logorima po cijeloj državi". Pri čemu: "Neke skupe, neki sami dođu i čekaju kamione." To je ono novačenje u ustaške logore koje je Haler apostrofirala u intervjuu. Ali važan akcent: nije u romanu spomenuto kao tek nešto što se općenito događalo u državi, nego baš u Zrin da su ti kamioni dolazili, po zrinske dečke. I, pažnja, ne generalno za u borbu, nego baš u logore. Svi znamo što su bili logori. Imate li osjećaj da vas autorica mulja o ulozi Zrina u 2. svjetskom ratu? 

Pitanje participacije u krvavom piru sigurno nije tretirano na ružičast način. Ne radi se o tome da bi naratorica skrivala da su i Njeni se išli dirati u Njih. Povrh predočenosti da je jedan od muškaraca iz sela ubio Vlaja u dubičkom natezanju, tu je i scena iz odmah '42 kad Tereza pokaže Kati čahuru iz puške svoga oca, kojih da ima dvije. Kata kaže da njegov ima i više, kao lovac, a Tereza odvrati da njen, međutim, nije lovac – da su to "vlaške puške", koje su oteli, i da takvih ima sigurno i njen otac. Nagradno pitanje: kako se može uzeti nečiju pušku? 

Ostaje iz ovoga doduše u mraku neki konkretan zulum koji bi Zrinjani radili (mimo klinaca odvedenih u logore). Ne znamo pouzdano. Jesu li barem partizani znali? U knjizi je priložen dokument iz prosinca '44 kojim OZN (Otsjek za zaštitu naroda) Banije "izvješćuje OZN-u II. za Hrvatsku" o tome kako je Glavni štab "odobrio da se Zrinj spali što je i učinjeno, pošto unatoč svih napora dve i pol god. rata nije se moglo naći ni jednog čovjeka ni žene koji bi držali vezu s partizanima. Zrinjske ustaše su poznate sa svojim zvjerstvima da ni jedna duša srpskoga porjekla nije se pred njima smjela pojaviti". Kako god tumačili ovu neodređenu opasku, Haler je uredno prijavljuje, preko originalnog dokumenta ubačenog u fikciju. Pavičić, međutim, nije zadovoljan. Što bi htio – da Haler napiše kako su Zrinjani napravili masakr u glinskoj crkvi? Što ipak nije nešto što bi se znalo, povijest o tome ništa ne bilježi, nema takvih dokumenata. Htio bi da književnica svejedno izmisli da su Zrinjani to napravili (zašto se bavi tim poslom ako nema mašte?!), samo da ne bude da je roman, kako tvrdi, sektaški u jednostranosti? 

Ne, ono što bi htio je da roman na nekoj općenitoj razini drži školske sate o općem povijesnom mjestu da su primaran krivac zakuhanja stvari bila ustaška zlodjela. Čime ne shvaća da upada u svoj centralni nesporazum s romanom. Kao i kad kao argument tvrdnje o njegovom sektaškom karakteru (uopće jedini uz ono što ne navodi pa zato izvodi da u knjizi ne postoji) plasira da Haler, pišući "o zlodjelima Njih nad Nama, nad njenim regionalno-etničko-obiteljskim kolektivitetom, uvijek nadopunjava reduciranu točku gledišta te prozni tekst osnažuje dokumentima, prijepisima, citatima", dok "u protusmjeru to nikad ne radi". 

Što ili kako je on uopće čitao? Napreskok? S mozgom na paši? To što kaže je, maloprije smo vidjeli, za početak netočno, jer je eno dokumentarno potkrijepljeno i partizansko govorenje o zvjerstvima "zrinjskih ustaša" istovremeno dok govorenje o spaljivanju Zrina. A sve i kad bi bilo točno – ako je narativni postupak taj da pratimo bakina izlaganja, onda neće biti ničega čudnoga da su i prateći dokumenti oni vezani uz akutna mjesta bakine priče na kojima su uloženi, a ne prilagani po nekoj jedan-tebi-jedan-meni logici ravnovjesja povijesne istine. 

Osim već navedenog, u romanu nalazimo još svega 3 dokumenta (pretipkana, pa su to valjda i ti "prijepisi" koje Pavičić dodaje, odnosno citati, jer ne znam koji bi drugi bili, ukupno je toga 4). I sva 3 su o oduzetoj imovini, kao okviru cijele priče. Tu je, recimo, sama presuda o konfiskaciji iz '46, u kojoj stoji da je se izriče kao "ukupnu presudu na sve žitelje odnosnog mjesta", budući "da je mjesto Zrinj porušeno usled borbi, uništena sva arhiva". Ako u prologu Kata i Jula dolaze '97 u Sisak pravnim poslom povrata imovine, dokument je ilustrativno priložen. Ako u epilogu doznajemo da je Kata umrla '06 ne dočekavši presudu od nagodinu kojom je imovina vraćena – tu je i ta presuda, ilustrativno. Kakvi smjerovi i protusmjerovi? 3 od 4 papira uopće ne dokumentiraju ratne zločine, nečime drugim se bave, a onaj preostali je dvosmjeran evidencijski. 

KUNDERINO ĆOŠE 3: ONO ŠTO SAMO ROMAN MOŽE ISTRAŽITI

Kritičaru se, izgleda, učinilo zgodnim da složi priču o Velikom Hrvatskom Povijesnom Romanu Čekanom Decenijama, pa si je Nadohvat nagurao u koncepciju i definiciju povijesnog romana kako je daje: "debeli, ako može i višetomni roman koji prati usud više generacija", sa zadatkom u tome da "ispiše sudbinu kolektiviteta". E, jest mu definicija! Ne, roman je samo onda roman ako je "zamišljeni raj pojedinaca" – sve i onda kada je "povijesni", pa zahvaća generacije, zemlje, sredine. Pavičić kao "aproksimaciju željenog romanesknog ideala" izdvaja Rat i mir – a o čemu je ta knjiga? Zašto ne bismo meštra Kunderu i o tome poslušali (u Iznevjerenim oporukama): "Samo roman, konkretno, može istražiti tu tajnu, jednu od najvećih koje čovjek poznaje; i vjerojatno je to Tolstoj prvi učinio." Koju tajnu? Proces nekog 'ja', kroz metamorfoze koje prolazi – što pratimo preko načina na koji se mijenjaju Pjer, Andrej i drugi likovi. Ili, npr., način na koji se u čovjeku rađa odluka – i to je jedna od tema. Općenito stvarnost u dimenzijama koje izmiču znanosti i publicistici. Povijest biva temom utoliko što Tolstoj ulazi u pore u koje historiografija ne uspijeva (ili čak polemizirajući sa stvarnosnom smislenošću nekih njenih diskurzivnih redukcija): npr. kreiraju li povijest stvarno tzv. veliki ljudi, kako se mehanizmi kojima bivaju nesvjesna sredstva povijesti odvijaju unutra u ljudima, itd.  

Nije mi do skolastike, nemam ništa protiv ako će netko htjeti Nadohvat klasificirati povijesnim romanom, jer on je između ostaloga i to, ali samo treba držati na umu da nije pisan s ambicijom da bude Veliki Hrvatski ni da Ispiše Sudbinu Kolektiviteta, nego – je li – da ispriča priču bake Kate, u registru procesa u pojedincu koje samo roman može istražiti. Širok povijesni zahvat nije nužno u suprotnosti s tim, kao što ni u Ratu i miru nije bio. Imao je Karl Kraus aforizam: "Umijeće je jednim pogledom obuhvatiti sliku svijeta. Koliko li toga stane u jedno oko!" Po toj Krausovoj, ili možda onoj o ubojstvu jednog čovjeka kao ubojstvu čitavog svijeta – sve ovo što je stalo u roman, uključivo lomove nacionalne povijesti, znači jedino to da je stalo u pojedinačnu perspektivu Katinog oka, ne prestajući ni na tren pri svemu tome biti samo i jedino Katina priča, a ne priča o lomovima nacionalne povijesti. 

Ali da ne bude tek do mene kao nepouzdanog čitatelja, poslušajmo Katu njenim riječima. U prologu, kaže ona sestri za snop papira koji drži u torbi (to bi bila priča iz romana): "Ne možeš istu priču ni prepričati dvaput isto. Kamoli zapisat, to je uvijek nešto čega zapravo nema. Napisala sam onako, kako je bilo meni, tad kad sam pisala. Druge istine ionako nema". Odmah na početku romana je, dakle, dan prosede, da ne može jasnije, kao uputa za uputrebu, za one koji bi se eventualno pitali. Ali čitanju napreskok neće pomoći.

MATIJE I PETRI

Roman bi se posve uvjerljivo moglo tumačiti i kao ljubavnu priču – čak bih rekao da je to glavna narativna linija. Kata se zaljubi u Petra, do ušiju, na prvi pogled i po prvi put u životu, nedugo prije nego ratno stanje eskalira, a on nestane. Za svih peripetija nije čula ni riječi o njemu, što se nastavilo i pri deportiranosti u Slavoniju. I Petar je iz Zrina, pa naposljetku i on stiže u isto slavonsko selo u koje i Kata – jer se radi o selu namjenski koloniziranom Zrinjanima – ali par godina kasnije. Postavlja se pitanje gdje je bio svo vrijeme, no on ne želi govoriti o tome. Povremeno se mora skrivati od potraga i milicije. Tek pred sam kraj romana, odat će Kati svoju tajnu: pokazuje joj fotografiju iz Stare Gradiške, '44, gdje je bio logorski čuvar. Po oslobođenju je proveo dvije godine u JNA, nakon što su spalili tijela glavonja logora, a streljali one od čuvara koji su na pitanje žele li kući ili u vojsku odgovorili da kući. 

Poseban značaj nosi činjenica da je kao participant najgorih ustaških zločina, onih konclogorskih, jasno dan upravo Petar, glavni muški junak. Roman nije njegova priča (ne slušamo što se zbiva u njegovoj glavi), nego Katina, ali svo vrijeme se Katina priča vrti oko Petra, koji joj postaje i ostaje sve na svijetu (i kasnije autoričin rođeni djed). "Petre, kakvi su ovo ljudi?" – izusti u jednom momentu u Zagrebu, ali nema pritom Petra pred sobom, obraća mu se kao svjetlu koje nosi u sebi.

Moglo bi se sve čitati i kao "spašavanje Petra", njegove časti, ispiranje ljage s njega. Drastično pitanje: ima li i netko takav, praktični nacist, ustaša iz Gradiške Stare, pravo da bude razumljen, na onom slobodnom romanesknom teritoriju, "zamišljenom raju pojedinaca", da se čuje i njegova priča, kako ju je ispričao Kati? 

Elem: oca su mu ubili '43, majka potom skrenula, on i brat Matija samo gledali ne biti kod kuće s njom, nije ni za u šumi biti, sve smrdi od leševa, bio je običaj da kamioni dovoze oružje i hranu, sreli jednoga koji ih je odveo na ledinu na koju je došao takav kamion ("vazda ti kamioni, voziš se vječno, a ništa ne vidiš"), no ovaj put bez dostave, "nego su nam rekli da mi idemo s njima, pa ćemo se onda moć obranit. Mislili smo, vode nas da mi uzmemo oružja i hrane, pa će nas vratit." Kad su, u doveženosti, s još drugih klinaca, pitali kad se mogu vratiti da brane grad, rečeno im bilo da će ih prvo obučiti za borbu. Pa zaglavili tako u logoru do kraja rata.

Obrana slučaj, vidimo, temelji na pasivnoj uguranosti u participaciju, a ne aktivnoj volji za maršom i prolijevanjem krvi na bazi rasnih zakona. Kritično pitanje: što je Petar točno radio u ratu, tj. logoru? Nije eksplicirano, ili barem dorečeno. Jedino što itko može znati je ono koliko je sam rekao Kati: dobili bi po čekić ili nož, možda lopatu. "Pa su nas vodili u te hangare, išli smo jedan iza drugog, a iza vrata, sve vrište i zovu i... Učili su nas tamo, kako postupat s tim ljudima, tim šta su bili zarobljeni i onda...' fotografija mu je ispala iz šaka koje su sada mlatile zrak."

Naprasiti Matija više je vjernik ideologije, bio i ostao, pa kad dozna da je Andrija prešao u partijce unese mu se u facu: "Jel znaš šta smo mi radili s izdajicama?" Doista: što? Da Kata u romanu ne taji kako su i Njeni radili zlo Njima već smo apsolvirali; postojali su u tome, međutim, matije i petri. Petar brata hvata pod ruku, govori mu da ušuti, odvlači ga od Andrije. Prethodno mu je pred Katom lice bilo u dlanovima, dok je, jecajući, zgrčen, "govorio o mirisu ljudskog mesa koji mu se pričinja svaku večer. 'Ko da opet umiru, ko da evo tu padaju, jedan za drugim, zovu me, viču, a ja ležim i ne mogu...' buncao je. 'Ne mogu udahnut, vjeruj mi, ne mogu, a da ne udišem krv, zapušen mi je nos od tog smrada." Saznajemo i da je autoričin djed prerano umro, od "bolesti rata".

Možemo samo vjerovati na riječ da je historijski Petar doista bio tek uguran u tijek dijaboličnih zbivanja koji čovjeka baca u ono što biva. Ali je li stvarno tako bilo s njim nije poanta tu. Poanta je da čak i među konclogorskim čuvarima postoje tako definirani petri – i što ćemo s njima? Da smo u ponašanjima i sudbinama uvelike predeterminirani stjecajima okolnosti koji nam dolaze kao naše datosti (o čemu je otkad i Tolstoj, ako ćemo baš Rat i mir potezati). 

KUNDERINO ĆOŠE 4: REGISTAR EGZISTENCIJALNE ZAGONETKE

U nekom sam nevezanom kontekstu već evocirao kako je u Zavjesi meštar istaknuo primjer iz novele Kenzabura Oea Blejavo pleme: bio neki incident s pijanim stranim vojnicima koji ulaze u autobus pun Japanaca. Nije sad bitno što točno, uglavnom: "Prekrasna priča o kukavičluku, stidu, sadističkoj indiskreciji koja se pretvara da je ljubav prema pravdi…" Kundera je ističe zbog toga što je Oe namjerno propustio navesti da se radi o Amerikancima za okupacije Japana u vremenu kada je i Kata selila u Slavoniju. "Ako autor izrijekom govori o 'japanskim' putnicima, zašto ne navodi nacionalnost vojnikâ? Politička cenzura? Stilski efekt? Ne. Zamislite da su kroz cijelu novelu japanski putnici suočeni s američkim vojnicima! Pod teretom same te riječi, jasno izgovorene, novela bi se svela na politički tekst, na optužbu protiv okupatora."  

Pojedinačna perspektiva ne znači da ne može biti univerzaliziranja; naprotiv, govorit ćemo o arhetipskom. "To jest priča o mojoj baki, ali je i prikaz milijuna drugih ljudi koji se nekim slučajem nađu na pogrešnoj strani povijesti", kaže Haler. Stvar je u operiranju ne u registru publicistike, nego egzistencijalnom registru onoga što samo roman može istražiti – gdje će se ono arhetipsko što se zbiva u nekome zbivati i u mnogima drugima. Slučaj Kata mogao bi biti i npr. neki sarajevski Srbin koji nakon rata živi pod pritiskom izvana mu nametanog biljega krivnje zbog Karadžića, a slučaj Petar neki klinac što su ga vjetrovi njegovih datosti i okolnosti, kojima nije bio u stanju upravljati, nanijeli kao člana Mladićevih trupa u Srebrenicu, ili možda legendarni Bahrudin koji kao vojnik JNA razoružavajuće verbalizira sve ono kako se ni kriv ni dužan ni zainteresiran, još tinejdžer, zatiče na pogrešnoj strani povijesti, sa zadaćom da puca po ljudima koji se bore za slobodu, stavljen u situaciju mimo svoje volje. "Ubio sam ga jer biste vi mene ubili da ga nisam ubio", formulira Gombrowicz tu konjugaciju i deklinaciju.

O takvim zajedničkim nazivnicima Kundera: tema romana nije dogođena povijest, već spektar egzistencijalnih mogućnosti; ne ovaj ili onaj japansko-američki rat nego npr. "kukavičluk, stid, sadistička indiskrecija koja se pretvara da je ljubav prema pravdi" – taj registar. Gdje onda dekor i kontekst može biti japansko-američki rat ili nešto drugo. "Dovoljno je odustati od toga pridjeva da se politički aspekt zastre blagom sjenom, a svjetlo usredotoči na glavnu zagonetku koja zanima romanopisca: na egzistencijalnu zagonetku." 

GEN DRVOSJEČE

Pavičić se, sam baš tako reče, opečenim osjetio iz perspektive onog dijela hrvatskog iskustva kojem pripada "klasno, regionalno i identitetski" – definira ga kao ono kojem je '45 došla kao oslobođenje – zato mu bilo teško slušati jednostrano sektaštvo romana. Osim što ne stoji baš ništa što je naveo kao potvrdu da je ono u djelu na djelu. Na dnu svega ostane stajati još samo to golo signaliziranje superiornosti potjecanja iz sredine u kojoj su svi bili za partizane, na konto čega će si dati za pravo malo frknuti nosom na one čiji nisu. I to je tu cijela priča! Insinuiranje jednostranog sektaštva šifra je za to da će kritičar biti opečen ako se daje prostor razumijevanja drugoj strani – pozivajući se naposljetku još samo na vlastito "obiteljsko, povijesno i identitetsko iskustvo koje je oprečno onom koje progovara iz romana".  Njegovi su, nalazi za shodno i relevantno istaći, bili "konzervativni, katolički dalmatinski težaci koji su orno i bez nedoumica podržavali partizane". Čitaj: nije istina da se moralo završiti s krive strane samo zato što se bilo konzervativnom i katoličkom čeljadi! Čitaj: nema isprike! Slobodan teritorij je samo onaj oslobođen '45 i neka mu ne prodajemo te priče o potrebi da književnost bude slobodan teritorij neuhvatljive složenosti istina pojedinaca!

Različiti konteksti rezultirat će možda različitim uvjetovanostima? Postavio je to po regionalnom ključu. Ali nismo svi od fetivih iz partizanske Dalmacije, jebiga. Možda ribarska Varoš neće biti isto što i planina ni mjerilo za nju? Drvosječa da sam ja... Blisko mi je i uvjerljivo što priča Haler: i moji su, da prostite, iz šume, iz obitelji sam papučkih drvosječa, korijenima iz gorskog sela okruženog upravo, da kažem terminom iz romana, "vlaškim" selima. U kojem su četnici iz tih sela u rujnu '91 napravili jedan od prvih pokolja rata. Prethodno je u kolovozu tatin bratić ubijen iz rafalne zasjede kao uopće prva žrtva rata na tom području. A i tata mi je onda u listopadu stradao na Papuku kao branitelj. Uz izuzetak njega, boomera, preci su mi lažno konzervativna, prakticirajuće katolička čeljad, kulturalizacijski više nego duboko vjernički, i premda "hrvatskog predznaka" – možda čak za sumnjičiti za neku, stavimo, demokršćansku političku orijentaciju, recimo samo da u Partiju nitko nije ni prismrdio – nikada od njih nisam slušao desničarsku zagriženost (najviše čega se mogu sjetiti je da mi djedu nije bilo sasvim pravo kad bih se 90-ih, usred rata, deklarirao komunistom i odbijao ići u crkvu). Za onog pak rata muškarci iz sela i obitelji su išli u domobrane, a baka Rozika kao djevojčica završila na putu za Bleiburg, još jedna kao živi štit, možda negdje srela baku Katu. 

Mislite da ovo govorim da bih se, poput našeg predsjednika trulog liberala, "hvalio" dedom ustašom (koliko znam, baš u ustašama mi nitko nije bio – ali u partizanima još manje), ili kao nova državna odvjetnica što u službenu biografiju stavlja oca domobrana i sudionika Križnog puta? Ne, takva zazivanja djedova stavljenih van zakona blam su jer inscenirana radi funkcija i političkih bodova kod desnih utjecajnika ili natražnih glasača. Ja sam glasan i jasan kao ljevičar, briga me za dodvoravanja desnici, a i bez funkcionerskih ambicija pa bi me boljelo uvo sve i da truli liberal. Govorim jer me takva posredovanost barem čini imunim na postavljanje koje bi oduzimalo tragiku čitavim porijeklima istovremeno dok argument opečenosti izvlačeći iz okrilja superiornog kolektivnog mi, malne pa genetski, golim razlikama u legitimitetu pedigrea pravdajući razliku u volji i sposobnosti da pročita roman o kojem piše.

GLEDANO KROZ PRIZMU

Gledano kroz prizmu sjedanja lijevom uhu, roman je na prvu – ako recimo samo prepričan u kratkim crtama –  uistinu delikatan. Spominjući ga na svome zidu, mogao sam računati da ću fejs drugovima i drugaricama, većinski lijevo nasađenima, izazvati upitnike nad glavama. Dovoljno je, naposljetku, apostrofirati Pavičića, kojega je eto opeklo čitati roman, za ilustrirati prisutan zazor da se radi o nečemu što apologira ili barem abolira desno vampirstvo, pače ustaško.

Ali postavimo si sad još pitanje: a kako ga je onda bilo pisati – u slučaju da i autor ljevičarskog habitusa, kao što ova autorica jest? U paralelnim je vijestima unuka bake Kate i djeda Petra, no za staviti ih u slobodan teritorij pojedinaca u kojem će moći biti razumljeni u svojim pričama, bilo je potrebno... što, iznevjeriti ljevičarku u sebi? Ne, bilo je potrebno ne trepnuti pred sviješću o ulaznom zazoru, ne dati se intimidirati, zakočiti njime, ne pokleknuti pred napašću autocenzure – pri čemu cijela stvar upravo i jest u tome da se radi samo o površinskom prividu, dok se svoju ljevičarku uopće ne iznevjeruje. Možda onda ovako reći: bilo je potrebno prepoznati to.

Gledano kroz prizmu umjetnosti romana, korak dalje bi bilo da je primijenjen recept oeovske eksnominacije. Ne nužno na doslovno bezimen način, dostajalo bi nomenklaturom koja neće ništa značiti u relevantnom historijskom smislu: presaditi strukturno istu priču iz ustaša i partizana u neki nevezan pozadinski kontekst, nekog rata u Tunguziji, Kongu ili na Marsu. Samo da se izbriše živi politički naboj, da bi se svjetlo usredotočilo na egzistencijalni registar, koji tu predstavlja bit. Malo bi to, međutim, bilo komplicirano u ovom slučaju, pitanje je i koliko izvedivo za zadržati sve bitne elemente. Ali već sama gesta činjenja junaka priče od povijesno kompromitiranih osoba, sve do konclogorskih čuvara, imat će sličan učinak – potencirajući da ostavljamo iza sebe teren neke lokalne povijesne istine i političke publicistike (na kojemu oni nisu naši junaci), prelazeći na teritorij na kojem nas više ne zanima otkrivati toplu vodu da je JNA '91 bila zločinački okupator, nego nas zanima npr. Bahrudin i kroz Bahrudina arhetipski fenomen "pucam na njih jer će me moji upucati ako ne budem pucao na njih". A onda možda eto baš i kroz Petra, shvaćenog kao još jednog među bahrudinima, kojemu će Kata moći, možda malo i u naše ime, utiskivati "usne na vlažna zapešća", "gutati razlivene suze" i voljeti ga "više nego ikada" – onkraj bilo kakve abolicije onoga di je bio i što je radio '44. – u trenu dok jeca i grca povjeravajući joj kako ne može udahnuti od krvi koju nosi sa sobom.

Dok god se ne radi o "tu ispred" lažnoj pjesmi, koja bi išla operirati na terenu (lažne) povijesne istine, kao desničarskom agitpropu, napisati pravi, "negdje iza" roman, u registru egzistencijalne zagonetke, uzbudljivije će biti u provučenosti kroz kontekst i dekore upravo desničarskih općih mjesta, u okviru kratkog sadržaja koji na prvu zvuči sumnjivo – kako zato što se time podcrtava registar na kojem treba biti fokus, afirmirajući njegovu neovisnost o historiografiji, paranje noću tapiserije što su je teolozi, filozofi i učenjaci danju satkali, tako i zato što istresa pred nas neka fundamentalna pitanja i izazove sa zaoštrenošću kakve se barem ja ne sjećam u novijoj hrvatskoj književnosti. Baš zato i baš tamo gdje se svi slažemo oko povijesne istine, bili fetivi ili iz šume! I otuda tvrdim da je hrvatska ljevica čekala 30 godina ovakav roman. Podozriv ću biti prema drugaricama i drugovima koji, pročitavši, ne prepoznaju da Haler tu nije ušutkala ljevičarku u sebi u korist unuke i autorice, nego je nije ni trebala ušutkivati.

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2020. godinu