Samo mala, mala frizurica

- Teta, molim te, ali zbilja te molim da odustaneš. Pa ne moraš ti biti prva u Zagrebu na frizuri. Molim te, pričekaj još tjedan, dva, molim te.

- A zakaj, prosim ja tebe, zakaj? Zato jel netko misli da gospođe u određenim godinama nemaju pravo na frizuru? Ha?

- Teta, nitko to ne misli, ali daj se urazumi, pa frizerki je sad užasno teško sve naštimati, toliko žena treba frizuru, a mora poštivati higijenske propise, razmak, ne znam što sve ne. Ne, ne budem molila frizerku, žao mi je, ali ne. Uostalom, znaš da se ubijam od posla u laboratoriju, nemam ni vremena ni snage.

- Pa, nisam ja mislila da ti ideš k njoj, to neee. Samo je nazoveš, podsjetiš da si joj pomogla da dojde do primarijusa i da budeš opet ak bude, na daj bože, trebalo. Pa to bar nije teško.

- Teta, ja to ne budem napravila i gotovo.

- Jel to tvoja zadnja reč, zlato?

-Je.

- Dobro, onda niš.

Teta je prva prekinula razgovor, a ovo njezino „onda niš“  dodatno je uznemirilo  iscrpljenu nećakinju gospođe Adele Premec. Sjedeći na svom laboratorijskom stolcu nećakinja je tupo promatrala svoju umornu šaku kako drži  ušutjeli mobitel. Odavno poučena iskustvom da se iza olakih pristanaka tete Adele krije sve samo ne popuštanje razumnim razlozima, odlučila je još jednom porazgovarati. Nazvala je prvi u nizu hitnih brojeva u imeniku svoga mobilnog telefona; linija tete Adele  bila je zauzeta i nećakinji, osim rezignacije i uzdaha, nije preostalo ništa.

- Ma nek radi što hoće, nemam više živaca s njom, moram raditi - okrenula se računalu, tako da kolegici koja je podigla glavu nije bilo jasno kome je bila namijenjena rečenica.

U laboratoriju se zaista radilo.

 

A i gospođa Adela je radila.

- Gospođa Danica, jeste to vi, Adela ovdje. Je, prepoznala ste me? Kak je to ljubazno od vas! Ste dobro? Delate, imate mušteriju na stolcu? Onda vas ne budem zadržavala. Samo mi recite  kad mogu doći na frizuricu? Kak to mislite nemate mesta? Pa ja sam goodinama vaša mušterija. Kak to mislite svi su? Nemate mesta ni za malu frizuricu, skroz malu, onak… malo operete, malo podšišate, malo nafrkate, malo posušite, niš… Pa dobro, budem tak i rekla nećakinji, baš me je nazvala da mi veli da bude vas ona nazvala, ipak je ona vama napravila velku uslugu kad vas je prek reda dovela do primarijusa u kliniki. Ma neee, niš, ne trebate je zvati, budem joj ja rekla da imate prevelku gužvu, da me nemrete primiti, budem joj ja prenesla, ona ionak ne zna gde joj je glava, gore u bolnici je još uvjek grozno. A čujte, nikad čovek ne zna kad bude trebal nekaj za sebe i svoje, bolnica je bolnica, primarijus je primarijus. Kaj ste rekla, da dojdem? Joj, fala lepa, baš mi je drago da smo se dogovorile. 

Gospođi Adeli trebalo je tek nekoliko minuta da se do kraja opremi za izlazak. Ionako je bila već posve odjevena dok je vodila jutarnje razgovore s nećakinjom i frizerkom, vlasnicom jednog od brojnih kvartovskih frizeraja, ali posljednjeg koji je poštivao nekadašnju normu pristojnosti: Frizer za dame je jedno, a frizer za gospodu je drugo.

- Je, kak ne, još mi samo fale i oni treči u frizeraju - tako je govorila gospođa Adela koja je godinama odlazila upravo ondje kamo se toga jutra spremala zaputiti, i to baš 4. svibnja 2020., kad su konačno, nakon popuštanja karantenskih mjera u borbi protiv korona virusa, dozvolili rad frizerskim salonima.

Prije nego što je zatvorila za sobom vrata, Adela je izvadila papirić iz džepa jakne, pa glasno i polako, uz kratke pauze razmišljanja, izrecitirala: V,S,P, M, O, K. Zatim je o ušne školjke pričvrstila plavu maskicu, navukla gumene pasent plave rukavice i pomno za sobom zaključala protuprovalna vrata. Premda kuća u kojoj živi gospođa Adela, ima dizalo, ona je prezrivo odmjerila zaštitnu mrežu postrojenja, pa hrabro i oprezno stala se spuštati sa svoga drugoga kata.

Do izlaznih vrata nije srela nijednog susjeda i zadovoljno je stupila na ulicu.

- Je, sad kad sam se zvlekla od zaraze, sad mi samo oni trebaju, susedi. Znam ja njih… A te kvartovske, još bolje. Pol ih je zaraženih – naučena samoćom na sebe kao glavnog slušatelja, tiho je mrmljala gospođa Adela.

Paaa… Bilo ih je, tih njenih kvartovskih susjeda na ulici. Bilo ih je. Omekšavanje „protukoronarnih mjera“, kako ih je nazivala Adela, a i većina njezinih vršnjaka, izmamilo je sve one koji su se dva mjeseca držali svojih stanova. Strah od virusa je još uvijek tinjao, ali svakako nije to više bio onaj panični strah kao prvih tjedana od pojave pandemije. Riječ Stožera za obranu od korone, kako se nadaju da je „glavna opasnost minula“ bila je riječ vlasti, pa su joj disciplinirani susjedi vjerovali; onak, srednje su verovali, ali ipak, vlast je vlast… A onaj primarni strah, strah od novoga zagrebačkog potresa polako je jenjavao. Sama je Bauerova ulica dobro prošla, solidne su to zgrade, vidi se na prvi pogled. Mladi drvored uokviruje kolnik, ulica odiše mirom i spokojem; nigdje nijedne jedine žute naljepnice, ili na daj bože crvene. Od naljepnica na ulaznim vratima ističe se samo, na bijelom papiru, strojno ispisana obavijest starijim susjedima koji trebaju pomoć u dostavi hrane ili lijekova da se jave na brojeve… Dakle, zajednica funkcionira. Stanari Bauerove čuli su da su neke kvartovske ulice lošije prošle, da čak i Šubićeva ima itekoliko žutih naljepnica na kojima stoji NIJE ZA UPORABU, ali eto, kod njih je, hvala bogu, sve dobro. Potres se nekamo udaljio, televizijske slike razorenog centra su uvijek iste, dojadile su svima, pa tako i njima; što nije  vlastiti zid, strop, balkon, čaša, vaza, prestalo se ticati svakoga čiji su stan, ili  kuća u Zagrebu bili pošteđeni devastacije. Uostalom, prikaz snažne, ali kratkotrajne empatije, zorno se može mjeriti krugovima koje ostavlja potres; od epicentra pa prema smirivanju potresnih valova: najsnažnije, snažno, jako, manje jako, blago, blaže, najblaže…  zatim mir i tišina u zidovima i duši Zagrepčana, mir i tišina u duši Hrvatske. Pa bude se nekak popravilo, popraviće se, šta su navrli, uostalom sami bogataši su si pokupovali stanove u centru, nek sami poprave, jako nam fale galerije, baš ću im plaćat obnovu… Nisu znali kako je do toga došlo, ali oni koji su nastradali nekako su počeli osjećati da su sami krivi što su živjeli, naslijedili, kupili, ili se rodili u sada devastiranim stanovima i kućama; odnekud se pojavio i teško podnošljiv, zdravom umu neobjašnjiv osjećaj srama koji su tek rijetki dijelili jedino s onima s kojima su dijelili istu sudbinu. Tako je ispalo da se posljedice zagrebačkog potresa, kao i svaka nesreća, u konačnici tiču samo unesrećenih i onih koji će od tuđe nesreće imati koristi. Čudan savez.

A eto, stanari Bauerove, nisu bili ni u jednoj od ovih dviju kategorija. Oprezno, samo oprezno i s potresom i s koronom.

Ulica je migoljila stanarima: bojažljivo, držeći se kraja pločnika, jednim okom prema krovovima, u zebnji da štogod odozgo, s krovova, ne sleti, a drugim okom da se kakav automobil ne zaleti onamo gdje ga ne očekuješ. A ne očekuješ ga nikada. Kao ni potres.

I Adela je bila oprezna. Odlučivši da će u miru svoga stana lakše zaboraviti prvo ona, zatim rodbina, a na kraju i susjedstvo sve ono što se događalo na njezin osamdeseti rođendan prvoga dana proljeća 2020., posljednjih tjedana nije izlazila. Zabrane izlaska zbog opasnosti od korone zapravo su joj išle u prilog. Kad je ocijenila da njezin ispad na placu više nikome ništa ne znači, da su i nećaci i nećakinje već zaboravili da su je kasnije, nakon potresa, jedva probudili udaranjem o vrata, zvonjavom telefona, te da su joj zaprijetili domom za starije osobe ukoliko se nastavi opijati, baš toga prvoga dana otvaranja frizerskih salona, 4.5.2020. odlučila je da je idealan trenutak da se među prvima domogne frizerske usluge. Što zbog ozlojeđenosti svojim likom u ogledalu, što zbog iskrice neugode od onog svog placovskog ispada, što zbog svadljivih tonova nećaka i nećakinja, frizurica joj se učinila početkom novog života neke nove Adele Premec.

Izašla je na ulicu snažna i odlučna i uputila se frizerskom salonu. Onom, na uglu…

Ondje, pred salonom, stajala je neka mlađa žena koja se pokušala pobuniti kad joj je Adela rekla, meni je Danica rođakinja, idem joj samo nekaj odnesti, nejdem na frizuru.

Žena je pokušala i ušutjela. Adela je ušla u frizeraj i istoga trena zaboravila što je rekla pred vratima.

- Evo mee…, onak kak ste rekla, samo uđem bez čekanja. Kam se sednem? Tu?

Frizerka Danica nije prozborila ni riječ. Adela je sjela na prvi prazan stolac.

- I?

Ovo „I?“ ticalo se i Danice i još dvije žene u salonu i korona virusa i potresa.

Ocijenivši da je nepristojno gospođi u godinama ne reći ni riječ, frizerka je ljubazno odgovorila da je, nadajmo se najgore prošlo, da smo se valjda izvukli.

I ostale dvije su se složile.

Do frizerke je, ipak, čini se, došao neki glas da je gospođa Adela imala neki nervni ispad na placu, što li, pa se oprezno pokušala izvući pitanjem:

- A kako ste vi, gospođa Adela?

- Tak, tak. Nije ni najbolje ni najgore. Bila sam uglavnom doma ko i svi, ali samoća je i mladima teška, a tek nama, u određenim godinama…

- Je - rekla je prva mušterija.

- Je - rekla je druga mušterija.

- Je - rekla je frizerka.

- Sad je to, valjda za nama, samo da još centar malo popraviju. Ste išla u grad gospođa Danica?- pitala je prva mušterija.

- A kaj imam za gledati? Kad poprave, za Advent, budem išla.

- Samo, otkud tolki nofci, to košta…-  rekla je druga mušterija.

- Pa, valjda budu sad potegnuli Dalmatinci, Hercegovci, svi, pa nije to samo naš glavni grad. Nije to prvi potres, svi smo dali nofce i za Skopje i za Crnogorsko primorje i za Banja Luku i za Makarsku i Dubrovnik. Ja se sečam. A sečam se i zagrebačke poplave i radnih akcija, nasip kaj su ga podignuli još stoji, kaj je, je - Adela je bila ponosna na svoju memoriju.

- Ste čuli da je princ Charles poslao novce za popravak?- rekla je druga mušterija, prešutjevši nabrojene potrese i radne akcije.

- On ima tak grdu ženu - rekla je gospođa Adela.

- O ukusima se ne raspravlja - rekla je druga mušterija.

- To je istina, al on nema ukusa, a zato kaj nema ukusa ima grdu ženu. I k tomu staru - rekla je gospođa Adela.

Druga mušterija ju je nezadovoljno pogledala. Osjetila se izazvanom i neoprezno rekla:

- A vi, za razliku od Charlesove Kamile, dobro zgledate za svoje godine.

- Za koje moje godine? – Adela je naslutila da je Danica nešto načula o onim njenim pusicama za osamdeseti rođendan, ali iskusna u situacijama sitnog kvartovskog ogovaranja, nije usmjerila pogled ka Danici, nego se koketno nasmiješila izazvanoj mušteriji.

- Gospođo, a kaj vi mislite kolko ja imam godina?

Žena, koja je, očito, nešto znala, pokušala je biti duhovita:

- Pa ne puno iznad osamdeset.

Tri žene u salonu su se nasmijale.

Gospođa Adela, naviknuta na dugogodišnje komplimente kako joj nitko ne bi dao ni šezdeset, pa sedamdeset, kamoli nesretnih osamdeset… progutala je uvredu.

Danica ju je tad pozvala za bazen, usmjerila joj tuš na glavu, uobičajeno mirnim tonom upitala je li temperatura vode u redu, nanijela šampon i stala trljati prvo tjeme, a zatim i ostale dijelove vlasišta.

- A, naša gospođa Adela ima još uvijek kose više nego mnoge mladenke.

Adelu je ova „mladenka“ bolno ubola. Nije znala odakle je Danica izvukla ovu riječ, ali osjetila je da joj glava zakuhala i samo je rekla: - Voda je prevruća.

Frizerka je dodala hladne vode i ništa više nije rekla.

Isprala je i po higijenskim propisima isfrotirala vrelu Adelinu glavu, a zatim je gospođu Adelu vratila na stolac, pred ogledalo.

Frizerka je bila umorna od maske, od zaštitnog ogrtača, od izgubljenih radnih dana, od prvog radnog dana, od zahtjevnih mušterija, od stvarnosti, a naročito od budućnosti.

Samo je procijedila - Ko i uvijek?

- Ko i uvijek - rekla je Adela.

Vladalo je kratko zatišje dok je frizerka škljocala škarama.

Dvije su vrtjele časopise o dijetama i zdravom životu, itekako nužnom nakon karantenskog mirovanja.

Šišanje je išlo svojim mirnim tokom.

Privedeno je kraju, frizerka je prošla češljem kroz srebrnu, ali ne posve sijedu Adelinu kosu, još jednom recnula zaostali čuperak i stala pripremati fen.

U tom kratkom zatišju između zvuka puhanja i škljocanja frizerskih škara začuo se Adelin posve smiren glas.

- Znate, gospođo - u ogledalu je pratila mušteriju koja je s časopisa podigla pogled - znate, gospođo, ja nemam osamdeset godina. To vam je jako, jako davno iza mene.

- Ja vam imam punih devedeset godina.

Zinula je žena kojoj se obratila, zinula je druga mušterija, a zinula je frizerka kojoj je umalo ispao fen iz ruke.

I ona je bila izazvana:

- Ma, dajte, gospođa Adela, pa vi ste prije mjesec dana imala osamdeseti rođendan. Pa to…- nije dospjela do kraja izreći, pa to svi u kvartu znaju.

- Ne, draga Danica, ja, za razliku od svih žena koje poznam, ja sebi ne spuštam godine. To vam delaju drugi. A ja se ne bunim, jel mi nitko ne bi veroval. Je, punih devedeset. To ni moji najbliži ne znaju. Slute, ali nisu sigurni.

- Isuse!- rekla je prva mušterija.

- Isuse! - rekla je druga mušterija.

Frizerka nije rekla ništa.

- Pa te godine vam nitko, ali nitko ne bi dao. Tako izgledati s devedeset, tako se razgovarati, takav hod… pa kak to uspijevate?

- A, čujte, nešto genetika, a nešto ustrajna borba uz posebnu dijetu.

- Da, najglavnija je genetika - rekla je prva mušterija.

- Da, najglavnija je genetika- rekla je druga mušterija.

Frizerka nije rekla ništa.

- A i dijeta - rekla je Adela.

Fen je umirujuće zapuhao, ali razgovor se mogao čuti.

- Pa dobro, kakvu to dijetu provodite, ak se smije znati? Ne bi bilo loše skinuti koju kilu nakon ove glupe izolacije, a bome ni deset godina - upecala se prva mušterija.

Bome, da - upecala se i druga mušterija

Frizerka je fenirala, zatim je naglo isključila fen. Upecala se i ona, premda je sumnjala, jako sumnjala u Adelinu priču.

- Hoćete, zbilja hoćete čuti?

- Je, sve koristi- rekla je prva mušterija.

- Je - rekla je druga mušterija.

Frizerka je šutjela. Brisala je znoj s podočnjaka i iskreno mrzila Adelu, koronu, pomalo ministra Beroša, a vrlo intenzivno sve ostale članove kriznog stožera koji su donijeli takve zaštitne mjere.

- Nisam škrta za savjet, ne – Adela se nije ni pomaknula kad je frizerka malo jače povukla četkom kojom je oblikovala frizuru.

- Ovak: ne preskakati ni jedan jedini obrok, znači uredno jesti pet put dnevno, obilno. A svaki, ali svaki obrok završiti, malom žličicom dobre domaće svinjske masti, čašicom najboljeg francuskog konjaka i velikom jušnom žlicom meda - pomno je u ogledalu pratila  lica žena.

- Ma, dajte, gospođo, pa tko bi to mogao podnesti?- rekla je prva mušterija.

- Ma, dajte gospođo, prvo mast, pa med… To je preteško za želudac, pa to se ne smije. A tek taj alkohol!

Frizerka je šutjela. Samo je još jače povukla četkom kroz kosu gospođe Adele.

- Danica, malo lakše, prosim vas. Drage moje gospođe, ili jedno ili drugo: ili bute kroz deset let zgledale ko krokodilčeki, ili bute bile mlađe za deset let. Birajte.

Žene su mrmljale, komentirale su čak i cijenu najboljeg francuskog konjaka.

Frizura je učas bila gotova,: gospođa Adela je platila, Danica joj je prinijela ogledalo da provjeri izgled frizure, pa se ispričala dvjema ženama što mora na trenutak izaći pred salon kako bi se nadisala zraka. Zaista, umalo joj je pozlilo. Razumjele su je. Još traje vrijeme razumijevanja, premda polako hlapi.

Gospođa Adela se okrenula dvjema i rekla:

- Ne zaboravite, velika jušna žlica meda, žličica masti i čašica najboljeg konjaka, iza svakog obilnog obroka.

Pred vratima se nasmiješila blijedoj frizerki:

- Fala lepa, Danica, zgledam ko mladenka, jel tak? Bok, do viđenja, uskoro.

Frizerka je šutjela, samo se malo naklonila.

- Vi bute meni, osamdeset, bum vas vidla, sve bu se čulo - u hodu je šaputala gospođa Adela.

 

Vedra, bodra vratila se u svoj stan. Četiri dana nije se događalo ništa neobično. Samo je javila nećakinji da je Danica bila ljubazna, da ju je primila, da je frizura dobra, ali ne najbolja…

Peti dan nazvala je izbezumljena nećakinja.

- Teta, nazval me je muž od frizerke Danice, da joj odmah dogovorim kod gastroenterologa, da si ti Danici dala nekakvu dijetu za pomlađivanje, da povraća već tri dana, da je opet morala zatvoriti salon. K tome je nešto nadrobil da si ti rekla da ja sve mogu organizirati i da su još neki zvali baš njega, da su imali nekakvo negativno iskustvo u salonu, da im žene povraćaju, jer su poslušale nekakvu babu koja ima je dala recept za nekakvu dijetu… Da se prijete nekakvom prijavom, policijom. Poslije je bio jako neugodan kad sam ga odbila. Ljudi su svi poludjeli.

- Zlato, naravno da si ga odbila. Pa ti bar znaš da ja ne podnosim ni dijete ni glupe recepte za dijete. Bar ti to znaš. Ma daj, kaj bi ja rekla Danici da ti nekaj možeš kad danas više nitko niš nemre u zdravstvu. Pa znamo kakva je situacija. A to da su svi ljudi poludeli, to si jako dobro primetila.

- Teta, nisi sigurno to bila ti?

- Ja? Ma otkud ti to?  Danica mi nije djelovala najbolje, to joj je od one maske, nema zraka, pa je malo otišla k vragu, brbla bez veze. Ostal joj je mozak bez kisika, maske su vrag.

- Teta?

- Daj to pusti, reci Tomici da mi donese friške šalate, baš mi se jede nakaj zelenoga.

- Pa pa zlato, pa pa.

Oba su telefona ušutjela.

Gospođa Adela se nasmiješila, pa zatim glasno nasmijala. Ustala je i otvorila prozor. Šišnula je na goluba koji je, prestravljen, zaboravio na svoj uobičajeni metabolizam i namjeru s kojom je sletio na prozorski pleh; odletio je ne otvorivši kloaku. Ulica je bila mirna. Dvorišna mačka koja se, u općem poletu post potresnih čišćenja i otvorenih dvorišnih i ulaznih vrata, uspjela dokopati ulične slobode, mjerkala je kako prijeći ulicu. Nevična pravim opasnostima odmjeravala je kolnik, a ne zrak. Gomolj, oblijepljen zemljom, koji je Adela izvukla iz teglice uvenulog tulipana, pao je na koji centimetar od mačke i ona je divlje odskočila. Nadolazeći automobil, na sreću ju je promašio, ali mačka je prešla na drugu stranu ulice pokunjena, sa sviješću da je za to malo sumnjive slobode bespotrebno spiskala dva od devet života.

- Suseda, pa kaj vam ta maca smeta, zakaj ste je gađali?

- Da sam je gađala, onda bi je i pogodila - viknula je gospođa Adela prema susjednom prozoru.

Zatvorila je prozorsko okno, vratila se stolici, malo se dosađivala, onda se uputila prema spavaćoj sobi. Ondje je, s donje police ormara u kojem je držala uredno složenu posteljinu, izvukla novu, neotvorenu bocu francuskog konjaka. S bocom u ruci vratila se u salon, do bifea, odmjerila ga prilično nezadovoljno, otvorila, pričekala hoće li šarke zucnuti, pa zatim uzela lijepu kristalnu čašu. S bocom i čašom na trenutak je zastala, odložila ih na stolić, zatim se vratila u spavaću sobu. Iz najdonje police s posteljinom izvukla je kovertu na kojoj je pisalo: OPORUKA, POSLJEDNJA VOLJA MENE ADELE PREMEC. Vratila se u salon, otvorila bocu, znalački pomirisala sadržaj i bez drhtanja ruku natočila čašicu. Bocu, a nakratko i čašicu spustila je na stolić do kojega je sjedila. Zatim je s obje ruke uzela kovertu i bez dvoumljenja poderala i kovertu i pismo u njoj. Iz džepa kućnog ogrtača izvukla je papirić na kojemu su bila ispisana slova V, S, P, M, O, K. Sa stolića je dohvatila kemijsku olovku i na papiriću prekrižila slovo O. Papirić je vratila u džep, olovku na stolić.

 

- Nek si, jednog dana, misliju kaj znače ta slova. A ni tebi ne bum niš ostavila. Dva meseca samo nekaj brojiš i brojiš. Ministar, frišku figu ministar… Tak sam i ja mogla.

Zatim je prinijela čašicu ustima i prije no što ju je hrabro strusila, glasno se nasmijala i još glasnije rekla:

- Može i bez meda.

 

Nada Gašić, 4. maj 2020.

Prvu priču o gospođi Adeli "Samo mala, mala pusica" možete pročitati ovdje