Nedavno sam to slučajno primijetio, pa se čudom čudio, kako to da Amira Medunjanin na svojem YouTube kanalu, na kojem objavljuje spotove i koncertne izvedbe svojih prekrasnih pjesama, ima tamo 23 tisuće pratitelja, dok ih neka mlađarija koja na svojim kanalima trkelja i izvodi upravo neizdržive budalaštine bez problema skupi 100 ili 200 tisuća.
Prijateljica mi je pokušala objasniti da su to dva svijeta koja, iako su oba vidljiva na YouTubeu, nemaju veza jedan s drugim i da u svijetu glazbe broj pratitelja i klikova nikome nisu prva briga i glavni cilj, dok je kod onih koji se smatraju Influencerima i njihovih pratitelja to smisao života. Nije da razumijem, ali OK, ne bismo se trebali zamarati, opterećivati niti baviti nečime što ne razumijemo. Osim toga, još je Aristotel rekao da nije pristojno raspravljati o nečemu s čime nemaš osobnog iskustva.
No, ova galama u medijima i na društvenim mrežama zbog odbijenice koju je u nekom porečkom restoranu gdje je žicala besplatnu večeru dobila izvjesna influencerica Doris Stanković (ispričavam se što nikad nisam čuo za nju) vjerojatno bi čak i starog Aristotela ponukala da se uključi u raspravu, kada bi se nekim čudom ukazao na ovom svijetu.
Rekoh već, baš me briga što rade, pišu i govore svi ti influenceri, blogeri i svi ostali koji preplavljuju javni prostor posljednjih godina, ne nudeći skoro ništa vrijedno ni pametno. Iako bi me trebalo biti briga jer su upravo oni postali zamjena za profesiju kojom sam se bavio 30 godina – o novinarstvu je, dakako, riječ – i koja je i zbog njih (drugi dio te anomalije u javnom prostoru su marketinške agencije) sve beznačajnija i sve nezanimljivija u svijetu u kojem skoro više ništa pametno nije zanimljivo. Zabrinjavajuće su, međutim, reakcije na slučaj Doris Stanković, naročito nakon što ju je neprimjereno grubo napao naš poznati redatelj Dalibor Matanić.
Prvo što je zabrinjavajuće jest to da spomenutu influencericu, njezin posao, način na koji zarađuje novac i probija se kroz život brane i podupiru i brojni novinari, žestoko napadajući sve one kojima je to čudno, smiješno ili neprihvatljivo. Štoviše, dive joj se i tvrde da je njezin posao (posao?!?) pošteniji i vredniji od mnogih drugih, uključujući, čini se, i njihov novinarski. Svi smo mi, naime, jalni što su ti uglavnom mladi ljudi pronašli zgodan i zanimljiv način kako da dođu do novca, a pritom ni od koga ništa ne kradu.
Puno više zabrinjavajući je, međutim, totalni krah sustava vrijednosti i gubitak bilo kakvih kriterija koji se očituje u obračunu s Matanićem koji je, ponavljam, bio nepotrebno grub i nepristojan nazivajući Stankovićku i ostale influencere bagrom. Bagre svuda oko nas ima i previše, pa ju ne treba tražiti i među influencerima, ali ovdje i nije riječ o Mataniću i njegovom obračunu s influencerima, nego o načelu. Jer, ako uvaženi komentator na najčitanijem portalu napiše da je Matanić za svoje filmove dobio iz raznih izvora najmanje 12,5 milijuna kuna, a da je njegov „utjecaj beznačajan u odnosu na utjecaj Doris Stanković”, onda imamo problem.
Ne znam kad smo točno došli do toga da se malobrojni vrijedni hrvatski filmovi poput „Finih mrtvih djevojaka“, „Ćaće“ ili „Zvizdana“ trpaju u isti koš s naslikavanjem po restoranima i objavama fotografija za besplatan ručak ili večeru, ali točno znam kako. Tako da su nam glavni putokaz u životu postali influenceri i blogeri na društvenim mrežama i da je samo ono što oni rade, pišu i govore važno.
U hardcore varijanti to vam je ono kad je libertarijancima i poklonicima neoliberalnog kapitalizma fora baš sve što kažu i naprave Bezos, Musk ili Zuckerberg. I žestoko se obračunavaju sa svima onima koji na to gledaju malo drukčije...
Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2020. godinu